Kao i u brojnim drugim zemljama koje su na putu ozakonjenja gej brakova ili su to već napravile, pitanje je djece u gej vezama, u tom kontekstu, i za Hrvatsku "vruć krumpir". I dok se vladajući njime nabacuju, život piše svoje priče i događa se sad i ovdje. To vrijedi i za obitelj šesnaestogodišnje Eme s kojom smo razgovarale o njezinu odrastanju s "dvije mame".

Zanimalo nas je li ona (bila) stigmatizirana? Kako je okolina reagirala na činjenicu da njezina majka živi s partnericom? Je li drugačija od svojih vršnjaka? Kako se priviknula na ideju odrastanja u "nekonvencionalnoj" obitelji? Je li ikad poželjela da je bilo drugačije?

Obitelj tvore ljubav, sigurnost i utočište, a ne krvno srodstvo

"Maminu partnericu sam poznavala otprije, a kad mi je rekla da su u vezi i da ćemo svi skupa živjeti zajedno, bilo mi je pet godina. I nije mi se to činilo ni čudnim ni neobičnim nego mi je bilo baš simpatično. I to što su bile zajedno mi je samo dalo mogućnost da budem još bliskija s njom jer mi je postala dio obitelji", prisjeća se Ema.

Naime, Emini roditelji razveli su se kad je ona bila posve malena, nakon čega je njezina majka upoznala svoju dugogodišnju partnericu. Ostatak obitelji nije imao izbora osim "pomiriti" se s novonastalom situacijom.

Što se Eme tiče, kaže da se nije morala osobito "navikavati" na novu osobu koju je odmah doživjela dijelom obitelji: "Sama činjenica da mi je mama lezbijka nije mi otežavala situaciju i ja nisam imala nikakvih problema s tim. Osim toga, kao što sam već rekla, njezinu sam partnericu prihvatila kao članicu obitelji i pritom mi nije bilo bitno ni upitno to što nismo u krvnom srodstvu nego sam jednostavno osjećala da je to u redu."

"Oduvijek sam se osjećala posebnom"

Kad je Ema krenula u školu, uglavnom nije govorila o tome jer "nije smatrala da je bitno", no kako je rasla, njezina je generacija počela češće razgovarati o takvim temama i ona je osjetila kako je došlo vrijeme da to podijeli sa svojim prijateljicama i prijateljima.

"Isprva su znali samo oni s kojima sam se najviše družila, njih troje-četvero. Saznali su od mene iz razgovora i druženja, a reakcije su bile jako zrele s obzirom da je većina imala oko 12 godina. Dapače, govorili su da im se to čini jako zanimljivim i bili su puni pitanja. Doduše, nije im bilo jasno 'kako sam ja nastala'. Za početak bih se uvijek slatko nasmijala i počela se šaliti u stilu da sam posvojena ili da sam bila 'greška' iz mamine 'heteroseksualne faze', no na kraju im, naravno, ispričam kako je sve to bilo", smije se.

Dodaje i kako joj ta različitost u životu nije prouzročila nikakve probleme, niti smatra da joj je bilo teško. O stigmatiziranju nema ni govora.

"Uvijek mi je na neki način bilo zabavno reći ljudima da mi je mama lezbijka i onda promatrati kako reagiraju. Svi se uvijek iznenade kad im kažem tako odjednom. Zbog toga sam se uvijek osjećala posebno jer ne odrastam u tipičnim heteroseksualnim zajednicama gdje imate mamu, tatu, djeda, baku…. Ja sam imala mamu i maminu curu."

Odgojena u duhu tolerancije

Ema je danas srednjoškolka s posve običnim zadaćama, radostima, problemima i svime što adolescencija donosi. I uži i širi krug njezinih prijatelja dobro je upoznat s njezinim obiteljskim prilikama i baš nitko u tome ne vidi problem. Kaže kako među prijateljima ima i gejeva koji su sretni da s nekim o tome mogu porazgovarati.

Na pitanje osjeća li se bitno drugačijom zbog odrastanja s dvije mame, odgovara da to ni na koji način nije negativno utjecalo na nju: "Mislim da je štoviše i prednost što sam odgojena tako da prihvaćam ljude bez obzira koje su seksualne orijentacije i na ostale osobine koje mnogi doživljavaju 'nenormalnima'", kaže Ema. Osim toga, kad bi mamina partnerica rodila vlastito dijete, Ema bi ga prihvatila kao vlastitog brata ili sestru.

Na priče o "stigmatiziranoj djeci gej roditelja" odmahuje rukom i poručuje: "Neka pročitaju ovo i vide kako iz prve ruke razmišlja dijete odraslo u lezbijskoj obitelji, netko tko točno zna o čemu priča. Uvijek sam bila prihvaćena u društvu i seksualna orijentacija moje majke nikako ne može i nikad neće utjecati na to. To ne određuje kakva sam ja osoba niti kakva je moja majka osoba. Na koncu, ja sam samo tinejdžerica koja se nada da će 'preživjeti' školsku godinu – ništa više i ništa manje."

Dosta je kukavičluka

Unatoč bjelodanoj činjenici da takve obitelji već žive među nama i njihov broj svakodnevno raste, čini se kako Vlada i zakonodavci, bar zasad, nemaju volje taj problem riješiti u zakonodavnom okviru.

Iako već postoje brojna relevantna istraživanja koja potvrđuju da su lezbijke i gejevi odlični roditelji te da se njihova djeca ni po čemu ne razlikuju od svojih vršnjaka iz konvencionalnih obitelji, na domaćem terenu to zasad vjerojatno nije ni moguće.

Mogućih razloga za to je nekoliko: Hrvatska je malena zemlja, većina "istospolnih" obitelji tek se zasniva, djeca su još malena, a njihovi roditelji (opravdano) se ne usude istupati u javnosti. Tako je to za njih svojevrsna pat-pozicija jer te obitelji istodobno ni na koji način nisu zakonski zaštićene niti vidljive, a nebiološki roditelji nemaju nikakva prava.

Unatoč tome, često čujemo kako o tome treba "otvoriti javnu raspravu", "konzultirati struku", i onu najpopularniju frazu koju domaći političari obožavaju ponavljati, a to je da "društvo nije spremno" te da bi "takva djeca bila stigmatizirana" , a iza svega toga krije se ništa drugo no politički kukavičluk i proračunato podilaženje konzervativnim strujama i glasačima.