Prije koji mjesec sam, preko najpoznatijeg pederskog foruma u Hrvata, upoznao dečka imenom Daniel. O raznim stvarima smo pričali, ali nekako najviše o tome kako je biti gluh. Daniel je, naime, gluh od druge godine. I peder je. Od rođenja. Odlučili smo odličnu komunikaciju okruniti upoznavanjem uživo i odlaskom na pivo. Uz razgovor i pokoje tamno pivo, koje obojica volimo, došli smo i na ideju da napravim intervju s njim.

Mislim da u Hrvatskoj nije bilo puno, ako je uopće bilo, pokušaja približavanja čitateljstvu kako je to biti gluhi peder. Ideja je upravo realizirana, a Daniel se pokazao kao osoba koja ima puno toga za podijeliti i u tome se ne suzdržava.

Daniele, predstavi se ukratko čitatelji(ca)ma Crol.hr–a. Tko si, što si, čime se baviš, koji broj cipela nosiš...
– Ja sam Daniel. Studiram arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Obožavam sport, pogotovo borilačke vještine jer smatram da je to poseban sport u kojemu moraš u glavi unaprijed razraditi strategiju kako pobijediti protivnika na strunjači i nikad ga ne podcjenjivati jer te može pobijediti bez obzira kolike su mu šanse. Čitam knjige s područja politike, antropologije, sociologije, povijesti i mnogo toga. Veliki sam filmofil i u posljednje vrijeme obožavam gledati neholivudske filmove. Znam biti jako sarkastičan i obožavam crni humor i spuštati ljude na zemlju, a i također kad me oni spuštaju. Smatram da je sarkazam neki pokazatelj inteligencije. Trenutno idem u teretanu i razmišljam da se vratim veslanju ili konačno naučim haklati košarku. Još se nisam odlučio. Što se tiče broja cipela, nosim br. 43. U biti, volim sve teme, raspravljati o tome i mnogi ljudi me "klasificiraju" kao filozofa.

Zanimljivo, nisi u svom predstavljanju spomenuo da si gluh i/ili peder, premda će to biti glavne teme razgovora. Koliko te uopće obilježavaju te dvije činjenice?
– Na svoju gluhoću ne gledam kao bolest, to je dio mene, kao još jedan ud. Pri upoznavanju kažem da ne čujem ili ne razumijem što oni kažu i onda kasnije dodam da sam Gluh. Zašto veliko slovo G? Jer na taj način potvrđujem svoju pripadnost kulturnoj manjini – Kulturi Gluhih. Zato bi mi bilo drago da u intervjuu koristiš veliko početno slovo. Kad me netko upozna, prvo što vidi je gluhoća. Gluhoća me ne "obilježava", već me "obilježava" odnos ljudi prema tome i to utječe na svaki aspekt mog života, svjesno ili nesvjesno. U biti, nikad ni u jednom trenutku nisam bio diskriminiran kao gej, već kao gluha osoba. I to svugdje, bez iznimke. Navest ću primjer autanja. U mojem slučaju, to se dogodilo dvaput. Prvi put kao gej, drugi put kao Gluh. S tim da je drugo autanje obilježeno mojom spoznajom što sam (Gluh) i na temelju toga sam morao redefinirati odnose u obitelji i prema prijateljima. I to još traje. Idem kod psihologinje kako bih prihvatio da nikad neću biti prihvaćen u čujućem svijetu onoliko koliko bih želio.

Moji roditelji su svjesni da mi je kao gluhome puno teže nego kao pederu

Druga stvar koja me obilježava je govor. Mišljenja sam da je govorni jezik neprirodan za nas gluhe. Kad nas roditelji i stručne osobe uče govoriti, premda s dobrom namjerom, ipak to rade na pogrešan način. Usudio bih se to usporediti s "liječenjem" od homoseksualnosti. Homoseksualci su većinom prihvaćeni samo ako odgovaraju slici "pravog" muškarca. A mi gluhi se mučimo s govorom, loše govorimo. Što koči naše uključivanje u ovo društvo čujućih, jer oni očekuju da mi govorimo kao i oni kako bismo bili "isti".

