Nazim Mahmood skočio je u smrt s balkona prije sedam mjeseci nakon što je roditeljima rekao da je gej, s čime se oni nikako nisu mogli pomiriti već su mu savjetovali psihijatrijsko liječenje. Njegov partner s kojim je u vezi bio punih 13 godina, Matthew Ogston, ispričao je za Guardian kako im je religijska homofobija uništila živote.

Na proljeće prošle godine Matthew Ogston i Nazim Mahmood uselili su u svoj dom iz snova. Stan na zadnjem katu rezidencijalnog stambenog bloka u sjeverozapadnom Londonu s prelijepim panoramskim pogledom na grad. Nazim je bio liječnik i vodio tri londonske klinike, a Matthew je radio kao web dizajner.

Život u kojem je Nazim uživao činio se svjetovima udaljenim od radničke tradicionalne muslimanske zajednice u kojoj je odrastao. Takav je konzervativni i zatvoreni svijet ostavio kako bi mogao započeti novi život. Prvog tjedna u stanu dvojica su muškaraca stajala na balkonu gledajući svjetla Londona. Matthew je pogledao Nazima i rekao: "Dragi, mislim da smo konačno uspjeli". Četiri mjeseca poslije Nazim je skočio s ruba istog tog balkona u smrt. Imao je 34 godine.

"Ja sam musliman, hoće li to biti problem?"

Trinaest godina prije, 2001. kad je Nazim imao 21 godinu, prvi je put susreo Matthewa. Bilo je to u noćnom gej klubu u Birminghamu,a Nazim mu je prišao rekavši "Oprosti, mogu li sjesti ovdje?". Nešto u Nazimovu sramežljivom ponašanju privuklo je Matthewa i počeli su razgovarati. "Odmah smo se povezali" prisjetio se. Čim su se upoznali Nazim je pitao Matthewa: "Ja sam musliman, hoće li to biti problem?".

Uskoro su postali nerazdvojni. Matthew je već radio kao web dizajner a Nazim je studirao medicinu. Obitelji im nisu znale da su gejevi. Nakon godinu dana veze kupili su kuću s dvije spavaće sobe, kako bi im obitelji pomislile da su samo sustanari. "Spuštali smo rolete kako nas nitko izvana ne bi vidio, a na ulici smo pazili da smo na distanci za slučaj da naiđemo na nekoga iz njegove obitelji", priča Matthew.

I baš kad su se već umorili od stalnog skrivanja i htjeli prekinuti s tim, Nazim je 2004. dobio posao u londonskoj bolnici i uhvatili su priliku za preseljenjem u glavni grad. Bit će daleko od obitelji u gradu u kojemu nikoga ne poznaju i mogu uživati u novom životu."U Londonu smo se osjećali slobodnima, nismo se trebali brinuti hoćemo li naletjeti na roditelje".

Krivim zajednicu koja toliko ograničeno razmišlja i dopušta da takvi fanatični stavovi utječu da obitelji misle kako je njihova čast bitnija od njihove ljubavi prema djeci. Poštovanje i obiteljska čast su bitniji od sreće djece koju su rodili

Pronašli su nove prijatelje i društvo koje ih je prihvatilo takvima kakvi jesu. Nažalost, kako bi živjeli taj novi život, on se temeljio na obmanama i tuzi. Nazim je vodio dvostruki život: njegova je obitelj slabo poznavala Matthewa misleći kako je on samo investitor stana u kojem živi. U rijetkim prilikama kad bi ga posjetili u Londonu, Matthew je morao prenoćiti u hotelu. "Morali smo iz stana ukloniti sve što bi bilo gej ili upućivalo na našu vezu", kaže Matthew.

