Tijekom dvomjesečnog rada na tematu o HIV pozitivnim LGBT osobama na različite načine sam pokušavala pronaći osobe s kojima bih razgovarala o problemima s kojima se susreću u društvu i svakodnevnom životu, no unatoč jamstvima kako neću otkrivati njihov identitet, moja je potraga bila neuspješna. Nisam se tome previše čudila, u domaćem medijskom prostoru godinama su priče HIV pozitivnih osoba plasirane uz pretjerane doze mistifikacije, dramatike i različitih oblika negativne optike koje ljude što žive s HIV-om dodatno stigmatiziraju i obeshrabruju.

K tome, šira društvena zajednica još uvijek osuđuje LGBT HIV+ osobe. Zato razumijem njihovu zatvorenost i rezerviranost prema medijima, za nadati se jedino da ćemo dostojnim tretmanom HIV+ osoba u budućnosti uspjeti zaslužiti više njihova povjerenja.

HIV+ gej muškarcu koji je na koncu ipak pristao na razgovor za Crol.hr čestitam na volji i povjerenju koje nam je ukazao, pristavši na intervju koji slijedi.

Možeš li se sjetiti kad si i u kojim okolnostima otišao na svoje prvo testiranje na HIV? Je li to ujedno bilo i testiranje nakon kojega si saznao da si HIV+?
– Prvog testiranja se sjećam jer je bilo nakon prvog seksualnog iskustva sa 17 godina nakon seksa s HIV pozitivnom osobom, ali znao sam za njegovo stanje. Redovito sam se testirao na HIV, bila je to rutina, ali pozitivan nalaz me iznenadio. Sjećam se detalja u sobi i svega što mi je psihologinja govorila. Iznenadio sam se zato što mi se to dogodilo u nekom periodu života kadse trebalo sve posložiti kako sam očekivao, jedno prilično idealno razdoblje života. Lakše bih prihvatio dijagnozu da se dogodilo u razdoblju kad sam bio obeshrabren i kad sam živio mnogo autodestruktivnije.

Kad si zdrav imaš osjećaš da traješ i da si jak, a kad nisi, proganja te misao koliko ti vremena ostaje

Koliko dugo je trajalo tvoje suočavanje s dijagnozom?
– Godinu dana, ali od početka sam je prihvatio i odlučio da ću biti jak i što prije preuzeti kontrolu nad svojim životom. Ispočetka sam se jako bojao, nisam ni sam znao detalje o virusu, kako izgleda život s virusom, bojao sam se za osobe koje žive sa mnom, da ih ne ugrozim. Psihologinja na Klinici Dr. Fran Mihaljević mi je rekla da ne trebam tražiti krivca za to što se dogodilo. Najteža mi je bila neizvjesnost jer sam morao reći osobama s kojima sam bio intiman u tom razdoblju. Ohrabrio sam se, želio sam im to reći, uglavnom su mi čestitali na hrabrosti, bili su iznenađeni da sam im takvo što uopće rekao, na sreću nisu bili ljuti na mene.

Iznenadio sam se zato što mi se to dogodilo u nekom periodu života kadse trebalo sve posložiti kako sam očekivao, jedno prilično idealno razdoblje života. Lakše bih prihvatio dijagnozu da se dogodilo u razdoblju kad sam bio obeshrabren i kad sam živio mnogo autodestruktivnije

Tko ti je pomogao kroz taj proces i koja tvoja spoznaja je bila važna da zakoračiš u novu fazu?
– Pomogla mi je najbolja prijateljica i moja tadašnja djevojka, najviše petero ljudi je znalo. Bili su uz mene, hrabrili me i ništa se u našim odnosima nije promijenilo. Shvaćao sam da nisam ostao sâm u tome i to mi je puno značilo, spasilo me. Osjećao sam da mogu krenuti dalje u suočavanje. Izgubiš dio svoje osobnosti kad si bolestan, osjećaš se defektno, ugroženo, tvoj identitet se mijenja, i sve može biti jako gadno ako nemaš ljude koji će te podržati. Zdravlje uvijek uzimamo zdravo za gotovo, kad si zdrav imaš osjećaš da traješ i da si jak, a kad nisi, proganja te misao koliko ti vremena ostaje. Ispočetka sam se bojao koliko mi je vremena ostalo, to me stalno mučilo u kutu svijesti. Kad se toga riješiš, ostaje ti jedino pitanje kako ti sâm želiš proživjeti svoj život.

Jesi li bio ljut na sebe, pokušavajući osvijestiti trenutak kad si se zarazio?
– Nisam bio ljut, neugodno iznenađen da, ali nikad mi nije palo na pamet da razmišljam tko mi je prenio HIV, preuzeo sam odgovornost i krenuo dalje.

