Iako nije nužno potreban kakav validan pretekst da bi se upravo sada govorilo o biseksualnosti, nije zgorega podsjetiti da je proteklog tjedna, točnije 23. rujna, obilježen tzv. "Bi Visibility Day".

Sama činjenica da se uz uhodane prakse LGBT manifestacija i inih poziva na sveopću toleranciju smatralo potrebnim odvojiti poseban dan (i to ne dan ponosa, već vidljivosti) za biseksualnu manjinu, dovoljan je razlog za, ako ništa drugo, kraći spomen teme.

Nominalno, biseksualnost ne samo da je priznata i uvažena, već se i na nju imaju primijeniti sva dobro poznata načela o toleranciji, poštivanju, suživotu ... No biseksualnost, koja po svojoj naravi izmiče zadanim kategorijama, podjelama i žanrovima (hetero, homo,...) te ih na izvjesni način podriva, teško je odrediv fenomen. Prije svega, brojčano.

Zašto biseksualnost uznemirava?

Tako prema izvješću Janus u SAD-u ima oko pet posto deklariranih biseksualaca među muškarcima, a oko tri posto među ženama. U Francuskoj se pak barata brojkom od oko četiri posto heteroseksualaca koji su imali spolni odnos s osobom istog spola, a postotak se bitno povećava u urbanim sredinama i među onima s višim stupnjem obrazovanja.

U Kanadi sociolog Michel Dorais govori pak o 17 posto muškaraca i 10,5 žena i nadalje objašnjava da biseksualci redovito pokvare zabavu tzv. "identitarnim fundamentalistima" jer nas podsjećaju da nisu baš svi samo s ove ili s one strane. Naravno, u domaćim okolnostima u kojima se službeno bilježi smiješna brojka od 70 istospolnih parova bilo bi iluzorno očekivati ikakav ozbiljniji pogled na temu.

No s biseksualnošću prava nevolja skoro je metafizičke, a ne legalne prirode. Tek efemeran fenomen? Zbunjujući proplamsaj adolescentske žudnje? Suvremeni oblik libertinizma? Tek prijelazna faza u građenju identiteta (objašnjenje milo već spomenutim "fundamentalistima")? Frivolna fluidnost? Smišljena drskost? Sve redom, male sintagme za velike rasprave.

Stoga će se ovaj prikaz, složen bez ikakve pretenzije na iscrpnost ili želje za brzopoteznim opravdanjem, radije zadovoljiti s nekoliko starovjekovnih primjera na koje nas je prigodno podsjetio Frédéric Joignot u francuskome Le Mondeu u tekstu "Zašto biseksualnost uznemirava?".

Licemjerstvo važećeg morala

Prema poznatom oratoru Eshinu (390. – 322. pr. Kr.) društvo koje odbacuje biseksualnost otkriva svoje "gnjusno barbarstvo", iako se, podsjeća nas se, sam autor radije priklanjao "čednoj pederastiji". Atenski pjesnik i zakonodavac Solon (640. – 550. pr. Kr.), poznat kao veliki zagovornik braka i obitelji, u svojim je spisima hvalio "mladenačke draži dječaka".

Kako na fluidnost seksualnih praksa, tako i na licemjerstvo važećeg morala, podsjećaju primjeri i iz rimske povijesti. Filozof Seneka tako je zabilježio da je "seksualna pasivnost za slobodnog muškarca zločin, za roba obaveza, a za oslobođenog roba, usluga". Plutarh je pak smatrao da "onaj koji voli ljudsku ljepotu će se rado i ravnomjerno prikloniti obama spolovima". Gaj Skribonije Kurion je imao slijedeće za reći o Juliju Cezaru, "Cezar je bio muž svih žena i žena svih muževa", aludirajući na njegovu zanesenost kako prema Kleopatri, tako i prema pjesniku Katulu te vojnom časniku Mamurri. A Marguerite Yourcenar u "Hadrijanovim memoarima" (car Hadrijan izgradio je mauzolej svom ljubavniku Antinoju uzdigavši ga do božanskog kulta) smatrala je termin homoseksualnosti "odveć medicinskim".

Za nešto moderniji pogled, podsjetimo da je Sigmund Freud rado govorio o panerotskoj dimenziji ljudskog bića, o esencijalno biseksualnom djetinjstvu, analnom koliko i oralnom. Na temelju slučajeva u vlastitoj praksi, ljudsku psihu je vidio kao biseksualnu, kao neodvojivi spoj muških i ženskih konstituirajućih elemenata koji se polagano niječe tek kroz socijalno sazrijevanje koje slabo tolerira čak i povremeni izlazak iz dodijeljene, nužno singularne kategorije.