Na portalu Pregrada.info naišli smo na kolumnu Hrvoja Novaka "Gay u gradu" u kojoj opisuje svoje odrastanje, autanje prijateljima, roditeljima, razne situacije iz škole i fakulteta, s posla, a koja će mnogima koji se još pitaju "Kako je to biti gej?" ponuditi niz odgovora.

Hrvoje, kako piše, posljednjih nekoliko mjeseci boravi uglavnom doma, trenutačno je nezaposlen, uz kavu i cigarete i druženje preko Facebooka. A kad iziđe van s društvom kreću – pogledi i pitanja.

"Najčešće kad odem na kavu, počinju priče - najčešće kad vikendom odem van. I da, ne gledaju me i ne pričaju o meni jer sam zgodan (iako bi i to mogli jer stvarno jesam zgodan), nego pričaju o mom životu 'pedera' i sve se vrti oko pitanja - kako, zašto?", piše Hrvoje.

Kaže kako danas lako odgovara na sva ta pitanja, što baš i nije bio slučaj dok se u pubertetu i sâm borio s vlastitim identitetom i kad su mu to bila "teška pitanja".

Izmišljene djevojke

"Teško je tada uopće pitati se tko si ti jer te odgovori plaše, ali moraš se pitati. Znate ono, kad vas uče što smiješ, što ne smiješ. Kad ti govore što je ispravno, a što ne. Kad imaš zapravo sve odgovore koje ne bi trebao preispitivati, ali jednostavno moraš. Moraš se pitati jesu li stvari kojima su te podučavali ispravne. Moraš se boriti ponajprije sa sobom".

U vrijeme kad je svakome tinejdžeru ionako teško zbog promjena u izgledu, snalaženja u društvu i još milijun drugih sitnica koje su u to doba najbitnije na svijetu, Hrvoje se morao boriti i s tim da ga ne proglase "pederom", pa je znao govoriti o izmišljenim curama koje mu se sviđaju.

Sve koji me pitaju kako je to biti gay, ja pitam kako je to biti straight? Je li to neki poseban osjećaj, je li to osjećaj 'ponosa i slave', je li to osjećaj nenormalnosti ili normalnosti

"Tada počinje prava borba. Počinješ se pitati što ćeš sada, jesi li normalan, što nije u redu s tobom. Pokušavaš se sakriti, tražiš utočište, spas. Pokušavaš zaboraviti samog sebe, pokušavaš se ponovno 'programirati'. Ponajprije to počinješ raditi zbog osjećaja krivnje i srama jer su te tako odgojili, rekli ti kako se trebaš ponašati i ti taj uzorak održavaš i nastojiš poštovati. No, svemu jednom dođe kraj".

Ponadao se kako će mu u srednjoj školi biti lakše, ali kaže kako mu je tada "u glavi vladao kaos". Spas je pronašao u najboljoj prijateljici iz djetinjstva kojoj se prvoj autao. "Neopisiva bol u prsima, hladan znoj, osjećaj da imaš knedlu u grlu i kamen u želucu. Pogledao sam je i rekao: "Znaš, ja već neko vrijeme, ali nisam siguran, ne znam kak' da ti to velim, ali mislim da sam gay." Kratka pauza, pogled, osmijeh na njezinom licu i riječi: "Znala sam!" Od toga dana imala je svog prvoga gay prijatelja u životu, a ja još bolju prijateljicu. Uistinu, ona je bila spas u mom životu".

"On mi je dečko"

Krug prijatelja kojima se autao se počeo širiti, život više "nije bio tako težak". Do odlaska na fakultet već su svi njegovi prijatelji znali da je gej. Došla je i prva velika ljubav, koja je bila i presudna za autanje roditeljima kojima se do tada još uvijek bojao otkriti istinu o sebi.

"Počelo je s pitanjima poput 'Imaš li koga, kaj radiš u Zagrebu, tko ti je taj prijatelj, kak' ste se upoznali, je'l ti on kupio taj poklon…?' Izbezumljeno gledaš, odgovaraš im te se najednom suočiš s pitanjem "Kaj, on ti je cura?", na koje sam k'o iz topa odgovorio: "Ne, on mi je dečko." Muk i tišina, suze u očima, strah. Nekoliko rečenica i vidiš kako odlaziš iz stana. Bio je to težak period", priznaje Hrvoje.

Kaže kako ih može razumjeti jer "imali su sliku svog djeteta koju su sami stvorili i za koju su željeli da se ostvari. Nisam ja uništio svoje snove, nego samo nisam ostvario njihove". Nakon što je odustao od studiranja, počeo je raditi u tvrtci u kojoj je radio i njegov tadašnji dečko.

Znate ono, kad vas uče što smiješ, što ne smiješ. Kad ti govore što je ispravno, a što ne. Kad imaš zapravo sve odgovore koje ne bi trebao preispitivati, ali jednostavno moraš. Moraš se pitati jesu li stvari kojima su te podučavali ispravne. Moraš se boriti ponajprije sa sobom

"Naravno, u početku se opet skrivaš, a opet dovoljno pokazuješ. Znaš da bi mjerodavan trebao biti samo tvoj rad, a ne i tvoje seksualno ili bilo koje drugo opredjeljenje. Malo pomalo, počinješ se sve više i više zbližavati s kolegama i kolegicama. I nikako ne smiješ zaboraviti da radiš s dečkom i da moraš balansirati između osjećaja i posla, što je iscrpljujuće".

U jednom trenu su se zajedno autali kolegama i sve je, kaže, dobro prošlo. Danas više ne radi tamo, a i veza je završila. No, pitanja i pogledi su još uvijek tu.

Neopisiva bol u prsima, hladan znoj, osjećaj da imaš knedlu u grlu i kamen u želucu. Pogledao sam je i rekao: "Znaš, ja već neko vrijeme, ali nisam siguran, ne znam kak' da ti to velim, ali mislim da sam gay

"Sve koji me pitaju kako je to biti gay, ja pitam kako je to biti straight? Je li to neki poseban osjećaj, je li to osjećaj 'ponosa i slave', je li to osjećaj nenormalnosti ili normalnosti? Kako je to biti gay? Pa meni čisto ok. Neki me se boje, a upravo oni najčešće imaju nevjerojatne predrasude. Ponekad me se toliko boje da ne pričaju sa mnom, kao da je 'gejnost' prenosiva", piše Hrvoje čiju kolumnu u cijelosti možete pročitati na portalu Pregrada.info.