Na svoju gluhoću ne gledam kao bolest, to je dio mene, kao još jedan ud. Pri upoznavanju kažem da ne čujem ili ne razumijem što oni kažu i onda kasnije dodam da sam Gluh. Zašto veliko slovo G? Jer na taj način potvrđujem svoju pripadnost kulturnoj manjini – Kulturi Gluhih

Na koji način si morao redefinirati svoj odnos s obitelji shvaćanjem da si gluh? Pretpostavljam da si gluh od rođenja? A tvoji roditelji su, kako kažeš, čujući? Barem po tome ste dva suprotstavljena svijeta.
– Prvo moram napomenuti da su moji roditelji liberalni. Kad sam im se autao kao gej, bilo je malo frka. Otac je to malo teže podnio od mame. Ali sad je sve super! Moji roditelji su svjesni da mi je kao gluhome puno teže nego kao pederu. Oni bi voljeli da imam partnera, ali razumiju da je to pomalo "neizvedivo" u ovoj vukojebini. Jer, osim što moj budući partner treba mene prihvatiti sa svim manama i vrlinama, treba prihvatiti i moju gluhoću, jer će morati svoju obitelj i prijatelje educirati kako me razumjeti, uključiti u razgovor i događaje, a ne me ostaviti po strani. Navest ću primjer. Moj najbolji frend je organizirao rođendan za svoju dugogodišnju curu, pozvao je i mene. Bio sam nervozan jer će biti preko dvadeset ljudi, a nisam "izvježbao" razumjeti sve njih. Rezultat je bio da sam se odlično proveo. Kako? Moj frend ih je educirao i poticao da se druže sa mnom kao sa svakim drugim čovjekom i da se ne srame zamoliti da ponovim ako me nisu razumjeli i obrnuto. Dan danas se obožavam družiti s njegovom ekipom.

Što se tiče obitelji... ne znam kako to objasniti, a da čitatelji/ce shvate. Uglavnom, roditelji su me nesvjesno tretirali kao čujuću osobu, iako su znali da sam Gluha osoba. Svaki put kad su dolazili gosti, iz pristojnosti sam ostajao s njima. Svako pitanje koje su imali o meni, uputili su mojoj mami i ona je odgovarala u moje ime, iako sam bio prisutan! Ni ona ni tata, a kamoli ja, nisu shvaćali da mi to ne odgovara. Tek sam se pobunio jer nisam bio uključen u razgovor, što se ljudi (gosti) nisu trudili razumjeti me, iako su imali puno prilike i vremena za to. Nisam znao na koji način redefinirati svoj odnos s obitelji, gostima. Tek smo prošle godine dogovorili pravila. Gosti, ako imaju pitanja o meni, moraju ih uputiti meni. Ako im se obratim, moraju naučiti razumjeti me. Bez zajebancije, dobro govorim. Primjerice, teta u trgovini me bolje razumije od vlastite bake. Zašto? Jer se više potrudila razumjeti me i s vremenom se ufurala u to kako da me razumije bez muke.

Osim što moj budući partner treba mene prihvatiti sa svim manama i vrlinama, treba prihvatiti i moju gluhoću, jer će morati svoju obitelj i prijatelje educirati kako me razumjeti, uključiti u razgovor i događaje, a ne me ostaviti po strani

Sustav gluhe "nasilno" pretvara u "polučujuće ljude"

Drugo pravilo je kad smo negdje vani. Roditelji ni u kojem slučaju ne smiju govoriti u moje ime. Ne prevode me, osim ako to ne zamolim. Moj uvjet za to je da me, niti nakon tri pokušaja, čovjek nije uspio razumjeti. Za prevođenje imam prevoditelje znakovnog jezika. Dogovorio sam s mamom i sestrom da će ići na tečaj znakovnog jezika, kako bismo olakšali međusobnu komunikaciju. Mamu savršeno razumijem, ali ipak moram uložiti napor za to. Bilo bi lakše da, ako ne uspijem razumjeti neku riječ, znakuje tu riječ. Komunikacija bi tekla brže. I, da...u obitelji su svi čujući, ja sam jedini gluh.

