Jedini događaj namijenjen lezbijkama u tjednu uoči Povorke ponosa već godinama je speed dating, ove godine održan u zagrebačkom kafiću Sublink. Po slobodnoj procjeni organizatora, odvija se već peti put, ove godine na novoj lokaciji.

"Prošle godine su se dating i radionice održavale u prostoru Medike, ove godine smo dislocirali sve, da proširimo scenu. Nadam se da će ljudi doći i da će prepoznati to kao nešto fora, malo zabave i relaksacije usred radnog tjedna", rekla je Jana Kujundžić iz udruženja Zagreb Pride, koja je odgovorila i na nekoliko pitanja.

Pitam je jesu li prijašnjih godina dobili kakve povratne informacije i je li bilo parova koji su se tako upoznali. Kaže kako nemaju, ali su se možda sramili reći te dodaje kako će nam možda nakon ove godine poslati izvještaj o tome koliko se parova spojilo.

Na pitanje je li speed dating staromodan u doba kad postoje aplikacije za mobitele za upoznavanje, Jana kaže kako je to zapravo retro: "Vraćamo naglasak na komunikaciju licem u lice, da ljudi ne bulje u mobitele, nego da procijene na osnovu prvog dojma".

Misli kako se u tri minute nekoga vjerojatno ne može dobro procijeniti, ali i kako je baš zato to i zabavnije.

Prvi koraci, panika i pomoć na stolu

Ideja brzinskih izlazaka koji omogućavaju upoznavanje puno novih ljudi u kratkom vremenskom razdoblju je jednostavna. Jedna grupa sjedi za stolovima, a druga grupa kruži po sobi. Za razgovor imaju nekoliko minuta. Članovi grupe koja kruži zatim se upoznaju međusobno, kao i članovi grupe koja je sjedila. U pauzama zadanih aktivnosti potiče se neformalno druženje, između ostalog i kuponima za besplatnu žesticu.

Ohrabrila sam se, prijavila i dobila naljepnicu s imenom. Prije službenog početka uspjela sam među sudionicama prepoznati i upoznati novu kolegicu moje prijateljice za koju sam čula da će doći.

Lovorka je relativno nedavno izašla iz ormara i sad pokušava nadoknaditi propušteno. Na speed dating htjela je ići i lani, ali spriječile su je obaveze. Ove godine sudjeluje na mnogim događajima u tjednu uoči Pridea, od radionica do projekcija. Neobična joj je ideja da se u isto vrijeme izlazi s više ljudi, nikad nije pokušala tako. Prije nego što smo sjele, vidno se uspaničarila.

"Nisam smislila nikakva pitanja!"

Brinuti se zapravo nije morala. Za svakim stolom nalazio se paketić žvaka, tanjur s čipsom i mini dezodorans, ali i papir s nekoliko pitanja na koja su se sudionice mogle osloniti ako stvar zaškripi. Još jedan dodatak bio je "personalna mapa'', šalabahter koji su sudionice mogle koristiti da se kasnije lakše sjete kako im se tko svidio. Tijekom dejtanja pojavili su se i paketići gumenih bombona, da zaslade stvar.

"Došla sam vidjeti kako je to živjeti u velikom gradu gdje se možeš ponašati normalno"

Za moj stol prva je sjela Diana iz Križevaca. Radi u školi u malome mjestu i došla je specijalno na ovaj događaj.

"Želim otići iz Križevaca, tamo ne mogu biti ja. Nemam društvo, znam samo jednu ženu s kojoj sam povremeno brijala, ali ona je u braku i to mi ne odgovara", kaže. Daje sve od sebe da nađe posao u Zagrebu i preseli se, ali zasad pomaka nema.

S kim živim? Lažem. Što radim? Priznajem, ionako nije posebno glamurozno. Prije nego što se uspijem previše osramotiti, zazvoni zvono spasa. Preživjela sam svoj prvi date u speed datingu.

Biba iz Čakovca, starija tinejdžerica, predstavila mi se sljedeća. Usamljena je, priznaje. Ovaj tjedan je došla u Zagreb sa željom da vidi kako je to živjeti u velikom gradu gdje se možeš ponašati normalno i ići na događaje koje te zanimaju, osjećati se kao da si dio zajednice.

