Ovih je dana Barack Obama, slijedeći vlastito predizborno obećanje, potpisao izvršnu uredbu kojom se ukida zabrana da SAD financira međunarodne skupine za planiranje obitelji ako promiču pobačaj.

Upregnut će se sad svi popovi i fiškali, feministkinje i grupe za abortus ili grupe protiv njega, ukratko svi oni i one koji o tome nešto znaju ili misle da znaju ili ih se to tiče, kao i svi oni koji nemaju pojma o tome, ali imaju određen interes. U svemu tome, u žaru dokazivanja i osporavanja, o ženi se razgovara tek kao o idealnom kontejneru za fetus. To jest, u centru diskusije jest fetus, a ne i žena o kojoj se, kada ju se uopće mora spomenuti, govori eufemizmom "materinski okoliš". 

Malo, malo pa pitanje abortusa postane opet zanimljivo u javnosti, naravno - ovisno o formatu onoga tko ili što diskusiju potakne i iznova otvori. Ako se do javnosti probije jedan od brojnih slučajeva ilegalno obavljenog abortusa (a probit će se samo oni koji su rezultirali lošim posljedicama po ženu), tada o tome čitamo u rubrici Crne kronike, i to kratko i nerazumljivo (sjetimo se nedavnog slučaja u Istri). Ako temu lansiraju najmoćniji ljudi svijeta, svjetovni i/ili duhovni, o tome će se pisati daleko više i "ozbiljno" debatirati na mnogo boljim stranicama novina ili tv i radio programima no što su to crne kronike. Upregnut će se svi popovi i fiškali, feministkinje i grupe za abortus ili grupe protiv njega, ukratko svi oni i one koji o tome nešto znaju ili misle da znaju ili ih se to tiče, kao i svi oni koji nemaju pojma o tome, ali imaju određen interes.

Ovih je dana Barack Obama, jedan od najmoćnijih svjetovnih vladara, slijedeći vlastito predizborno obećanje, potpisao izvršnu uredbu kojom se ukida zabrana da SAD financira međunarodne skupine za planiranje obitelji ako promiču pobačaj. Odgovor jednog od najmoćnijih svjetskih duhovnjaka, pape Benedikta VXI., stigao je promptno. Papa se naime, i sasvim očekivano, našao ozbiljno iznenađen i uvrijeđen.

Pandorina kutija je ponovno otkrivena, (sveti) duh iz boce pušten na slobodu, i tako je krenulo. No sve po starom, sa starim i, na žalost, lošim argumentima na objema stranama. Papa & The Gang pušu u stare diple provjerenog stila i zvuka. Za katoličku crkvu ne samo fetus već i embrio (to je ono što se prostim okom ne razlikuje od salate) jest dijete koje je osoba od trenutka začeća, i točka. Ako za katoličku crkvu život predstavlja već embrio, iz kojeg ljudsko biće tek nastaje, onda bi konzekventno trebalo štititi i ono iz čega nastaje embrio - svaku jajnu stanicu i svaki spermij, jer su oni elementi tog života. Po onoj pjesmici iz Monthy Pythona, "Every sperm is sacred…"

Doktori se natežu s određivanjem granica do kada, do kojeg stadija razvoja ploda se može izvoditi abortus. To se dakako mijenja, malo je to 24 tjedna po začeću, pa 22, pa 18, pa 12, nešto kao ruski rulet za žene koje traže abortus. A sve vezano uz dostignuća medicine i tehnika koje mogu sve raniji plod održati na životu i izvan maternice, što je pak rezervirano za razvijenija društva i unutar njih za one koji su bogati pa im je to i dostupno. Posljednje o čemu se govori jest razvijenost pluća ploda, prije toga se granica određivala tamo gdje (i kada) se plod počeo micati, a vidjet ćemo što će biti sljedeće.

Pravnici također ne ostaju dužni podastrijeti javnosti svoja mišljenja, pa se već ozbiljno govori o osobnosti fetusa i konzekventno o njegovim pravima. Postoje tako brojni pravni slučajevi u Sjedinjenim Državama u kojima je presuđeno ženama zbog "prenatalnog zanemarivanja djeteta". Bilo je i zanimljivih slučajeva presuda prema kojima je žena proglašavana krivom jer je "jela što joj se sviđalo bez razmišljanja što je dobro za njezino nerođeno dijete". Kakav je međutim utjecaj duhana, alkohola i loše hrane na spermije, nije tema zanimljiva ni liječnicima ni pravnicima niti popovima.

Feministička argumentacija i argumentacija grupa koje se zalažu za pravo na abortus uglavnom je reaktivna. Uzvraća se da abortus nije umorstvo, da je fetus samo potencijalno osoba, a promoviranje fetusa u osobu nije ništa drugo no prinudno materinstvo. Odnosno, dodjeljivanje jednakih moralnih prava fetusu, čime se brani njegovo pravo da ga se ne abortira, direktno negira slobodu žene koja ga želi abortirati.