U jednom od videa koji si mi poslao kao pripremu za ovaj razgovor, dečko koji je gluh i gej spomenuo je jednu vrlo jednostavnu i očitu stvar. Njegov prvi jezik je znakovni jezik, ne engleski. U tvom slučaju, hrvatski.
– Ja sam prvo naučio govoriti, progovorio sam s pet godina. Do tada smo gestikulirali. Prvi očiti znak da sam trebao naučiti znakovni jezik. Bilo mi je teško naučiti govoriti na audiorehabilitaciji (slušno–govorna vježba). U biti, jako je teško objasniti zašto mi govorni hrvatski loše ide, ali pokušat ću. Čujuću djecu prvo nauče govoriti, pa čitati i pisati. A gluhu djecu nauče govoriti na mnogo načina. U Hrvatskoj se provodi verbotonalna metoda u ustanovi SUVAG. Naglašavam, ustanova. Izmislio ju je pokojni akademik Petar Guberina. Zanimljivo da je on dobio titulu akademika, a mnogi gluhi su opterećeni, imaju nisko samopouzdanje i samopoštovanje u interakciji s čujućima. Pitam se je li se on ponosio svojim nasljeđem.

Faks? Totalno drugačiji svijet i teško mi je. Profesori ne pišu na ploču, sve je na prezentaciji, nego govore. Imam daktilografa, pa mi je donekle lakše pratiti predavanja, ali nije to to. Generalno je to super ideja, ali... daktilograf najčešće ne stigne otipkati sve što se govori u učionici. I imam osjećaj da sam zakinut za informacije

Srame se što loše govore i pišu, iako nisu krivi za to, nego je kriv sustav obrazovanja koji nije prilagođen njihovim potrebama. Sustav ih "nasilno" pretvara u "polučujuće ljude". Usporedio bih to s nasilnom asimilacijom Aboridžina u Australiji. Posljedica je da su neka aboridžinska plemena zaboravila svoj jezik jer su im bijelci oteli djecu i prisiljavali da nauče engleski jezik. Kao da je to uzvišeni jezik. U biti, govorni jezik mi je bio prvi jezik, ali nikad mi nije ležao u potpunosti, niti će ikad ležati. Znakovni mi leži. Koja je to milina znakovati bez stresa zbog paženja na izgovor.

Na koji način su se profesori/škole tijekom tvog školovanja prilagođavali tebi, s ciljem da ti pomognu u integraciji? Što si ti napravio da to poboljšaš?
– Tokom rehabilitacije (namjerno to kažem u negativnom smislu, neću reći školovanje) u ustanovi SUVAG naučio sam govoriti. Još idem na audiorehabilitaciju i to je moja prilagodba na čujući većinu. Nemam izbora, jer je nerealno očekivati da većina zna znakovni jezik. U sedmom razredu sam zatražio premještaj u redovnu školu. Bilo je to neuobičajeno, jer su oni (ustanova) odlučivali tko je sposoban ići u redovnu školu. Odobrili su mi zahtjev i doživio sam kulturološki šok. Čujuća djeca, a ja Gluh. Nisam znao kako se ponašati u njihovom društvu, sve mi je novo i, naravno, nisam se snašao. Nitko nije mi dao instrukcije za to, čak ni Gluhi koji su sa mnom išli u školu. Prvi put sam se susreo s lektirom, esejima i takvim obujmom ispita. U SUVAG–u je ispit iz matematike sadržavao pet–šest jednostavnih zadataka, a u redovnoj školi puno više. Tražilo se i logičko zaključivanje, za razliku od SUVAG–a, gdje smo gradivo bubali napamet. Nikad nisu tražili da kažemo svojim riječima, kako bi se vidjelo jesmo li shvatili lekciju.

Po ovome ispada da su te tretirali kao osobu sa smanjenim mentalnim mogućnostim. Kao da zbog toga što ne čuješ nisu u stanju razmišljati. Otprilike, nećemo te time zamarati. Nauči neke osnovne informacije, mi sretni, ti sretan. Mi ne očekujemo više, nemoj ni ti!
– Sve je rečeno!

Kako je dalje teklo školovanje?
– U srednjoj školi je bilo u redu, podnošljivo. Bio sam, kao, ponosan što nikad nisam išao na popravni ispit. Sad vidim da sam se trudio biti čujući. Kao kad se gejevi trude biti strejt. Pitam se, koji k...? Zašto nisam bio svoj, Gluh i ponosan na to? U obitelji me nitko nije tome naučio. Bilo je teško u smislu samoidentificiranja. Što sam? Mnogi Gluhi koji imaju gluhe roditelje su samopouzdani i imaju visoko samopoštovanje.

