Obično se kaže kako pop-kultura reflektira društvo u kojem nastaje. Nije uvijek nužno ni zanimljiva ni inovativna, ali je svakako simptomatična. Stoga, ako se pogledaju tek neki od nedavnih primjera u kojima se inscenira neinhibirana privlačnost među ženama, neupućeni bi konzument pop-sadržaja mogao lako doći do zaključka da živimo u kakvom ultraliberalnom, panseksualnom okruženju u kojima su tjelesne privlačnosti beskrajno fluidne, a ama baš nitko ne vodi računa o etiketama.

Najzvučniji primjer za to svakako je glazbena suradnja pjevačica Rihanne i Shakire koja je rezultirala spotom "Can't Remember To Forget You", objavljenom na početku godine. Aluzivno maženje dviju oskudno odjevenih i besprijekorno ušminkanih pop zvijezda na krevetu nije ostalo bez odjeka. Mahom ženska pera odmah su nakon objave prozvale protagonistkinje za lažnu inscenaciju kakvog performativnog chic-lezbijstva koje se ionako naslanja isključivo na mušku heteroseksualnu fantaziju i nema baš neke poveznice sa ženskom žudnjom.

Naravno, već letimični pogled na glazbeni spot otkriva poprilično neuvjerljive scene i pokazuje da mlađahne kolegice nisu naučile bogznašto o osnovama medijske provokacije od, primjerice, Madonne. Moglo se, doduše manjinski, čuti i da topli zagrljaji Rihanne i Shakire, koliko god bili loše odglumljeni, ipak donose kakvu takvu vidljivost u mainstream arenu.

No rasprava o tome koliko je primjeren "izlet" dviju vedeta pop-industrije današnjice u neobavezno lezbijstvo i do koje mjere on de facto trivijalizira istospolnu privlačnost i žensku seksualnost zapravo zanemaruje jedno iznimno bitnu stavku, onu o ekonomskoj isplativosti celebrity industrije. Jer nije pretjerano pronicljivo zaključiti da je sasvim pristojan dio od 236 milijuna klikova (koliko je spot zabilježio u nešto više od dva mjeseca) upravo rezultat programiranog, pseudoprovkativnog maženja.

Da ne ostane sve na glazbenoj industriji koju se i dalje legitimno proziva da dobar dio svojih izvođačica tretira na razini potrošnog projekta, prigodnim se čini spomenuti recentni medijski nastup svježe razvedene manekenke Mirande Kerr. U intervjuu za britansko izdanje magazina GQ (namijenjenog, prije svega, muškoj publici) izjavila je slijedeće: "Jednako cijenim muškarce i žene. Volim žensko tijelo i osjetljiva sam na ženske obline (…) Imam želju za istraživanjem. Nikad ne treba reći nikad." Intervju je, naravno, objavljen tek kao prigodni dodatak glavnom sadržaju, a to je "vrući" i obnaženi editorijal s potpisom provjerenoga Maria Testina.

Nadalje, veza manekenke Care Delevigne i glumice Michelle Rodriguez scenarij je iz snova za tabloide današnjice koji industrija prosto nije mogla ignorirati. Tako u novoj beauty kampanji za YSL, manekenka aluzivno pozira s kolegicom u scenama koje daju naslutiti iznimnu bliskost.

Pop-kultura ponekad je zaista umješna, mora se priznati. Jer simulirati liberalizam i otvorenost te planski igrati na kartu provokacije konzervativnih vrijednosti, a sve na temelju zakona kapitala i heteroseksualnih muških fantazija, nije zanemariv podvig.

Situacija koja se i dalje pokazuje marketinški tako zgodnom i isplativom za žene, ne vrijedi baš za muškarce. Posebice ne za heteroseksualne vedete kojima bi lucidni agent jednog dana mogao savjetovati kakvu latentnu homoerotsku eskapadu, makar samo s ciljem kratkoročne medijske pažnje. Jer mnogo će još vode proteći Savom prije no što kakav akcijski junak, a to su ipak über muškarci našeg doba, iskaže (pa makar i pomodnu) tjelesnu naklonost prema drugome muškarcu. No to i nije današnja tema.