Crni oblaci roditeljskog neprihvaćanja

Nazim nije volio govoriti o svojoj obitelji. Nakon što je otišao iz Birminghama, osjećao je da bi razgovori o boli, tuzi ili krivnji utjecali na novi život koji su stvorili u Londonu, pomirio se s tim da će svojoj obitelji u Birminghamu glumiti poslušnog muslimanskog dječaka, dok je u stvari bio sretan gej muškarac u Londonu. Za desetogodišnjicu veze Matthew i Nazim su organizirali party u jednom londonskom klubu. Nazim je sad već bio liječnik, a ujedno je vodio i vlastiti posao u tri londonske klinike, a i Matthewu je išlo dobro na poslu u softverskoj kompaniji. Matthew je u jednom trenutku na zabavi zamolio DJ-a da stiša glazbu, kleknuo pred Nazima i zaprosio ga: "Pogledao me a čitavo mu je lice zasjalo" prisjeća se Matthew.

Iduće se godine Matthew autao roditeljima, koji su ih obojicu prihvatili s puno ljubavi. No, za Nazima, čiji su roditelji bili konzervativni muslimani jedina je strategija bila držanje čvrste granice između starog života u Birminghamu i novog u Londonu.

Spuštali smo rolete kako nas nitko izvana ne bi vidio, a na ulici smo pazili da smo na distanci za slučaj da naiđemo na nekoga iz njegove obitelji

Zadnje subote u srpnju 2014, Nazim i Matthew su stigli u Birmingham. Bilo je to neko čudno vrijeme, umro im je bliski prijatelj i do ponedjeljka su se trebali vratiti u London na njegov pogreb. A ujedno je bio i vikend tradicionalnog muslimanskog festivala Eid. Nazimova se obitelj na njega naljutila zbog kašnjenja jer su planirali ranije krenuti na svečanost. Pale su svakakve riječi, a Matthew se ne može sjetiti što je to točno izbezumilo Nazima, koji je kroz plač rekao. "Ja sam dobra osoba. Zašto me ljudi ne mogu prihvatiti ovakvog kakav jesam?"

Čini se nevjerojatnim da bi si mladić pred kojim je bilo toliko toga oduzeo život. No kako sam doznala, bio je beskrajno tužan zbog toga što njegova obitelj nije mogla prihvatiti njegovu seksualnost

"Je li to zato što ti se sviđaju muškarci?" iznenada ga je upitala majka. I tada je Nazim, koji se godinama skrivao i pretvarao kako bi zaštitio vezu s Matthewom učinio nešto što nikad nije pomislio da će učiniti – ponesen trenutkom ispričao im je sve. Na povratku kući Nazim je bio u svojevrsnom stanju šoka. Istraga je pokazala kako je u prosincu 2014. rekao majci da je gej i da je 13 godina u vezi s muškarcem s kojim se namjerava vjenčati. Majka mu je rekla da bi trebao ići psihijatru kako bi se "izliječio".

Obitelj mu namjerno rekla pogrešno vrijeme pogreba

Istražiteljica Mary Hassell je utvrdila da je Nazeem počinio samoubojstvo. "Čini se nevjerojatnim da bi si mladić pred kojim je bilo toliko toga oduzeo život. No kako sam doznala, bio je beskrajno tužan zbog toga što njegova obitelj nije mogla prihvatiti njegovu seksualnost".

Nazim nikad nije želio otkriti svoju homoseksualnost i teško se nosio s majčinom ekstremnom reakcijom. Otišli su na sprovod prijatelja te večeri i na još jedan pogreb idućeg dana i Matthew se sjeća kako je Nazim bio pomalo odsutan ali se trudio izgledati hrabro. Tog utorka navečer Nazim je pomogao Matthewu oko dokumentacije za novi posao na koji će krenuti idućeg jutra, nakon čega su otišli na spavanje.

Idućeg dana na poslu Matthew prima sestrin SMS: "Nazovi me odmah". Bilo je to u ranim večernjim satima u srijedu, 30. srpnja. Nakon što ju je nazvao, rekla mu je da smjesta krene kući, nije željela reći zašto. Pomislio je kako sigurno nije riječ o Nazimu, jer su razgovarali u vrijeme ručka. Nazim ga je nazvao ponovo nekoliko puta poslijepodne no Matthew je bio zauzet sastancima. Pomislio je kako je možda riječ o nekoj prijetnji bombom u zgradi.