Najteža mi je bila neizvjesnost jer sam morao reći osobama s kojima sam bio intiman u tom razdoblju. Ohrabrio sam se, želio sam im to reći, uglavnom su mi čestitali na hrabrosti, bili su iznenađeni da sam im takvo što uopće rekao, na sreću nisu bili ljuti na mene

Kakvu pomoć si dobio od strane psihosocijalne službe Klinike Dr. Fran Mihaljević?
– Zahvaljujem Kristini i Sanji jer su se pobrinule da što prije stanem na noge, dale su mi sve informacije i uvijek bile na raspolaganju, bile su moja motivacija i snaga.

Liječnik opće prakse tretirao me kao smeće

Kome si se prvom povjerio o svojem HIV+ statusu i kako je prošlo to priznanje? Što ti je u razgovorima priznanja o tome bilo najteže?
– Povjerio sam se ocu. Bilo mi je najteže što je bio krivi tajming jer sam mislio da sam napokon sve posložio u životu, ali takav je život. Uvijek se sjetim da nisam sâm i da HIV nije više bolest od koje umireš. Ne uspoređujem se s drugima, naučio sam lekciju i živim svoj život. HIV mi je pomogao i ne bih ništa mijenjao. Dok sam bio zdrav, zaboravio sam neke životne istine. Naša sreća nema garancije, ne postoji ništa sigurno u životu, nemaš pravo ni na što, ako se sam za to ne izboriš. Prije tog HIV-a imaš onaj neki death wish, poigravaš se sa životom, poslije se osjećaš kao da hodaš između ta dva svijeta. Mislim da sam više "ovdje i sada" nego što sam bio ranije.

Novinari rijetko ponude sliku neke zadovoljne i sretne HIV+ osobe, a treba nam više takvog pristupa, više pozitivnih slika i primjera, da medijske priče o HIV+ osobama budu motivacija i osnaženje

Jesi li ikada dosad imao problema u kontaktu s liječnikom opće prakse, stomatologom, u zaštiti osobnih podataka?
– Liječnik opće prakse me šikanirao u vrijeme kad mi je bilo loše i nisam mogao hodati i kad sam povraćao nakon svakog petog koraka. Uporno je ponavljao da sam sâm kriv za svoju dijagnozu i tretirao me kao smeće. Na doznakama za bolovanje uporno je pisao šifru bolesti HIV-a. U tome mi je pomogla socijalna radnica Kristina s Klinike Dr. Fran Mihaljević. Morao sam krivotvoriti šifru na doznakama kod jedne ljubazne fotografkinje. Zahvaljujem i toj ženi što mi je spasila posao. Kristina je s udrugom uspjela da se šifre bolovanja više ne pišu na doznakama jer to je osobna stvar, neovisno radi li se o HIV-u ili kožnim gljivicama. Zahvaljujem Kristini što mi je našla odličnu doktoricu opće prakse koja je upućena u bolest i ljudski i humano vodi svoje pacijente.

Izgubiš dio svoje osobnosti kad si bolestan, osjećaš se defektno, ugroženo, tvoj identitet se mijenja, i sve može biti jako gadno ako nemaš ljude koji će te podržati. Zdravlje uvijek uzimamo zdravo za gotovo

Po čemu se tvoj život prije i poslije dijagnoze razlikuje? Što je ono što se promijenilo u tvojim svakodnevnim navikama, odnosu prema samome sebi?
– Razlikuje se u tome što napokon živim svoj život i posvećen sam isključivo sebi. Shvatio sam da sam smrtan i da je život jedan ali bez garancije i sigurnosti. Istina oslobađa. Malo što me više može ozlojediti. Mislim da je svjesnost o vlastitoj prolaznosti najdragocjenija spoznaja. Živim da si udovoljim, životne događaje prihvaćam kako dolaze, a svaki dan stvaram svoj koncept. Radim na sebi. Odlazim psihijatru, vježbam logiku, uživam u glazbi i umjetnosti, poštujem samo lijepo i dobro u životu. Najviše me pogađa koliko ljudi nemaju empatije, mislim da su ljudi po prirodi empatični I dobri, ali strah îh ždere boje se izraziti svoje mišljenje. Misliti svojom glavom i moći to izreći postalo je luksuz.

Seksualni užitak nam je uništila politika

Neke HIV- ali i HIV+ LGBT osobe ne prakticiraju siguran seks, tvrdeći kako je "navlačenje lateksa" neudobno i neprirodno, te uništava seksualni užitak. Što ti misliš o tome?
– Mislim da nas nisu tijekom života naučili misliti, voljeti, uživati. Narod je u kolektivnoj psihozi jer je neobrazovan i seksualno inhibiran, dozvolio je da ga eksploatira povlašteni društveni stalež. Seksualni užitak nam je uništila politika. Mislim da kondomi moraju biti prisutni u školi da se mladi što prije susretnu s njima uključujući i njihovo navlačenje na banane već u osnovnoj školi. No glove no love, kad sam čuo tu krilaticu odmah sam je prigrlio. Sve je stvar odgoja, odgovornog ponašanja i svijesti. Meni je za psihički mir najvažnije kad redovno uzimam terapiju, jednostavno to prihvaćam kao nešto dobro za sebe. Ne pada mi na pamet prestati uzimati terapiju.

