Za razliku od naših heteroseksualnih kolega, poznanika, prijatelja i članova obitelji, u svojim se životima prije ili kasnije suočimo s neminovnim i neizbježnim pitanjem: outati se ili ne? Ako to i ne učinimo, zasigurno ćemo o tome barem razmišljati. Ali, kako je to zapravo živjeti u ormaru?

Jer, boraviti u takvom skučenom prostoru samotno je, a samonametnuta ograničenja guše. Osvijestit će to mnoge lezbijke i gejevi u svakom kutku svemira. Pogotovo kad ih sustignu određene godine, samo je pitanje hoće li na to pristati ili ne. Naravno, najčešći razlog za potonje jesu reakcije okoline, ponajprije roditelja.

"Već se godinama borim s time hoću li im reći ili ne, iako praktički živim s partnericom i svjesna sam da nas baš to ograničava u finalnoj odluci hoćemo li useliti zajedno ili ne", priča 37-godišnja Marijana. Ona se, naime, boji da će roditelji prekinuti sve kontakte s njom, premda za taj strah nema realnog razloga. No njezini su strahovi s vremenom postali toliko intenzivni da više ni sama ne zna što bi točno za nju bio najgori mogući scenarij i bi li se on uopće odigrao.

Kad energija odlazi na skrivanje

S obzirom na dob i otkucavanje biološkog sata, razmišlja o potomstvu, ali svjesna je da prije toga mora razbiti vrata "ormara" u kojemu (pre)dugo živi i suočiti se sa svojim strahovima. "Došla sam do zida jer više energije ulažem u skrivanje i laganje nego u svoju vezu", priznaje. I njezina je partnerica u sličnoj situaciji, a životi su im uvelike obilježeni traženjem i smišljanjem "pokrića" za vikende, ljetovanja, blagdane i slično. Jer kako "starcima" objasniti da više godina zaredom ne možete doći na božićni ručak jer "imate drugi dogovor"? Naročito ako je takvo što u vašoj obitelji oduvijek tradicija i svojevrsni ritual?

Kako vrijeme odmiče, Marijana i njezina partnerica sve češće razgovaraju o tome, ali se i jednako često vrte ukrug, shvaćajući da se njihovi planovi o zajedničkom životu neće moći ostvariti bez toga koraka. Hrabrosti im, međutim, kronično nedostaje.

Što sprečava te dvije odrasle i situirane žene (i mnoge druge slične njima) da svojim najbližima napokon obznane da se vole, da će živjeti skupa i da će možda imati dijete? Zašto su se dovele u situaciju da sa svojim roditeljima razgovaraju o svemu samo ne o privatnom životu i tako ih udaljile od sebe? I što je najgore što bi se moglo dogoditi?

Roditeljska bol i život u ladicama

Zapravo, najgore se već događa: kao jedine kćeri svojih roditelja napravile su svojevrstan rez i udaljile ih iz svojih života. S njima razgovaraju o poslu, drugim ljudima, aktualnostima i koječemu nevažnom o čemu se inače razgovara s kolegama na poslu, susjedima ili površnim znancima. Budući da su prešle "kritičnu granicu" dobi "za udaju" te da ne spominju nikakve (muške) partnere, roditelji su odustali od bilo kakvih pitanja na tu temu jer dobro znaju da ih u tom slučaju očekuje nagla promjena teme, raspoloženja ili tajanstvena šutnja. Samo je po sebi jasno da će pomisliti kako nešto gadno ne valja.

I upravo je to trenutak u kojemu se oni mogu zapitati "U čemu smo pogriješili?" jer takvo ponašanje mogu protumačiti (i tumače) ga kao hladno i rezervirano, sami sebe vide kao "nužno zlo" u životima svojih kćeri koje su do jučer prema njima bile otvorene i iskrene, a sad je sve to nestalo preko noći. Svi zajedno zbog toga su beskrajno tužni. Marijana i njezina partnerica jer su svojevoljno "odrezale" najvažnije ljude u svojim životima, a roditelji zato jer ne znaju što je razlog takvom ponašanju. Dakle, obje strane pate, daleko više no što bi to bio slučaj da ormara nema.

Sličan je slučaj i s njihovim prijateljskim krugovima u kojima samo malobrojni znaju da su one par. Društveni život pomno je razvrstan u ladice, a većina heteroseksualnih prijatelja uvjerena je da su "solo".

Roditeljima je važno naše povjerenje, čak i kad šute o tome

Premda njihov primjer djeluje krajnje depresivno, tako živi golem broj lezbijki i gejeva jer "čekaju povoljan trenutak" ili su od tog čekanja u potpunosti odustali, pristajući na život u ormaru jer ne žele nikoga "povrijediti". Dakako, ne postoje jamstva da će bilo čiji roditelji s oduševljenjem prihvatiti činjenicu da su im djeca gej, ali ipak će većini njih biti drago što smo to odlučili podijeliti s njima i tako pokazali da u njih imamo povjerenja, a to je roditeljima, u najvećem broju slučajeva, daleko važnije od seksualne orijentacije.

Da, može biti teško i mučno, oni mogu biti i razočarani i povrijeđeni, može im trebati svo vrijeme svijeta da to prihvate i sažive se s tim, ali u konačnici će im definitivno biti draža iskrenost. Neće trebati dugo, shvatit će kako je činjenica da konačno mogu sudjelovati u najvažnijem dijelu života svoje djece jamac sretnog odnosa.

Uostalom, roditelji koji nisu u stanju prihvatiti seksualnu orijentaciju vlastitih potomaka pokazuju kako oni zapravo i ne vole svoje dijete i kako imaju ozbiljnih problema jer su sebi sami važniji od sreće njihove djece. Najteži slučajevi više mare za stav okoline nego za dobrobit vlastitog djeteta, ali takvi su rijetki.

Srećom, većina roditelja ipak nije toliko sebična i narcisoidna i većina se, nakon početnog iznenađenja/šoka/razočaranja, zapravo trudi pokazati što više može kako je njihova ljubav prema svojem djetetu bezuvjetna i da će ono uvijek imati njihovu podršku, bez obzira na sve. Oni bolji među njima potrudit će se i da budu prihvaćeni i da se svide partneri(ca)ma svojih sinova i kćeri.

Za outanje je, nesumnjivo, potrebna hrabrost, jednako tako i za prihvaćanje izgovorenog.  Imamo li pravo podcjenjivati vlastitu hrabrost i ljubav svojih roditelja?