Naz je govorio kako se ne bi osjećao dobro kad na vjenčanje ne bi mogao pozvati majku. Želio je da ga bezuvjetno voli i to je sve što je oduvijek htio: ljubav i prihvaćanje

Nakon što je sišao na postaji blizu stana Matthew je potrčao "Osjećao sam se kao da trčim za vlastiti život" prisjeća se. "Gurao sam se kroz gomilu i vidio policijska svjetla i traku i tada sam ugledao crveni prekrivač kojim je nešto bilo prekriveno na ulici".

Počeo je vrištati. Smjestili su ga u policijski auto, a ubrzo su došli i šokirani prijatelji.

Matthew je stigao rano na groblje na dan Nazimova pogreba. Nakon njegove smrti Matthew je upoznao Nazimovu obitelj, no okolnosti su bile napete i neugodne. Pokazalo se kako ne žele imati posla s navodnom sramotom zbog gej sina i gej sina čiji ljubavnik nije musliman. Matthew je odlučio ostati u pozadini iz poštovanja prema molbi Nazimove majke.

Nakon nekog vremena Matthew je shvatio kako nitko ne stiže na pogreb, a učinilo mu se kako u daljini ipak vidi neku ceremoniju. Stoga se otišao raspitati kod djelatnika je li Nazim možda već pokopan, što mu je ovaj nažalost potvrdio. Bio je toliko bijesan da se nije mogao ni pomaknuti i osjećao se potpuno izdanim. Na kraju se ispostavilo kako mu je Nazimova obitelj rekla krivo vrijeme pogreba.

Za Nazimovu smrt kriva je zajednica koja toliko ograničeno razmišlja

Nakon povratka u London bilo mu je teško pronaći razlog za život, poželio je krenuti za Nazimom i ubiti se, ali prijatelji su ga stalno imali na oku. U jednom trenu mu se učinilo da čuje Nazima i uvjeren je kako mu je rekao da osnuje zakladu koja bi pomagala i drugim gej muškarcima i ženama koji se zbog religiozne homofobije bore s depresijom. Naposljetku je dobio razlog da krene dalje sa svojim životom.

Osnivanje zaklade Naz i Matt Foundation najavljeno je na posebnoj misi koja je održana za Nazima u Londonu, dva tjedna nakon njegova pogreba. Na misi su sudjelovali gej musliman, gej hindu, gej župnik, vježbenik za rabina i međuvjerska svećenica lezbijka. Matthew odlazi na psihoterapiju no sumnja kako postoji savjetnik koji može pomoći da se oslobodi od pitanja koja ga proganjaju. "Nemam odgovore na pitanja koja me muče i zbog čega se ne mogu smiriti".

Koga Matthew krivi za Nazimovu smrt? "Krivim zajednicu koja toliko ograničeno razmišlja i dopušta da takvi fanatični stavovi utječu da obitelji misle kako je njihova čast bitnija od njihove ljubavi prema djeci. Poštovanje i obiteljska čast su bitniji od sreće djece koju su rodili. Zar to nije prebolesno?", pita se.

Upravo je to svrha zaklade Naz i Matt Foundation – suprotstaviti se i promijeniti takva stajališta. Matthew kaže kako mu je zaklada dala razlog za život no i dalje se jako teško nosi s Nazimovom smrću. "Uzimam lijekove za spavanje i protiv tjeskobe. Teško mi je zaspati s mišlju da se moram probuditi i suočiti se s još više tuge, jer njega više nema".

Iako su bili zaručeni tri godine, nisu se vjenčali."Naz je govorio kako se ne bi osjećao dobro kad na vjenčanje ne bi mogao pozvati majku. Želio je da ga bezuvjetno voli i to je sve što je oduvijek htio: ljubav i prihvaćanje".