Nakon godina nepravednog zanemarivanja u javnim i medijskim prostorima, nepravda prema dotad gotovo nevidljivim femme lezbijkama u posljednjih desetak godina, osobito nakon pojave hit-serije The L Word, napokon je ispravljena. Ali cijenu za to platile su butchice.

Barem tako tvrdi komentatorica portala Slate, Vanessa Vitiello. Sve do premijere serije o lezbijkama iz Zapadnog Hollywooda i autanja Portie de Rossi, percepciju javnosti oblikovali su stereotipni prikazi muškobanjastih, loše odjevenih lezbijki. Onda je na scenu stupila hiperženstvena "nova lezbijka", a zastor nevidljivosti napokon je pao.

Vitiello smatra kako je dobro da su lezbijski likovi uopće zastupljeni na televiziji i u filmu, a kao primjere navodi serije poput "The Fosters" i navodi kako je publika, primjerice, u devedesetima, mogla gledati samo dvije lezbijke: Sandru Bernhardt u "Roseanne" i Ellen DeGeneres u sitcomu "Ellen". One nekoj mjeri jesu bile butchice, premda "ušminkane".

No danas, kad mediji nameću nerealne standarde ženske ljepote, većina žena na televiziji je "oku ugodna", a lezbijke nisu iznimka. I upravo time im je oduzeta prednost koju su nekoć imale: slobodu definiranja samih sebe bez utjecaja masovne kulture koja diktira izgled, odijevanje i ponašanje.

Čak je lakše pobrojati i heteroseksualne butchice, primjerice Brienne of Tarth iz "Igara prijestolja", trenerice Shannon Beiste i Sue Sylvester iz serije "Glee", Starbuck iz "Battlestar Galactice" (od lezbijki tu je samo Big Boo iz "Orange Is the New Black"). Vitiello krivi nedostatak mašte holivudskih scenarista i redatelja jer smatra kako bi butch lezbijke mogle biti sjajni likovi.

Recimo, butchica bez dlake na jeziku lako bi se uklopila u arhetip lude koja istinom razotkriva moćnike, duhovita butchica bila bi idealna suborkinja, hiperkompetitivna butchica mogla bi igrati ulogu zabavne negativke, a senzibilna butchica mogla bi biti heroina. Jedino što tome stoji na putu jest potpuna nesposobnost Hollywooda da žene tretira i prikazuje kao bilo što osim ukrasa.