Ne, ne možete ih prepoznati po izgledu, mogu biti religiozne, ne bave se vrbovanjem drugih žena, nisu mrziteljice muškaraca i ne izgaraju od želje da piške stojećki. To su samo neke od, nažalost uvriježenih, stereotipnih predrasuda za koje su mnogi uvjereni da su činjenice, no istina je da su lezbijke jednako međusobno različite kao i svi ostali. Stoga, bar pokušajmo srušiti neke najčešće mitove.

1. Lezbijku možeš prepoznati po njezinu vanjskom izgledu
Kad bi to bila istina, prijatelji i rodbina tih žena ne bi bili toliko iznenađeni kad im one priznaju svoju homoseksualnost. Lezbijke nisu uvijek stereotipnog vanjskog izgleda: kratke kose, muške odjeće i neženstvenih pokreta i stava. Naravno da postoje one vrlo ženstvene, imidž nekih je više muški, a neke kombiniraju i jedno i drugo; no pravila nema. Vanjski izgled žene nije nikakav pokazatelj njezine seksualne orijentacije jer žene svih seksualnih "usmjerenja" kombiniraju najrazličitije stilove i daju drugačije vanjske slike o sebi.

2. Jedna partnerica u vezi igra ulogu muškarca
Samo neki lezbijski parovi funkcioniraju na taj način da jedna žena preuzme ulogu muškarca u vezi. Većina lezbijskih veza funkcionira na način da se obje žene dobro osjećaju u svojoj ulozi; razmišljaju i ponašaju se poput žena. To je toliko individualno kod svake veze da nije moguće napisati nešto potpuno ispravno, ali ni neispravno.

3. Kako bi saznala jesi li lezbijka, prvo moraš biti sa ženom
Kako je kod heteroseksualaca, tako je i kod lezbijki - svoju seksualnu pripadnost osjećaju i znaju i bez da eksperimentiraju s istim spolom. Seksualni identitet se formira vrlo brzo, a osim toga to nije stvar životne odluke nego je, kao što su istraživanja potvrdila, urođen. To nije stanje "opsjednutosti", ne može se "liječiti", niti je to posljedica razočarenja u vezi i ljubavi s muškarcima - to je stvar s kojom se rađamo.

4. Lezbijke žele biti muškarci
Neke transeksualne lezbijke su u biološkom smislu žene, psihološki se osjećaju kao muškarci i tako funkcioniraju dok se neke od njih odlučuju za promjenu spola. No, to je nešto sasvim različito od vjerovanja da su sve lezbijke željele biti rođene kao muškarci. Lezbijke ne žele postati muškarci, ne zavide im i nisu ljubomorne na njihov penis.

5. Lezbijke pokušavaju utjecati na heteroseksualne žene kako bi ih "preobratile" u lezbijke
Postoji mit koji govori kako lezbijke taktično novače nove "članice", nedužne heteroseksualne žene, koje uvuku u lezbijske krugove te ih pokušaju uvjeriti da "promijene orijentaciju". Mit je najvjerojatnije povezan s činjenicom da mnoge djevojke same sebi priznaju svoju orijentaciju kad se odsele iz doma ili kad se presele u drugu okolinu. To, naravno, objašnjava činjenicu da se djevojke u tom periodu posvećuju isključivo sebi i da se upoznaju same sa sobom te dobivaju slobodu napokon biti onakve kakve zaista jesu izvan okoline koja ih je držala pod povećalom. Njihovim roditeljima, prijateljima, rodbini iz mjesta iz kojeg potječu izgleda kao da ih je netko ili nešto uvuklo u taj "svijet" koji se jako razlikuje od njihovog poimanja "normalnog". To je nešto što možda nisu željeli za svoju kćer; htjeli su da izlazi s dečkima i da ima obitelj kakvom oni smatraju da treba biti. Većini roditelja je vrlo teško priznati da je homoseksualnost prirodno stanje njihovog djeteta.

6. Lezbijke ne mogu biti religiozne
Kao i heteroseksualci, lezbijke mogu biti ateistice ili vjernice. Neke religije na homoseksualce gledaju kao na grješnike, druge pak cijene religioznost čovjeka kao takvog, a ne sude ga prema njegovoj seksualnosti.