Kad pitam kako mogu ravnopravno sudjelovati na predavanjima, odgovora nema

A faks? Totalno drugačiji svijet i teško mi je. Profesori ne pišu na ploču, sve je na prezentaciji, nego govore. Imam daktilografa, pa mi je donekle lakše pratiti predavanja, ali nije to to. Generalno je to super ideja, ali... daktilograf najčešće ne stigne otipkati sve što se govori u učionici. I imam osjećaj da sam zakinut za informacije, bez obzira što daktilograf kaže da nešto nije bitno ili se profesor i studenti bezveze smiju. Dakle, on nesvjesno određuje protok informacija. Volio bih sve čuti, čak i najbanalnije stvari, jer bih se osjećao uključenim i smijao bih se nečijoj šali zajedno s kolegama. A prevoditelj znakovnog jezika u mom slučaju nije od velike koristi. Ne mogu istovremeno pisati i gledati u prevoditelja dok znakuje! Idealno bi bilo kad bi profesori bili spremni dati mi prezentaciju s proširenim tekstom, te da paralelno imam i prevoditelja. Tako bih bio ravnopravan ostalim studentima! Na žalost, nisu spremni izaći mi u susret. Njihov izgovor je da bi mi time unaprijed dali odgovor na ispitna pitanja!? Na moj upit kako mogu onda ravnopravno sudjelovati na predavanjima, odgovora nema. Toliko o obrazovnom sustavu za nas gluhe.

Misliš li da bi znakovni jezik trebao biti uveden u škole? Barem kao izborni? Integracija je dvosmjerni proces. Ne može sve ostati na vašem trudu i našem zahtijevu da se integrirate, dok istovremeno radimo malo ili nimalo da bismo vam pomogli u tome.
– Postoji takva inicijativa, ne znam gdje, ali znam da postoji. Podržavam uvođenje znakovnog jezika kao izbornog predmeta. Kad već ima japanski, mandarinski i slično. Moram napomenuti da svaki govorni jezik ima svoj znakovni jezik. Ali, ne nadopunjuju se, da se ne bi krivo shvatilo! Kako govorni jezik ima svoju strukturu, tako je i sa znakovnim. Hrvatski znakovni jezik je zakonom priznat tek prošle godine! A mi gluhi postojimo od pamtivijeka. Naš znakovni jezik postoji još od doba Austrougarske monarhije. Tek u ovom tisućljeću je nama gluhima bolje, ali ne u cijelom svijetu. Najbolje je u Švedskoj i SAD–u, jer su najbolje pripremljeni za nas.

Što se tiče podjele koju sam naveo, pomalo sliči podjeli na feminizirane i nefeminizirane pedere. "Čujući" gluhi se ne žele družiti s gluhima koji su ponosni na svoju gluhoću i znakovni jezik. Neki Gluhi ne žele ili se srame družiti se sa čujućima zbog njihovog ponižavajućeg odnosa prema nama

Što se tiče integracije, točno si rekao. Integracija mora biti dvosmjerna. Mana je što čujući nisu spremni napraviti ustupke. Obično kažu da je razlog tome neznanje. Sranje! U ovo doba, informacije o komunikaciji s gluhima možeš dobiti na internetu. Zaključujem da razlog leži u dvije stvari: lijenost i strah.

Imaš li informaciju o tome koliki je postotak gluhih u Hrvatskoj?
– Prvo, moram napomenuti da postoji podjela osoba s oštećenjima sluha. Dijele se na gluhe i nagluhe. Nagluhe osobe nešto čuju i u pravilu bolje savladavaju govorni jezik. Koliko znam, Savez gluhih i nagluhih grada Zagreba broji 11.000 članova. A ima pet prevoditelja, što je nedovoljno za potrebe svih gluhih.

Pederi su uspjeli izboriti prava jer su strejteri mogli razumjeti što su govorili, a tko će nas gluhe razumjeti?

Što se tiče podjele koju sam naveo, pomalo sliči podjeli na feminizirane i nefeminizirane pedere. "Čujući" gluhi se ne žele družiti s gluhima koji su ponosni na svoju gluhoću i znakovni jezik. Neki Gluhi ne žele ili se srame družiti se sa čujućima zbog njihovog ponižavajućeg odnosa prema nama. Upoznao sam dvije krajnosti. Jedan gluhi gej, koji jako dobro govori (puno bolje od mene), protivnik je znakovnog jezika, smatra da je to "lamatanje rukama". A drugi je preponosni gluh, smatra me "izdajicom" jer imam čujuće prijatelje i umjetnu pužnicu. U potpunosti razumijem obojicu, iako nijedan nije u potpunosti u pravu.

