Kaže Oscar Wilde da je dosljednost posljednje utočište nemaštovitih. I onih koji se ne razvijaju kao osobe niti rastu, dodao bih. Dosljednost nam obično predstavljaju kao nekakav ideal, jedan od ciljeva kojem trebamo stremiti. Smatra se da je to pokazatelj karaktera, nečije snage. Da onaj tko je dosljedan zna što želi u životu.

Nekad sam i ja tako mislio. Onda, u ono doba kad ljudi najintenzivnije promišljaju o sebi i svijetu oko sebe. Obično je to doba adolescencije. Valjda jest. Meni je bilo tako; sve četiri srednjoškolske godine i dobar dio fakultetskih godina bio je obilježen upravo time. Radom na sebi, kako to vole reći.

Vrijeme kad živiš u uvjerenju da se samo tada "radi na sebi"

Tad sam i ja mislio o dosljednosti kao o nečemu čemu treba težiti. Ponosio sam se samim sobom što sam je konačno dostigao u potpunosti. To sam predstavljao kao svoje najveće dostignuće i isto sam očekivao od ljudi oko sebe. Bilo je to tada. U vrijeme kad ljudi najintenzivnije promišljaju o sebi i svijetu oko sebe.

Vrijeme kad se ponosiš svojom dosljednošću, a nisi niti svjestan koliko si nedosljedan oko nekih drugih stvari; stvari koje tada prolaze ispod radara, a kasnije ih uočiš s lakoćom. Vrijeme kad živiš u uvjerenju da se samo tada "radi na sebi", da to vrijeme treba iskoristiti, formirati sebe i uvjerenja, a onda si miran do kraja života. Jer znaš da se neće promijeniti ono što si tada odlučio da se neće promijeniti. Da, znaš...

Da sam bio dosljedan sebi, vjerojatno bih još uvijek ganjao karijeru i lovu u firmi za koju sam, nakon završetka faksa, mislio da je Sveti gral i smisao života. Nešto što će mi omogućiti da ostvarim sve svoje želje, da će mi samo nebo biti granica. Mogao sam ostati dosljedan. Tako bih vjerojatno bio nesretan posljednjih deset godina

Nešto kasnije u životu, shvatiš da je upravo nedosljednost ono zbog čega si toliko divnih stvari i ljubavi doživio u životu. Barem je meni tako bilo.

Da sam bio dosljedan sebi, danas bih najvjerojatnije svirao violinu. Prilikom upisa u muzičku školu jako sam htio svirati violinu. Međutim, moj stari je bio uporniji od mene i uspio me nagovoriti da ipak upišem gitaru. Zato i dan-danas sviram gitaru. Ne, nije to bio nikakav vizionarski potez mog starog, koji je osjetio što njegov sin doista želi. Ne, niti blizu.

Potez je bio motiviran jednostavnom činjenicom da je čovjek radio noćne smjene. Ideja da odspava osam sati nakon noćne činila mu se puno ostvarivijom u slučaju da moji nejaki sedmogodišnji prsti pokušavaju ton proizvesti na gitari, a ne violini. Na violini bi to vjerojatno zvučalo kao kad "Portsmouth sinfonia" izvodi "Also sprach Zarathustra".

Nikad više neću...

Da sam bio dosljedan, teško da bih, svirajući violinu, svirao u klubovima u kojima sam nekad sanjao svoj nastup. I da bih upoznao sve te divne ljude iz prošlih bendova. Kao i sadašnjeg benda. Da sam bio dosljedan, ne bih danas kao malo prase guštao u probama i svirkama Vikend-revolucije, kao i druženju s ljudima koji čine taj bend.

Da sam bio dosljedan sebi, vjerojatno bih još uvijek ganjao karijeru i lovu u firmi za koju sam, nakon završetka faksa, mislio da je Sveti gral i smisao života. Nešto što će mi omogućiti da ostvarim sve svoje želje, da će mi samo nebo biti granica. Mogao sam ostati dosljedan. Tako bih vjerojatno bio nesretan posljednjih deset godina. Nedosljedno sam dopustio uništavanje svega onog u što sam vjerovao i odlučio ići dalje, biti sretan.

Kad je veza završila, rekao sam da nikad više neću biti s dečkom koji je toliko mlađi od mene. Sedam godina, naime. Godinu dana kasnije upoznao sam svog drugog dečka. I bio sam dosljedan, stvarno nije bio sedam godina mlađi od mene. Nego dvanaest

Da sam bio dosljedan sebi, vjerojatno bih i dalje bio ili pokušavao biti u vezi s curama. Dosljedno bih lagao sebi i bio nesretan. Nedosljedno sam dopustio uništavanje iluzije o sebi, što mi je donijelo preduvjet za dvije duge veze s dva prekrasna dečka. Ne istovremeno, naravno.