Crnokosa Mirna je studentica jezika, pa na njoj razvijam i novu taktiku – kako bi bilo da umjesto pitanja nalik onima iz razgovora za posao pričamo samo o jednoj stvari? Izgleda da ide dosta dobro. Razgovaramo o tome koje smo jezike učile u školi (ona talijanski, ja njemački), o tome kakvi su nam bili pokušaji učenja onog drugog jezika, i kako zapravo doživljavamo ovaj kojem smo posvetile godine života. Taman kad joj se potužim da Talijane koji međusobno razgovaraju ništa ne razumijem - driiin! Runda je gotova.

O mačkama i psima uz drugu rakijicu

Mima voli pse, što je dosta zgodno, kažem, jer i ja imam psa. Kroz naredne tri minute otkrivam kakav je njezin stav o mačkama ("mačke se maze samo kad one to hoće"), zašto sada nema psa (jer je podstanarka) i koje pasmine dolaze u obzir (velike).

Vidjevši kako moja nova taktika postiže dobre rezultate, a čak i ne moram lagati, postajem poprilično opuštena i tapšem se po leđima. Dok za moj stol ne sjedne Helena. Koja se ne da. Ne mogu je nikako opustiti ili zapričati. Postaje mi vruće. Možda zbog druge rakijice, ali vjerojatnije zbog očaja. Onda mi Helena konačno kaže da zna da sam novinarka. U isto vrijeme mi lakne i neugodno mi je. Po prvi put nemam ideja kako ispuniti naredne minute. Hvatam se očitih slamki.

"I tako… ideš li na Pride?"

Ne samo da ide, ona je u organizaciji. Okrećem priču na toplinski udar koji se navodno očekuje, ali u sebi mislim kako organizacija zapravo ima nepoštenu prednost na ovakvim stvarima. Baš kao i ona žena u mojoj grupi koja je došla s Jack Russell terijerom.

Ne znajući kakve sam sve muke prolazila u prethodnim minutama, crvenokosa Veronika zeza me zbog toga što sam se odmah latila čašice, prijeti da će označiti rubriku "mislim da ima problema s alkoholom". Ona je vegetarijanka, ali kaže da nema ništa protiv ako ja naručim mesinu s prilogom od mesine. Naravno, postoji politički aspekt toga, ali neka se ljudi hrane kako žele. Pitam je ima li koji dobar recept za desert.

Plavokosa Lana posljednja je za mojim stolom. Studira na filozofskom i aktivna je u LGBT grupi, već je išla na speed dating, i to u LGBT centru, ali u Sublinku je bolje, kaže.

Zašto se nisam rodila u devedesetima?

Pitam je kakve aktivnosti organiziraju na fakultetu. Kad u nabrajanju spomene tribinu o seriji Buffy the Vampire Slayer, padnem na dupe i požalim što se nisam rodila u devedesetima. Obožavala sam Buffy. Priznajem joj da sam novinarka, ali i da razmišljam da ponovo pogledam Buffy ovo ljeto, iako mi je popis stvari koje tek treba pogledati sve dulji i dulji, a vremena je sve manje i manje. Kaže mi da je gleda nanovo svake godine. Kad zazvoni zvono, pita me što sam u horoskopu, pa to zapiše na svoju mapu prije nego što ode dalje.

U pauzi došećem do Lovorke da vidim kako joj ide.

"Ima puno zgodnih studentica", primjećujem očito.
"Navodno i četiri psihologinje", odgovara.
Četiri? Ja sam imala samo jednu. Postane mi neugodno. Tko tu proučava koga?

Lovorka nastavlja: "Mislim da sam najstarija u sobi. Ali ne skrivam godine. Možda netko voli starije, zar ne? Osim toga, te stvari su važne, imam 38 godina, imam dijete. Ako ne možeš to ishendlati, bolje je da se to odmah vidi.

Kad slučajno otkrijemo da smo iz iste županije, razgovor se okreće na putovanja, Lovorka čak kaže kako je na Crolu čitala članak o novoj niši za LGBT turiste. Razgovaramo o stereotipima, zarađuju li lezbijke manje od gejeva i jesu li one više za prirodu, kampiranje i slično ili možda za luksuzna putovanja.

Njezin plan je, kaže, "posjetiti sve jame i rijeke odavde do mora. Samo prvo moram naći dobro društvo. Zato sam tu večeras".

Poželim joj sreću i odlazim prije nego se oglasi zvono za iduću rundu.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.