Hrvatski znakovni jezik nije potpuno razvijen kao američki. Ipak je lingvistički istraživan pola stoljeća, a hrvatski tek deset godina. Umjetnu pužnicu mnogi vide kao nametanje načela da se bude "normalan", tj. da budu čujući. Djelomično su u pravu. Umjetna pužnica je super stvar. Ali, ako se prezentira na krivi način, gluha osoba će misliti da je sad čujuća osoba s oštećenjima sluha. Mišljenja sam da takva osoba nikad neće biti zadovoljna, a neće znati zašto. Čujući su napravili slušni aparat, umjetnu pužnicu u namjeri da gluhe učine čujućima. Tako ja to vidim.

Što se tiče pedera, nije me strah spomenuti gluhoću. Strah me toga kako će se peder odnositi prema meni. Nekad kažem odmah u poruci tijekom dopisivanja. Ili oni skuže moju gluhoću na prvom dejtu. Smatram da nije bitno istaknuti gluhoću. To je kao da zdravoj osobi kažeš da imaš dvije ruke. Sve ovisi o situaciji

Misliš, kao pokušaj većine da sebi prilagodi manjinu i umanji potrebu za vlastitom prilagodbom drugima? Moć većine?
– Pederi su uspjeli izboriti svoja prava jer su strejteri mogli razumjeti što su govorili, tražili naglas. A tko će nas gluhe razumjeti ako nismo dobro ovladali govorom kao čujući pederi? Kako izboriti naša prava? Imam osjećaj da čujući neće nas čuti ako znakujemo (preveli bi nas prevoditelji), znači li to možda da će ih privoliti na svoju stranu jedino ako budemo kao oni? Na to pitanje još nemam vjerodostojan i potpun odgovor, iako namjeravam to istražiti. Zbog toga mnogi čujući odlučuju u naše ime. Političari, profesori, roditelji...

Kad si već spomenuo pedere... Kako gluhi peder funkcionira u svijetu čujućih pedera? Rekao si da ti je gluhoća drugo autanje. Kako se teče drugo autanje ostalim pederima?
– Što se tiče pedera, nije me strah spomenuti gluhoću. Strah me toga kako će se peder odnositi prema meni. Nekad kažem odmah u poruci tijekom dopisivanja. Ili oni skuže moju gluhoću na prvom dejtu. Smatram da nije bitno istaknuti gluhoću. To je kao da zdravoj osobi kažeš da imaš dvije ruke. Sve ovisi o situaciji. Mislim, prihvaćaju da sam gluh i to poštuju, ali ostane samo na tome. Prerijetko se trude prilagoditi mi se, kako bismo bili ravnopravni. Oni (bilo pederi, bilo čujući) nisu svjesni da sam napravio najveće ustupke i iznad svojih mogućnosti. Govorim i zbog toga snosim posljedice svakodnevno. Sad kad sam svjesniji sebe kao Gluha osoba i nakon drugog autanja, ne bih mogao biti sa čujućim pederom koji nema razumijevanja za moju potrebu za uključivanjem u sve radi ravnopravnosti. I koji se ne truditi razumjeti me. Istovremena, a ne naknadna razmjena informacija.

Da nisam gluh, mijenjao bih dečke k'o čarape

Kakva su ti bila iskustva s nalaženjem uživo?
– Prvo, zgodan sam im i žele se ševiti sa mnom, bez sumnje. Seks je najmanji problem. Volim se i ja ševiti. Iskreno, da nisam gluh, mijenjao bih dečke k'o čarape. Problem je u komunikaciji i njihov odnos prema meni. Meni je poniženje napisati na mobitelu nešto tipa: "Pls daj mi još malo puši" i onda to pokazati partneru. Volio bih to reći na govornom ili znakovnom jeziku. Bilo što, samo da me razumije bez da sam išta napisao.

