Kažu da je veljača mjesec ljubavi, valjda zbog Valentinova. S obzirom da smo mi ipak cure u toku (da ne kažem u trendu), novu seriju kolumni srijedom počinjemo upravo sad i upravo takvom temom - o nekim drugim velikim ljubavima.

I ove godine sve je isto, ako ne i gore: iz svih izloga na nas već vrebaju baloni i slatkiši u obliku jarkocrvenih srdaca, sve TV postaje iz prašine su, posebno za ovu veljaču, izvukle najljepše ljubavne filmove svih vremena, svaki restoran koji imalo drži do sebe tog će dana imati posebnu ponudu za parove, a cijene ruža će u ponedjeljak dosegnuti astronomske vrijednosti. Osim toga, bar će u jednim novinama izići i prigodan članak (ako ne i feljton) o najvećim ljubavima u povijesti čovječanstva.

A to vam je otprilike uvijek isti ili vrlo sličan popis na kojem se obavezno nađu Cezar i Kleopatra, Romeo i Julija, pa recimo ne znam... Katherine Hepburn i Spencer Tracy, Edward od Walesa s gospođom Simpson i tako dalje.
Da se podsjetimo - ovaj prvi je toliko volio Kleopatru da joj je kupio otok, Julija je za Romeom otišla u smrt, Katherine je godinama održavala vezu sa Spencerom premda je on bio oženjen drugom i nikad nije priznao postojanje njihove veze, dok se Eddie zbog Simpsonice čak odrekao krune. To su stvarni parovi, a kad bih nabrajala filmske ljubavne priče, debelo bih premašila kvotu zadanih si kartica teksta.

Nema sumnje, sve su te ljubavi vjerojatno doista bile velike (što god to zapravo značilo) no činjenica je da ih nikad nećemo zaboraviti te da ćemo tim ljudima uvijek pomalo zavidjeti na snazi i dramatičnosti njihovih ljubavi premda je činjenica kako samo oni znaju što se među njima doista događalo, a sve ostalo su romansirane biografije u kojima je mnogo toga dodano, kao i oduzeto.

Sve je to divno i prekrasno i svaka (ili bar gotovo svaka) će žena, bez obzira na svoju orijentaciju, uzdahnuti i pustiti suzu nad nečim tako romantičnim, ali ja se ovdje želim pozabaviti onim nekim drugim ljubavnim pričama koje nisu ništa manje od spomenutih i odvijale su se u isto vrijeme, samo daleko od očiju javnosti i općenito daleko od svega i sjetiti se žena kojima ne znam imena, ali koje su se voljele i bile glavne protagonistice istinski velikih ljubavnih priča, još od prve službene lezbijke Sappho pa sve do dana današnjeg.

Bilo je tu umjetnica, znanstvenica, glumica, kućanica, prvih dama, službenica u uredima, radnica u tvornicama i općenito žena iz svih slojeva društva koje su kroz stoljeća svojim primjerima, vjerojatno u većini slučajeva posve nesvjesno, krčile staze kojima mi danas koračamo daleko slobodnije od njih koje su opstale u daleko težim i blago rečeno drugačijim uvjetima od današnjih.
Kad govorim o tome, uvijek se sjetim prošlogodišnjih gej vjenčanja u Massachusettsu i fotografije Del Martin i Phyllis Lyon koje su nakon pedeset godina veze napokon dočekale i to da je mogu ozakoniti u Gradskoj vijećnici.
Gdje su one bile svo ovo vrijeme, kako je njihov zajednički život uopće bio moguć pedesetih godina, u ultrakonzervativnoj Americi u kojoj je mjerilo svega bio bijeli heteroseksualni muškarac? Jesu li se kolebale između onoga što im govori Srce i svega što je od njih očekivalo društvo i koliko im je doista bilo teško održati se zajedno?

Ne znam, ali znam da se njihova priča vrlo vjerojatno, neće naći na listi najvećih i njihova se imena neće pridružiti šarolikom društvu s početka priče, premda one, po meni itekako zaslužuju ući u taj hall of fame.

Zato vjerujem da bismo ovog ponedjeljka, dok se slamamo pod pritiskom još jednog uvoznog običaja grozničavo smišljajući hoće li našim ženama ruže biti dovoljne ili ćemo dodati još i čokoladna srca u paketu s romantičnom večerom, mogle načas zastati i podići čašu za njih dvije - živući simbol nade da ljubav doista može pobijediti, odlučiti kako si više nećemo komplicirati život nego ga jednostavno živjeti te duboko u sebi poželjeti da i naše veze budu bar upola tako postojane.