Da sam bio dosljedan sebi, nikad s njima ne bih bio u vezi. Jer je kod obojice bilo nešto za što sam nekad sam sebi rekao "nikad više". Nakon prve i jedine "veze" s curom, rekao sam da nikad više neću vezu na daljinu. Onda je došao prvi dečko, a veza je počela upravo na daljinu. To se i promijenilo nakon nekog vremena.

Nedosljednost mi je omogućila da ostvarim ono što želim

Kad je veza završila, rekao sam da nikad više neću biti s dečkom koji je toliko mlađi od mene. Sedam godina, naime. Godinu dana kasnije upoznao sam svog drugog dečka. I bio sam dosljedan, stvarno nije bio sedam godina mlađi od mene. Nego dvanaest. Nedosljedno sam dopustio sebi da idem protiv onoga što sam odlučio i bio nagrađen ogromnom ljubavi i srećom. Osam godina života u ljubavi s nekim stvarno ne zvuči loše. Sasvim sigurno bolje nego "sto godina samoće". Ili "sedam tisuća dana u Sibiru".

Konačno, ne bih ovo imao priliku podijeliti na Crolu da sam bio dosljedan. Davnih godina sam bio aktivan član i moderator jednog foruma za glazbenike i sve koji se tako osjećaju. Kad sam otišao s foruma, rekao sam da više nikad neću biti član nekog foruma niti voditi rasprave. Nekoliko godina sam bio dosljedan. A tada sam otkrio gay.hr. Na kojem sam neko vrijeme samo virkao sa strane i nisam davao znakove života.

Tad sam i ja mislio o dosljednosti kao o nečemu čemu treba težiti. Ponosio sam se samim sobom što sam je konačno dostigao u potpunosti. To sam predstavljao kao svoje najveće dostignuće i isto sam očekivao od ljudi oko sebe

Malo pomalo, počeo sam više čitati teme na forumu. Kako sam više čitao, tako sam pomalo počeo ulaziti u rasprave. Na kraju sam opet bio u punoj formi, kao i nekad na forumima, raspravljajući kroz kilometarske postove. Sve sam to smatrao razonodom, gubitkom vremena, nečim čime se zabavljam kad nemam što pametnije za raditi.

Na kraju sam upravo na temelju tog "gubitka vremena" i svojih misli iznesenih u nekakvoj neobaveznoj formi dobio priliku da počnem pisati za Crol i dođem do tridesete kolumne. Ne bih dobio poticaj da se nešto ozbiljnije primim onoga što već dugo želim, a to je pisanje. I da pokušam dati nešto LGBTIQ* zajednici, da barem tu i tamo nekome pomogne neka rečenica ili se uspije s njom poistovjetiti. Nedosljednost mi je omogućila da ostvarim ono što želim.

Te jedno, te isto

Ovo je samo nekoliko životnih fragmenata, a ima ih bezbroj, zbog kojih se pitam što je onda dosljednost. Ideal kojem treba težiti? Ne. Dosljednost je samo posljedica proteka vremena u kojem je segment našeg sadašnjeg "ja" ostao jednak nekadašnjem "ja".

Što nije problem ako se to doista odnosi na segment. Ako se odnosi na cjelinu, to znači da se cjelina niti malo nije razvila u odnosu na prošlost. Nešto postaje dosljedno ili nedosljedno tek kad se usporedi s nečim. Ako smo dosljedni sebi, pod time se obično podrazumijeva dosljednost svojoj prošlosti.

Na kraju sam upravo na temelju tog "gubitka vremena" i svojih misli iznesenih u nekakvoj neobaveznoj formi dobio priliku da počnem pisati za Crol i dođem do tridesete kolumne. Ne bih dobio poticaj da se nešto ozbiljnije primim onoga što već dugo želim, a to je pisanje. I da pokušam dati nešto LGBTIQ* zajednici, da barem tu i tamo nekome pomogne neka rečenica ili se uspije s njom poistovjetiti

Odnosno, onom "ja" iz prošlosti. Onaj tko se ne razvija niti raste, nema problema s dosljednošću. Jer nema problema odlučiti u odnosu na koje i koliko davno "ja" treba biti dosljedan. Oduvijek je isto i samo je jedno. Što bi rekao Rambo Amadeus, te jedno, te isto.

Međutim, onaj koji se razvijao kroz život ima gadnih problema sa svojom dosljednošću. Kad pogleda u prošlost, vidi previše verzija sebe i ne zna kojoj bi verziji se trebao biti dosljedan.

Čovjek može biti dosljedan samo sadašnjem sebi, a ne onom iz prošlosti. A to onda više nije dosljednost, nego nedosljednost.

Ili je baš to dosljednost? Dosljednost u nedosljednosti.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.