Mit je da gluhi savršeno čitaju s usana. Na to utječe puno okolnosti. Osvjetljenje, sporije pričanje i osoba mi mora u lice gledati dok priča. Nikako ne poluprofil, nego puni profil lica

Znači, gluhi se isto seksaju!? Šokantno otkriće!
– Da, naravno. Čak i ja, nažalost. Prošle godine sam imao četiri partnera. Ove godine samo jednog. Čak sam imao i pauzu od seksa godinu i pol. Razlog? Nemam energije ulagati u odnos (seksualni... bilo jednokratni, bilo dugotrajniji) više od druge strane. Mogu reći da sam se na neki način pobunio. Hoću do seksa doći tijekom razgovora, upucavanja, zafrkancije. Da se partneri trude razumjeti me bez pisanja na papir. Nije bitno koliko me razumiju, bitna je namjera! Da me tretiraju kao ravnopravnog sugovornika. I da me se ne boje, a to je čest slučaj. Znam osobno par gluhih pedera i svi su, kao i ja, bez seksa... Jer traže ravnopravnost, a to ne dobivaju od čujućih pedera.

Vratimo se na susrete uživo. Kakve si sve reakcije doživio?
– Bile su svakakve. Recimo, jedan je rekao da ne može zamisliti da bude s dečkom koji ne sluša muziku, a to je njemu jako važan dio života. Ili, recimo, ne da mi se truditi razumjeti te. Naravno da sam se uvrijedio. Ima još toga. Jednog dečka sam molio da pričamo naglas, da izvježbamo međusobno razumijevanje. Odgovor je bio: "Ma, lakše je pisati na laptopu!". I tako je tipkao u mojoj prisutnosti. Ili, nađem se s tipom uživo, sjedimo jedan uz drugoga i komuniciramo preko WhatsAppa. Jezivo i čudno! Zajedničko svima je to što su se postavili prema meni iz pozicije čujućih. A to je korijen svih problema s gluhima!

Znam osobno par gluhih pedera i svi su, kao i ja, bez seksa... Jer traže ravnopravnost, a to ne dobivaju od čujućih pedera

Da, često čujem to "ali" nakon komplimenata. Svaki je imao svoj razlog. U biti, njima bi bilo lakše da nisam gluh.

Dosta ironično, s obzirom da većina apriori zahtijeva da ih se prihvati onakvima kakvi jesu. Jer oni su to što jesu! Licemjerje?
– Definitivno! Ali, to ne vrijedi samo za pedere, već i za čujuće!

Ti i ja komuniciramo tako da pišemo u bilježnicu i čitamo pitanja i odgovore. Je li to degradirajuće na neki način?
– Začudo, ne! Zašto? Mračno je za čitati tvoja usta, preglasno je za čuti te. To se zove prilagodba na zadovoljavajući način – treba biti fleksibilan. Bilo bi degradirajuće da smo vani na suncu (tada je lakše čitati s usana) i da je tiho (lakše te čujem), a svejedno pišemo na papir. Moraš uzeti u obzir da smo se našli drugi put i nisi stigao naučiti razumjeti me. Ali, da smo na odgovarajućem mjestu i u pravo vrijeme, vjerujem da bi se više trudio razumjeti me. Sjeti se, na prvom susretu smo više pričali nego pisali.

Ministar jedne HDZ–ove vlade pokušao je smanjiti "plaću" gluhim rukometašima jer bili dovoljno zastupljeni u medijima

Čitaš s usana? Koliko ti treba da savladaš nečiji izgovor riječi da bi mogao čitati s usana?
– Praktički svi gluhi to znaju. Možda je to urođeno, ne znam. U mom slučaju, mogu reći da sam naučio čitati s usana na početku audiorehabilitacije, gdje sam gledao audiorehabilitatoricu kako oblikuje usta u oblik slova A, E, I, O, U, pa sam to pokušao "kopirati". Generalno, korist od čitanja s usana imam samo ako osoba sporije priča i jače otvara usta oblikujući slova i riječi. Mit je da gluhi savršeno čitaju s usana. Na to utječe puno okolnosti. Osvjetljenje, sporije pričanje i osoba mi mora u lice gledati dok priča. Nikako ne poluprofil, nego puni profil lica.

Je li i mit da osoba bez nekog osjetila ima puno razvijenija druga osjetila?
– Nije. Recimo, imam razvijen osjećaj za vibraciju i osjetljiviji sam na svjetlo kad pokušavam spavati. Jedan cimer je vodio curu u sobu dok sam spavao, misleći da ih neću čuti. Pa gluh sam! I imao je pravo, ali se ipak malo preračunao. Naime, dok su se ševili, njihov krevet je proizvodio vibracije i udarao u zid. A moj krevet je isto do zida. I tako su me probudili!