Liječnik opće prakse me šikanirao u vrijeme kad mi je bilo loše i nisam mogao hodati i kad sam povraćao nakon svakog petog koraka. Uporno je ponavljao da sam sâm kriv za svoju dijagnozu i tretirao me kao smeće. Na doznakama za bolovanje uporno je pisao šifru bolesti HIV-a

Koliko ti je, obzirom na dijagnozu, komplicirano nalaženje partnera?
– Uopće nije jer znam što želim, sad biram samo najbolje i nije mi teško čekati. Dijagnozu zadržavam za sebe i upražnjavam siguran seks. Ljudi odu u krajnosti jer nisu u stanju nositi se sa stresom i onda ili negiraju dijagnozu ili se okreću nekim deluzijama. U školi nas ne uče kako se nositi sa stresom, svi govore kako učiti, a nitko kako živjeti. To su alati koje bi svaki pojedinac, bez obzira na dob, trebao dobiti. Veliki je problem kod HIV-a i to što su ljudi u teškoj ekonomskoj situaciji.

Na koji način činjenica da si HIV+ utječe na tvoj seksualni život?
– Trenutačno sam u aseksualnoj fazi što je druga krajnost, poslije burnog seksualnog života posvetio sam se sređivanju svog karaktera kod psihijatra. Učim kako s idealima i čulima. Pokušavam biti zadovoljan sobom i naći ravnotežu. Seks jest bitan u životu, i njega uzimamo zdravo za gotovo, ali važno mi je ostvariti ravnotežu sa sobom. Jedino što mogu korigirati sam ja sâm.

Svi ljudi s HIV-om koje sam upoznao su dosta hrabri i jaki, traže da budu ravnopravni članovi društva, a ne da dobivaju etikete

Je li te HIV dijagnoza kao osobu promijenila i na koji način?
– Naučila me da se nosim sa stresom i da sve probleme svedem na pravu mjeru. Više se ne iscrpljujem i gledam sve pragmatično. U društvo sam uključen na način da više ne mogu prešutjeti nepravdu, ali nikoga ne želim preodgajati. Ljudi većinom nisu budni i žive život koji ih ne čini svojima i sretnima.

Narod je u kolektivnoj psihozi jer je neobrazovan i seksualno inhibiran, dozvolio je da ga eksploatira povlašteni društveni stalež. Mislim da kondomi moraju biti prisutni u školi da se mladi što prije susretnu s njima uključujući i njihovo navlačenje na banane već u osnovnoj školi

Je li se promijenio način na koji gledaš na društvo, manjinske skupine, političko-društvenu stvarnost?
– Promijenio se, da. Tek sad vidim koliko je važno kad se različite manjine bore za prava, zato što sam izgubio tu povlasticu običnog i malog građanina. Zato cijenim rad udruga jer vidim da su mlađim generacijama pomogle da se informiraju o virusu, terapiji, ali i svojim pravima. Nakon saznanja da sam HIV+ morao sam ponovno graditi mnoge stavove o životu, politici, društvu, manjinskim pravima i mislim da sam zahvaljujući svemu tome danas mnogo osvještenija osoba.

Smatraš li da se o problemima HIV+ ili čak LGBT HIV+ u medijima dovoljno pisalo? Kakvim bi ti procijenio medijske pokušaje obrade te teme? Što im nedostaje?
– Ne piše se dovoljno. Ali svi moramo sami biti više otvoreni i spoznati da učimo za sebe. Mediji u tim tekstovima I prilozima uvijek traže neku žrtvu, ali tu nema mjesta nekoj patetici i drami. Mediji bi trebali biti edukatori, mislim dani osobe s HIV-om ne traže neko posebno suosjećanje i žaljenje. Svi ljudi s HIV-om koje sam upoznao su dosta hrabri i jaki, traže nešto fundamentalno, pravo da žive svoj život i budu ravnopravni članovi društva, a ne da dobivaju etikete, što je najkraći put do stigmatiziranja.

Novinari rijetko ponude sliku neke zadovoljne i sretne HIV+ osobe, a treba nam više takvog pristupa, više pozitivnih slika i primjera, da medijske priče o HIV+ osobama budu motivacija i osnaženje i da šalju poruku da je ispunjen i kvalitetan život ostvariv i s HIV virusom.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.