Nacrt prijedloga Zakona o životnom partnerstvu još nije ugledao svjetlo dana, a već se može naslutiti kako reguliranje roditeljstva u istospolnim obiteljima predstavlja kamen spoticanja. Državi unatoč, takve "neregulirane" obitelji postoje, a kako danas izgleda njihov život, u odnosu na sustav i institucije sustava, u razgovoru za crol.hr otkrivaju Lea (38) i Marina (39), ponosne majke djeteta školskog uzrasta.

Živjeti u istospolnoj obitelji, premda ih sustav ne prepoznaje, težak je i hrabar izbor. Međutim, sve dok su obje partnerice (ili oba partnera) zdrave i u skladnom odnosu, čini se kako funkcionalna istospolna obitelj može opstati i unutar takvog sustava.

Kako svjedoče Lea i Marina, vrtićki i školski sustavi nisu, prema njihovom iskustvu, diskriminatorni, ali zato jest zdravstveni sustav. Pri tome, naglašavaju kako školski sustav također biva diskriminatoran jer država ne prepoznaje istospolne obitelji i roditelje, pa kad god je potreban potpis roditelja, druga majka je isključena i ne može obaviti jednostavne zadatke poput odlaska na informacije ili potpisa na ugovore o izvanškolskim aktivnostima i sl..

Nemoć nebiološkog roditelja pred sustavom

"Marina može pokupiti dijete iz škole, mogla ga je i iz vrtića. U vrtiću smo morale ostaviti popis osoba koje će dolaziti po dijete i ona je bila na popisu. U vrtiću nikad nije bilo problema, ali samo zahvaljujući tetama koje su bile divne i odnosile se prema nama kao i prema svakoj drugoj obitelji. U školi je to drukčije, ali ne zbog posvećenosti djeci nego zato što, kako se nama čini, nikoga i nije briga tko dolazi po dijete ili tko se uopće o djetetu brine.", kaže Lea.

No, situacija je daleko kompliciranija kad je riječ o zdravstvenom sustavu jer je za mnoge liječničke intervencije potreban potpis roditelja, a u svim tim slučajevima potpis može dati isključivo majka koja je dijete rodila ili posvojila (Lea).

"Osim u slučaju posjete liječniku, nismo doživjele nikakvu diskriminaciju. Donedavna nismo imale problema, jer to su bili uobičajeni posjeti doktoru (viroza, pregled, zubar itd.), no prije mjesec dana trebalo je učiniti biopsiju tkiva za što treba potpis roditelja. Mi to nismo znale, doktorica je odbila to napraviti bez mog potpisa, tako da smo sada na listi čekanja za sljedeći pregled na koji ću s djetetom morati ići ja. Dakle, ukoliko je u pitanju bilo kakva intervencija koja zahtjeva potpis roditelja, to Marina ne može obaviti sama.", ističe Lea.

Premda ih državni sustav ne prepoznaje kao obitelj, kina i kazališta s time nemaju problema pa uredno ostvaruju tzv. obiteljski popust.

I tako sve dosta dobro funkcionira dok su obje majke zdrave i snažne suočavati se s činjenicom da ih, premda obje jednako kao roditelji brinu za dijete, sustav ne prepoznaje.

U ozbiljnim situacijama obitelj se raspada jer je država ne štiti

"Država nas ne štiti kao obitelj, jer ako je u nekoj obitelji jedan član nezaposlen te oni žive na egzistencijalnom rubu imaju pravo na neke oblike socijalne pomoći: u vidu dječjeg doplatka, oslobođenja od nekih davanja u vrtiću ili školi itd.... Mi to pravo nemamo jer se ne vodimo kao obitelj. Sustav, kao takav, nije nam pružio ništa što pruža drugim obiteljima – ni financijsku sigurnost, ni zdravstveno osiguranje, ni imovinsku sigurnost,... Da se meni nešto dogodi, 'moj' stan, 'moje' dijete i 'moji' psi – sve bi to pravno završilo kod mojih roditelja. Moja partnerica bi ostala na ulici.", svjedoči Lea. Sreća je da u cijeloj situaciji imaju podršku roditelja, ali je mnogi nemaju i to može biti, i jest, golem problem.

Kad bi Lea ostala bez posla, njezino i Marinino dijete ne bi moglo biti zdravstveno osigurano preko Marine. Što bi bilo kad bi se, ne daj Bože, teško razboljela ili umrla, strah ju je i razmišljati.

"Dovoljno smo proživjele takvih strahova kad je dijete bilo malo. Od operacija mandula do mojih nekih bolesti, do svakodnevnog pitanja što će biti ako... i sve su te situacije jasne. U svakom od tih slučajeva naša obitelj se raspada i sve ovisi o dobroj volji svih sudionika (i nas samih).", kaže Lea.

Njoj su, kao majci koja je posvojila njihovo dijete, regulirana prava pa ako se posvađaju ili prekinu, zna da je dijete na njezinoj skrbi i da se ni sa kime ne mora boriti za svoja majčinska prava. No, to znači i da Marina nema nikakva prava, što je krajnje nepravedno.

"To nije fer, nije ravnopravnost i to nije bit obitelji. Zakonski nismo u ravnopravnom odnosu (a to nije dobro ni za koju obitelj), a djetetu je bitno imati sigurnost i znati da uvijek može vidjeti oba roditelja te da će se barem jedan za njega uvijek brinuti u slučaju da se drugom nešto dogodi.", ističe Lea i dodaje kako je pred zakonom roditeljska odgovornost samo njezina te je u takvim uvjetima teško graditi funkcionalnu obitelj, pružiti djetetu pravi uzor.