U ovoj zemlji si ne mogu priuštiti "luksuz" da budem samo s Gluhima, jer želim imati karijeru u čujućem svijetu. Strejteri dijele svijet na strejt i gej, u mom slučaju na čujuće i gluhe

Istraživanja su potvrdila da mi gluhi imamo bolji periferni vid i zbog toga imamo manje nesreća na ulicama. Dok je većina čujućih usredotočena na sluh i uski pogled na cestu. Mi gluhi skoro sve vidimo i to puno bolje od čujućih!

A ljubav? Nadam se da je i tu manje nesreća nego kod čujućih. Bio si u vezi?
– Ne, nikad. Dijelom sam i ja kriv, jer sam se trudio biti čujući. Što je bilo pogubno za moju psihu. Idem kod psihologinje i radimo na mojoj samosvjesnosti i traženju drugih načina da se dođe do seksa ili veze s čujućima na obostrano zadovoljstvo. Još radim na tome. Ali, volio bih imati dečka jer, bez obzira na mojih 27 godina, osjećam da sam neiživljen u seksu.

Jesi li ikad pomišljao da odustaneš od čujućih pedera i "orijentiraš" se na gluhe?
– Da, nekoliko puta. Ali, strah me, jer bi to značilo da diskriminiram čujuće. U ovoj zemlji si ne mogu priuštiti "luksuz" da budem samo s Gluhima, jer želim imati karijeru u čujućem svijetu. Strejteri dijele svijet na strejt i gej, u mom slučaju na čujuće i gluhe. Ja njih ne želim slijediti! U Americi gluhi mogu biti sve – doktori, glumci (npr. Marlee Matlin), čak imamo svoju olimpijadu. Ministar jedne HDZ–ove vlade pokušao je smanjiti "plaću" gluhim rukometašima. Razlog? Nisu bili dovoljno zastupljeni u medijima. Dok čujući iznova plaču kad repka izgubi od Francuza, a ne znaju da su naši gluhi rukometaši godinama broj jedan.

Dok sam živio u Zadru, prema meni su se bolje odnosili strani nego domaći turisti

Ukratko, nastojim ne dijeliti ljude po bilo čemu, osim po dobroti i zloći. Znam i želim vjerovati da ću se uspjeti skrasiti s čujućim (nije nemoguće) i imati akademsku i istraživačku karijeru. Planiram studirati antropologiju i sociologiju na diplomskom studiju. Pravo je pitanje hoće li moj budući partner biti čujući Hrvat ili stranac. Zašto? Dok sam živio u Zadru tijekom studiranja, prema meni su se bolje odnosili strani turisti, nego domaći. Ne libe se pitati me za smjer, čak i ako su skužili da sam gluh. A domaći, kad ih zamolim da ponove upit jer ih nisam razumio, kažu: "Sorry, nije bitno...". Iskreno, mislim da će mi biti bolje sa čujućim strancem. Imaju veću svijest o gluhima i puno bolje zakone za gluhe. Španjolska čak ima gluhu zastupnicu u parlamentu i ostalim zastupnicima se obraća preko prevoditelja!

Što bi trebalo učiniti u Hrvatskoj da poveća svijest o gluhima i da vam se olakša život?
– Prvo, otvoriti školu s dvojezičnim obrazovanjem. Primjerice, u Italiji ima škola gdje su i gluhi i čujući. Gluhi čujuće uče znakovni jezik. A čujući gluhe uče gramatiku i pravopis govornog jezika. To je sjajno za sve! Rezultat je da visok postotak gluhih upiše željeni faks! I gluhe treba bolje obrazovati na odgovarajući način. Predrasuda je da pisani jezik možeš naučiti samo ako naučiš govorni. Preko znakovnog jezika možeš naučiti pisani jezik, što je dokazano i potvrđeno lingvističkim istraživanjima.

Znam i želim vjerovati da ću se uspjeti skrasiti s čujućim (nije nemoguće) i imati akademsku i istraživačku karijeru. Planiram studirati antropologiju i sociologiju na diplomskom studiju. Pravo je pitanje hoće li moj budući partner biti čujući Hrvat ili stranac

Treba napraviti zakon za gluhe po uzoru na SAD. Prema tamošnjim zakonima, svaka institucija (bolnica, banka, ambulanta...) mora imati najmanje jednu osobu koja je prošla tečaj znakovnog jezika. A naš sadašnji je manjkav i nedorečen jer ne obvezuje naše institucije da imaju prevoditelja.

