Zanemareni od sustava, stigmatizirani od okoline, često bez adekvatne podrške svojih najbližih, osobe s psihijatrijskim tegobama znaju biti i doživotno osuđene dijagnozama na marginalizaciju i socijalnu izoliranost, ističe u razgovoru za crol.hr Marina Vidović iz grupe uzajamne podrške Feniks Split, jedne od malobrojnih koje u Hrvatskoj nude izvaninstitucionalnu pomoć osobama s psihičkim problemima.

Psihijatrijske pacijente liječi nedostatan broj liječnika, unutar našeg sustava ne nude im se gotovo nikakva alternativna rješenja za "šopanje" lijekovima i ponavljane hospitalizacije. Nacionalne strategije i zakoni o pravima osoba s psihičkim poteškoćama i prečesto su puka slova na papiru koja ih ne štite od diskriminacije, a predrasude o njima preduboko su ukorijenjene i smatraju se gotovo normalnima.

Stoga se prije nešto manje od tri godine dvadesetak Splićana i Splićanki sa šarolikim dijagnozama i članovi njihovih obitelji vođeni krilaticom "čovjek je čovjeku lijek", okupilo u grupu uzajamne podrške Feniks Split, jednu od malobrojnih u Hrvatskoj koja nudi izvaninstitucionalnu pomoć ljudima s psihičkim problemima.

Želimo osnažiti pojedince da se ponovno uključe u zajednicu

"Grupa je krenula od dvije osobe s dijagnozom, psihoterapeutom, koji je ujedno i član obitelji osobe koja boluje od psihičke bolesti, te dvoje roditelja, a uskoro su stigli i drugi koji su trebali podršku i to je preraslo u pravu grupu uzajamne pomoći kroz koju je prošlo više od 90 osoba u potrebi. 

Ovo je druga ovakva grupa osnovana u Hrvatskoj, nakon zagrebačke Ludruge, a zapravo se radi o tome da ljudi pomažu jedni drugima, nešto poput klubova liječenih alkoholičara ili ovisnika gdje ljudi sjedeći u krugu iznose iskreno svoje probleme i pružaju međusobnu podršku.

Poštujemo rad i znanje stručnjaka, ali mislimo da je došlo vrijeme da se da glas i stručnjacima po iskustvu, onima koji se s takvim teškoćama uspješno sami nose

Pomažemo se u sigurnom prostoru grupe u kojoj smo svi ravnopravni, ne postoji terapeut koji vas vodi ili vam savjetuje što da radite, tu je samo facilitator, osoba koja olakšava i vodi komunikaciju kako bi svi u nju bili adekvatno uključeni.

Poanta je naših sastajanja da se svaki pojedinac osnaži, preuzme odgovornost za svoje zdravlje i svoj život onoliko koliko je za to u mogućnosti, a da usput pomogne i drugima i ponovno se uključi u zajednicu", ispričala je za crol.hr Marina Vidović, jedna od osnivačica grupe koja se uz volontiranje u Feniksu školuje i za psihoterapeuta na riječkoj Školi kibernetike i sistemske terapije.

Sastaju se dva sata tjedno kako bi saslušali jedni druge "bez osuđivanja ili moraliziranja". Izmjenjuju iskustva o kriznim epizodama, preporučuju jedni drugima liječnike ili psihoterapeute, upoznaju se sa svjetskim trendovima liječenja koji se zasad ne primjenjuje u našem zdravstvenom sustavu.

Osoba s dijagnozom često je "stavljena u ladicu" iz koje teško može izaći

Razmjenjuju i saznanja o učincima lijekovima, posebice o nuspojavama o kojima ih rijetko informiraju liječnici iz bojazni da će one potaknuti pacijente na prekid uzimanja lijekova. Nužnost grupa uzajamne podrške kod nas Vidović vidi i u tome što postojeći sustav poprilično zanemaruje osobnost i jedinstvene potrebe pojedinca, što zbog preopterećenosti, što zbog pojednostavljenog etiketiranja pacijenata kroz oznake Svjetske zdravstvene organizacije.

U Hrvatskoj se bezrezervno primjenjuje farmakološka praksa liječenja psihičkih pacijenata kao i u ostatku zapadnjačkog svijeta, liječenje u kojem se pacijente izolira hospitalizacijom te sveprisutnim psihofarmacima

Primjerice, šifre kao što su F31 (bipolarni poremećaj), F32 (depresija), F25 (shizoafektivni poremećaji), a koje se pak granaju i u razne podvarijante, znaju pacijente pratiti kao doživotne osude.

