Svi smo nekad čuli viceve prepune stereotipa o lezbijkama. One se useljavaju na prvom spoju. Nemaju smisla za modu i izgledaju kao da nose radna odijela. Lezbijke su pretile, unatoč tome što su lude za sportom. Lezbijke uvijek imaju kratku kosu. I onaj najbolji: lezbijke mrze muškarce.

 Stereotipi su generalizacije o određenim skupinama ljudi i katkad u njima ima zrno istine. Neke lezbijke doista jesu pretile, a druge vole nositi odjeću nalik radnom odijelu. No ovdje nije problem u tome uklapaju li se neke od nas u ta općepoznata "mišljenja". 

Pravo je pitanje tko uopće smije pričati takve viceve? Smiju li gejevi? Heteroseksualke? Unutar četiri zida takve se šale smatraju bezazlenima, no što se događa kad iscure u mainstream medije i kroz njih postaju standardom? Bismo li ih trebale naprosto ignorirati?

Uzmimo za primjer Grahama Nortona (voditelj talk showa na BBC-u). Nakon što je u svojoj emisiji u rujnu 2009. pokazao fotografije žena u kombinezonima, rekao je kako "ne zna zašto su odlučili da to nosi neka lezbijka". Kad mu je gošća odgovorila da ona možda nije lezbijka, on se našalio kako ima "lezbijsku frizuru".

Taj je komentar izazvao lavinu gledateljskih pritužbi koje su se uglavnom bazirale na tome da Norton "promiče negativan stereotip", no to mu nije bilo ni prvi, a vjerojatno ni zadnji put. Bi li lezbijke trebale naprosto ne reagirati s obzirom da je Norton gej, a time i dio naše zajednice, te da nije mislio nikoga uvrijediti?

Peter Lloyd, urednik vijesti u Gay Timesu i Pink Paperu misli da se gej zajednica ponekad šali na taj način, no da to svakako nije ozbiljan problem. "Kad imate ljude koji su dio manjine, unutar toga postoji stanovita sloboda izražavanja tako da je mnogo lakše pričati viceve na račun drugih ljudi koji pripadaju istoj zajednici jer je to mnogo sigurnije", objasnio je.

Lucy Masoud s internetske stranice Love Girls ne slaže se s tim mišljenjem: "Sva ta međusobna podbadanja znače da se ne borimo zajedno za stvari koje su bitne." Problem je prepoznati trenutak u kojemu šala prestaje biti šalom i postaje nešto uvredljivo i štetno za zajednicu.

Ozbiljniji slučaj lezbofobije dogodio se u emisiji "The Most Annoying People of 2008" emitiranoj u prosincu 2008. na BBC3. U njoj je nastupio BBC-ev DJ koji je lezbijke nazvao "ružnima" i dodao kako se hollywoodske ženske superzvijezde trebaju "čuvati" za heteroseksualne muškarce.

U članku za magazin Diva Jane Czyzselska je napisala kako ta vrsta negativnih stereotipa neprestano šalje "negativne poruke o nama samima..." koje "mogu pridonijeti manjku samopouzdanja". Czyzselska čak ide toliko daleko da te stereotipe (koje u medijima koriste gej muškarci i heteroseksualci) naziva uzrokom "čestih mentalnih problema među lezbijkama".

No njezine pak generalizacije upućuju na to da ona publiku smatra gomilom koja ne zna razmišljati vlastitim glavama, kao da ćemo povjerovati u nešto naprosto zato jer je to dovoljan broj puta izgovoreno na TV-u. Teško se složiti s tezom da lezbijke imaju nisko samopouzdanje zbog nečega što je na televiziji rekao neki tip. Naravno da će neke žene time biti pogođene, ali one su ipak u manjini.

Bez obzira tko zbija šale na čiji račun, negativni stereotipi o lezbijkama rašireni su u medijima i u društvu. Lezbofobija je živa i stvarna, a komentari gorespomenutog DJ-a su doista podmukli, odvratni i uvredljivi. Možda je prihvatljivije da se lezbijke i gejevi međusobno šale jedni s drugima u medijima, kao što sugerira Peter Lloyd, ali gubi li se njihova bezazlenost u trenutku kad ih čuje zadrta publika? Mogu li takve pojave doista utjecati na samopouzdanje lezbijki? Nikad nećemo saznati.

Stereotipi su nešto što će se uvijek koristiti, a trik je u shvaćanju kad je nešto otišlo predaleko iako je gotovo nemoguće odrediti razliku između štetnog negativnog komentara i puke "zabave". No budimo razumne – ne želimo da nam prišiju još jedan stereotip. Da nemamo smisla za humor.