Uvesti (barem) osnove znakovnog jezika u školama kao izborni predmet. Više nas uključiti u javni život. Na televiziji domaće emisije, serije, filmove, vijesti popratiti titlovima, jer mi gluhi imamo pravo na informaciju!

Vjerujem da će me neki Gluhi osuditi, ali smatram da oni nisu dovoljno aktivistički nastrojeni. Imamo mnogo toga za naučiti od pedera. Ako mi gluhi želimo svoja prava ojačati i zaštititi, moramo se više aktivirati. A ne kukati i prigovarati protiv čujućih na fejsu. Ukratko, sami moramo više napraviti za sebe, a ne čekati da čujući nešto naprave za nas!

Uključite me u društvo!

Samo želim reći da Gluhima treba dati prava da sami odluče kako će sa čujućima komunicirati, bilo govoriti, bilo znakovati. I uključiti nas u ovo društvo na obostrano, a ne jednostrano, zadovoljstvo. S tim da čujući moraju više ustupaka napraviti. Razumjeti nas, prilagoditi obrazovanje nama i omogućiti da dobijemo informacije u isto vrijeme. Diskriminatorno je nazivati nas gluhonijemima. Nijema osoba ne može stvarati glas. Doduše, postoje i takvi, ali jako rijetko. Dok mi gluhi možemo stvarati glas. Čujući ne bi trebali definirati nas, već nama dati za pravo da se samoidentificiramo i to poštovati. I bilo bi lijepo da nas u Hrvatskoj stave na istu razinu kao i nacionalne manjine, kao kulturna manjina! Sve se svodi na dijalog. Bez dijaloga se napredak ne može postići.

Kao peder sam se starcima autao očekujući da će mi biti bolje. Ali, nije! Prihvatili su me starci, sestre, tetak... bio sam ljut, zbunjen, plakao sam tijekom referenduma o braku. Cijelo vrijeme sam mislio da mi je loše jer sam peder

Govoriš o prihvaćanju od drugih. A kako si ti sebe prihvatio kao gluhu osobu, a kako kao pedera? Koliko je to uopće usporedivo?
– Prije se nisam mogao prihvatiti kao peder, ali to je bilo u razdoblju čujuće osobe, prije drugog autanja kao Gluhe. Kao peder sam se starcima autao očekujući da će mi biti bolje. Ali, nije! Prihvatili su me starci, sestre, tetak... bio sam ljut, zbunjen, plakao sam tijekom referenduma o braku. Cijelo vrijeme sam mislio da mi je loše jer sam peder. Kasnije sam skužio da razlog leži u nezadovoljstvu zbog odnosa s okolinom. Trebale su mi godine i godine da se prihvatim kao Gluh. Kod psihologa u Zadru smo više obradili moj problem u socijalizaciji s okolinom, nego moj pederluk. Dakle, konačno sam se prihvatio kao Gluh! Ali, imam jedan problem: moj problem u ovom društvu. Volio bih biti profesor/istraživač na faksu, ići po edukacijama, konferencijama, sastancima i slično. Kako mogu u svom poslu napredovati ako nemam mogućnost slušati tuđa izlaganja ili, još gore, raspravljati s kolegama o određenim temama.

Vjerujem da će me neki Gluhi osuditi, ali smatram da oni nisu dovoljno aktivistički nastrojeni. Imamo mnogo toga za naučiti od pedera. Ako mi gluhi želimo svoja prava ojačati i zaštititi, moramo se više aktivirati. A ne kukati i prigovarati protiv čujućih na fejsu

Ovako, zbog odnosa okoline prema mojoj gluhoći... da, stavljam čujuće strejtere i pedere u isti koš. Kod psihologinje radim na tome kako se prilagoditi ovom društvu, kad se većina ne misli, ili ih je strah toga, prilagoditi se nama i olakšati nam. Teško mi je malo, jer želim postići sve što su postigli i čujući profesori na faksu. Dobili priznanje, nagradu za svoja postignuća, prenose studentima svoje znanje o onome što su istražili. Ja to mogu, samo mi treba malo prilagodbe. Ne tražim da budemo frendovi, ljubavnici, bliski... samo me uključite u društvo!

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.