"Često je osoba dijagnozom, koja se usput rijetko dovodi u pitanje, stavljena u ladicu iz koje teško može izaći. Nerijetko postane to i doživotno, propišu mu se lijekovi, a ne objasne njihove nuspojave i ne ponude nikakve alternative za liječenje. Tako oduzmete pacijentu i osobnu snagu da sam nešto poduzme, kaže mu se 'tebi kemija u mozgu ne radi dobro', u to se uvjeri njegova obitelji, a ikakav dodatan tretman ili podrška društva izostaje.

'Dobar pacijent' je onaj koji zine i proguta sve što mu liječnik propiše ili kaže.

Teške nuspojave od lijekova smatraju se "nužnim zlom" a skupe psihoterapije mogu si priuštiti samo rijetki

Nema veze što mu od propisanih lijekova opada kosa, što mlada žena izgubi seksualne nagone od lijekova, kao niti što se udebljao 30 kilograma i stalno jede, što mu ruke drhte ili hoda kao zombi. To se kod mentalnih oboljenja uzima kao nužno zlo, a istovremeno učinkovitiju psihoterapiju mogu sebi priuštiti samo rijetki jer sat stoji 250 do 300 kuna sat.

Čovjek koji je 'osuđen' s dijagnozom shizofrenije, kojem je oduzeta radna sposobnost i hrane ga roditelji na mirovini, ne može sebi takvo što priuštiti. Takav pacijent sjedi kući i čeka iduću kontrolu što je strašno i tužno, a posebno jer nije istina da je to jedini način. Tom čovjeku treba ljudski kontakt, da popriča o svojim iskustvima, a posebice s nekim tko se 20 godina nosi sa shizofrenijom, bipolarnim poremećajem ili teškom depresijom. Takav 'netko' zna prepoznati pogoršanja, naučio je sebi pomoći, a i može puno pomoći nekome koji kroz to prolazi tek prvi put, uključujući i njegovu obitelj, a posebice roditelje koji i ne znaju što da rade. 

Nacionalne strategije i zakoni o pravima osoba s psihičkim poteškoćama i prečesto su puka slova na papiru koja ih ne štite od diskriminacije, a predrasude o njima preduboko su ukorijenjene i smatraju se gotovo normalnima

I to je smisao ove grupe, iako ovakve grupe podrške nisu u užem smislu terapijske, one to dijelom ipak jesu, jer se čovjeku s psihijatrijskom dijagnozom pomaže, daje ruka da nastavi sa svojim životom. Poštujemo rad i znanje stručnjaka, ali mislimo da je došlo vrijeme da se da glas i 'stručnjacima po iskustvu', onima koji se s takvim teškoćama uspješno sami nose", kazala je Vidović koja je u Feniksu i facilitator.

Finska metoda kao alternativa bolnicama i lijekovima

Osim uzajamne pomoći na sastancima, grupa Feniks organizirala je art i plesno-terapijske radionice, edukacije o asertivnoj komunikaciji, dvije javne izložbe i, u suradnji sa zagrebačkom Ludrugom, nekoliko javnih tribina i projekcija filmova na temu mentalnog zdravlja. Doveli su i dva renomirana svjetska terapeuta, organizirali zajednička druženja, proslave rođendana, a sve isključivo volonterskim radom i potpuno besplatno za korisnike.

"Osnivanje ove grupe prije tri godine inspiriralo je predavanje i rad američkog psihoterapeuta Willa Halla u Splitu, koji i sam boluje od shizofrenije i čuje glasove. Nakon što je bio hospitaliziran i liječen, završio je sedmogodišnji studij za psihoterapeuta, te odbacio psihijatrijske lijekove i živi normalnim životom, putuje svijetom, piše knjige i predaje.

O svakoj osobi koja je bila hospitalizirana na psihijatriji susjedi sve znaju i zaobilaze je na cesti, a društvena izolacija i zaziranje nekadašnjih prijatelja i obitelji, za samog je bolesnika ponekad i teže od samih simptoma bolesti

Prilikom njegova posjeta smo pogledali i projekciju dokumentarca 'Open dialogue' psihoterapeuta i režisera Daniela Macklera, koji je snažno utjecao na nas, a ukazao je na iznimno uspješnu metodu liječenja prvih psihoza u jednoj finskoj pokrajini, alternativu uobičajenom farmakološkom pristupu. On zagovara da pacijentima, osim bolnica i lijekova, treba nuditi i druge načine liječenja, poput metode 'Otvorenog dijaloga'.