U svemu tome, u žaru dokazivanja i osporavanja, o ženi se razgovara tek kao o idealnom kontejneru za fetus. To jest, u centru diskusije jest fetus, a ne i žena o kojoj se, kada ju se uopće mora spomenuti, govori eufemizmom "materinski okoliš". Kontejner, okoliš, sve samo ne individuum. Pa i feministkinje se uglavnom zalažu za pravo na kontrolu vlastitog tijela i rijetko idu dalje od toga. A upravo se radi o pitanjima koja potom i iz toga slijede, a odnose se na to tko, što, koga i zbog čega kontrolira i želi i dalje držati pod kontrolom. No vrlo jednostavno pitanje koje prethodi svima ovima jest što prethodi, što uvjetuje abortus? Odgovor je kratak, jasan i očigledan – seks.

No, cijela debata oko abortusa počinje upravo nakon toga izvornog mjesta, to jest, nakon što se seksualni odnos dogodio. Ako bi se naime tematiziralo i seks, čime bi povezanost reprodukcije i seksualnosti bila očigledna, susreli bismo s sa nekoliko problema. Prije svega s time da je seksualnost mjesto ugode i zadovoljstva, a ne samo mjesto reprodukcije, kao i s time da u seksu sudjeluju i muškarci, kojima se baš nikako ne može dogoditi da ostanu u (neželjenoj) trudnoći (osim Schwarzenegeru, ali na filmu), pa da ih potom još i netko maltretira zahtjevom da u tom stanju ostanu. Lišeni su svake brige oko mogućnosti da budu uhvaćeni u grijehu, jer od začeća se ne štite oni već žene (kojima katolička crkva to uostalom zabranjuje), a i tamo gdje bi i sami to mogli uglavnom su, barem ovi naši balkanski đuvegije i đilkoši, alergični na kondom. Ta je alergija neobično raširena i među turbo-hyper intelektualcima. Gotovo u istoj mjeri kao i alergija na dezodorans.

Catharine McKinnon piše ironično i pomalo gorko, "Većina žena koja traži abortus postala je noseća kroz seksualni odnos s muškarcem. Većina njih nije namjeravala, a još je manje željela začeti. Nasuprot toj činjenici ženskog iskustva, koje povezuje seksualnost s reprodukcijom i rodom, debata o abortusu usmjerila se na odvajanje kontrole nad seksualnošću od kontrole nad reprodukcijom…" Sve to čini situaciju pomalo šizofrenom jer, s jedne strane nadzor i nastojanje da se seksualnost minimizira, a ponajbolje zatre, a s druge strane tendencija k neograničenoj reprodukciji. Još bi bilo najbolje kada bi mogle začeti po duhu svetom…

Liječnici, naravno ne svi, brinu o fetusu i kako ga što ranije proglasiti mičućim, dišućim, kad se počinje razlikovati od salate time što počinje osjećati bol, pa svime time i odrediti kada je vrijeme da ga se štiti od majke-kontejnera ako bi se ovoj prohtjelo da sama odlučuje želi li imati djecu ili ne. Onda stižu pravnici, ne svi također i na sreću, preuzimaju medicinske elemente pa određuju kad fetus postaje persona, koja onda ima i svoja prava koja se mogu sudski zastupati.

Na kraju tog niza stiže teška artiljerija ideologije katoličke crkve uz svesrdnu podršku bratske pravoslavne crkve, a nađe se tu i protestanata, koja bi, naravno, totalnu kontrolu misli i duša, a najlakše ju je provesti preko kontrole tijela. U najsažetijem vidu, oni bi ženu najradije vidjeli kao seksualno frigidnu, ali spremnu dati maternicu na raspolaganje u svrhu rasploda. Eh, da je samo moguće nacionalizirati te maternice, kako je sugerirao jedan mudrijaš u poljskom parlamentu. Nikakva kontracepcija, nikakva zaštita ne dolazi u obzir jer to pak otvara mogućnost za seks samo iz užitka. A to protuslovi objema razinama kontrole, nad seksualnošću i nad reprodukcijom.

Drugim riječima, nema žena/kontejner što uživati u seksu ako mu nije jedini cilj i svrha prokreacija. Rigidnost koju katolička crkva pritom pokazuje upravo je zapanjujuća, jer je u stanju primjerice ostaviti afričko stanovništvo bez kondoma, koji bi ih nota bene štitio od AIDS-a, samo s razlogom što kondom istovremeno štiti od začeća. Neka pomru od AIDS-a, ali neka se plode i množe. Pri svemu tome toliki fanatizam zaštite života embrija ravnog rotkvici ili fetusa, pod svaku cijenu, uz istovremeno blagosiljanje vojske, rata i svega što uz to ide (čitaj: ustanova vojnih ordinarijata), što nije ništa drugo doli podjeljivanje blagoslova ubijanju. Osobito ako se ubija za naciju, državu, Boga i ostale zemaljske bogove. U tom slučaju oni mogu odlučivati o životu ili smrti odraslih ljudi, dok žena nema pravo odlučiti niti o tome kakav će joj biti vlastiti život, a kamo li o životu ili smrti nečega što jest živo, ali je dio njenog tijela i nije čovjek.