Studentica Shura Lopez-Beale dvadesetogodišnja je lezbijka koje su se roditelji odrekli. Napisala im je otvoreno i potresno pismo u kojemu opisuje kroz što je sve prolazila odrastajući bez njih.

"Neki sam dan popunjavala obrazac s pitanjem koje je moje najveće postignuće u životu. Napisala sam kako sam najponosnija na činjenicu da sam preživjela sve što mi se dogodilo nakon što sam vam rekla da sam lezbijka", stoji na početku njezina pisma.

Za sebe dalje kaže kako nije posve odrasla budući da ima samo 20 godina te da rijetko razmišlja o njihovoj odsutnosti, ali priznaje i kako djelomično zavarava samu sebe jer svi trebaju obitelj, bez obzira na dob.

Shura je nakon coming outa izgubila i prijatelje, ali, kako kaže, "oni dolaze i odlaze, ali roditelji nam uvijek trebaju. Moja prva ozbiljna veza, moje prvo razočaranje, moje pobjede i porazi – sve to sam željela dijeliti s vama, trebala bih moći to podijeliti sa svojim roditeljima. Želim vam prvima reći da sam se zaručila, hoću da mi pomognete planirati vjenčanje. Želim da me ti, tata, odvedeš do oltara. Voljela bih da se radujete svom prvom unučetu koje ćemo dobiti moja supruga i ja i želim da budete nazočni kada to dijete dođe na svijet", poručila im je.

"Ali to se neće dogoditi. Odbacit ćete me kao i nakon mog coming outa i tako će ostati zauvijek. Bit ćete negdje u Tennesseeju snebivajući se nad mojim 'grijesima', a umjesto vas će uz mene biti moji brat i sestra."

"Zar ne voliš da te cure diraju?"

Shura se u dobi od osam godina željela pridružiti izviđačicama ali joj to otac nije dopustio jer tamo "djevojčice čuvaju lezbijke", a "poznato je da homoseksualci siluju djecu".

Odrastajući u konzervativnoj kršćanskoj obitelji, često je na radiju morala slušati propovijedi u kojima su joj poručivali kako će ići u pakao te da je odvratna, perverzna, opasna za djecu i svojim ponašanjem "uništava Ameriku". Zbog svega toga zamrzila je samu sebe i nerijetko razmišljala o samoubojstvu.

Kao da to nije bilo dovoljno, kao tinejdžerica je postala žrtvom vršnjačkog zlostavljanja. Druge su je djevojke optuživale da ih gleda "na seksualan način" i zvale je "lezbačom". Maltretiranje je kulminiralo jedne noći kad su je dvije djevojke silovale šapćući joj u uho, "Voliš ovo, zar ne, lezbačo?". O svemu je šutjela jer nije željela da se javno govori o njezinoj seksualnosti, a bojala se i da je nitko neće shvatiti ozbiljno jer se već govorkalo da je lezbijka.

"I bila sam u pravu", prisjeća se. "Kad sam vam prošle godine sve ispričala, pitali ste me kako to da mi se to nije svidjelo jer volim djevojke. Dopustite da vam odgovorim. Nisam to zaslužila. Nisam zaslužila ni misliti o sebi kao o čudovištu koje će završiti u paklu zbog neznanja i mržnje drugih ljudi. Nisam zaslužila da me se zlostavlja. I nisam zaslužila da vas izgubim zbog vašeg neznanja i mržnje. Ali sve mi se to dogodilo."

"Vi ste na gubitku"

Nakon svega proživljenog bila je prisiljena rano odrasti, naučiti stajati na vlastitim nogama i oslanjati se isključivo na sebe. Kaže kako više ne dopušta da tuđa mišljenja utječu na nju. Shvatila je da u životu postoje teški izbori, ali je naučila i nositi se s njima. Stekla je samopouzdanje i naučila voljeti samu sebe.

"Moj život nije uvijek lak, dijelom i zato što u njemu nema vas. Stalno moram brinuti o tome kako ću platiti svoje školovanje. Ali zapravo ste vi na gubitku. Ja ću postići mnogo i svijetu donijeti pozitivne promjene. Imat ću prekrasan život. Prilično sam uvjerena da će moja buduća djeca biti preslatka i neodoljiva. Ali vi ćete sve to propustiti.
Žalim vas. Vaša mržnja, neznanje i strah zaslijepili su vas i razdvojili od vlastite kćeri. Ali više neću zdvajati nad time. Čeka me život."