To je nekonvencionalni pristup u kojem nema bolničkog liječenja već osoblje, odnosno tim sastavljen od psihijatra i medicinskih sestara obučenih za obiteljske psihoterapeute, na poziv obitelji ili pacijenta dolazi u domove oboljelih te potiču međusoban razgovor o problemima koji su doveli do trenutne situacije.

To omogućava da ljudi s dijagnozom ravnopravno sudjeluju u donošenju odluka oko svog liječenja sa članovima obitelji i stručnim timom. Naime, smatraju kako problem nije samo u toj osobi koja se liječi, već i u kontekstu obitelji i da tamo to treba i rješavati. Oni u takvim situacijama koriste lijekove, ali doslovno pet tableta kako bi se pacijent smirio i zaspao, a na pet kutija kao što se to uobičajeno radi", dodala je Marina.

U Hrvatskoj prednjači farmakološka praksa i izolacija pacijenata hospitalizacijom

Vidović ističe kako se u Hrvatskoj pak bezrezervno primjenjuje farmakološka praksa liječenja psihičkih pacijenata kao i u ostatku zapadnjačkog svijeta, liječenje u kojem se pacijente izolira hospitalizacijom te sveprisutnim psihofarmacima. Dodaje kako u Hrvatskoj postoji kvalitetno osmišljena Nacionalna strategija zaštite mentalnog zdravlja, kao i zakoni, no s vrlo nedosljednom primjenom u praksi.

"Kod nas je situacija da ima jako puno pacijenata, a premalo liječnika koji nemaju vremena posvetiti se pacijentima više od 5,6 minuta, oni često nisu dodatno psihoterapijski educirani, preopterećeni su, sami nemaju adekvatnu superviziju i podršku. Istovremeno imamo problem i s marginalizacijom ljudi s psihijatrijskim dijagnozama.

Nema veze što mu od propisanih lijekova opada kosa, što mlada žena izgubi seksualne nagone od lijekova, kao niti što se udebljao 30 kilograma i stalno jede, što mu ruke drhte ili hoda kao zombi. To se kod mentalnih oboljenja uzima kao nužno zlo

Dovoljno je za nekoga reći 'on ti je bio na psihijatriji', i odmah se javlja čitav niz ideja o toj osobi koje se uopće ne moraju nje ticati. To se temelji dijelom i na filmovima koji ljude s psihijatrijskim bolestima prikazuju kao osobe koje čine krivična djela, a istraživanja pokazuju kako je osoba s dijagnozom puno češće sama zlostavljana, nego da je učinila nešto drugima.

Primjerice, ako osoba ima dijagnozu neke plućne bolesti nju se ne percipira kao osobu s kojom se ne može komunicirati. Ako netko ima psihijatrijsku dijagnozu, neovisno koju, ta se osoba automatski diskvalificira u svim područjima života, iako je to nelogično, nemoralno i krše mu se ljudska prava.

Društvena izolacija za osobu često teža i od samih simptoma bolesti

O svakoj osobi koja je bila hospitalizirana na psihijatriji susjedi sve znaju i zaobilaze je na cesti, a društvena izolacija i zaziranje nekadašnjih prijatelja i obitelji, za samog je bolesnika ponekad i teže od samih simptoma bolesti", upozorila je Vidović.

Feniks još formalno nije stasao u udrugu, za sastanke koriste posuđene prostore Vijeća Bošnjaka i Udruge dragovoljaca HRM-a, no nadaju se boljim vremenima i uvjetima. Već poduže uz podršku udruge Liga za prevenciju ovisnosti pripremaju projekt u području mentalnog zdravlja kojim bi upozorili na problematiku ljudi s dijagnozama i pospješili svoj rad.

Ako netko ima psihijatrijsku dijagnozu, neovisno koju, ta se osoba automatski diskvalificira u svim područjima života, iako je to nelogično, nemoralno i krše mu se ljudska prava

"Sve ovo što radimo je potpuno volonterski, a tu je nas šest, sedam vrlo aktivno u grupi koji sve sami financiramo. Nemamo svoj prostor, pa nam druge udruge izlaze u susret, no niti jedna od državnih intuicija ne pomaže u ovome što radimo.

Ljudi se sastaju tri godine svaki tjedan po dva sata, bez novčane podrške proveli smo brojne art i plesne terapije, tribine, predavanja, gostovali su nam psihoterapeuti. Namjera nam je da ljudi koji ovo rade budu i simbolično nagrađeni za svoj trud, kao i da možemo terapeutu platiti smještaj kad nam gostuje", istaknula je Vidović.

Ono koji trebaju podršku Feniksa mogu se javiti mailom na This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. ili preko Facebook stranice Udruge Feniks Split. 

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.