Znanstvenik u svom laboratoriju nije samo puki tehničar, nego i dijete suočeno s prirodnim fenomenima, koji mu se katkada čine kao bajke o vilama - rekla je jednom prilikom Marie Curie, prva žena koja je dobila Nobelovu nagradu.

Mnogobrojni uzvanici i znatiželjnici ispunili su veliku dvoranu, a za govornicom, na blještavim svjetlima obasjanoj pozornici, stajao je čovjek u svečanom odijelu i nešto značajno i važno objašnjavao, naglašavajući pažljivo riječi, kao da mu jezik kojim je govorio nije bio materinji. U prvom je redu sjedila sredovječna žena oštrih crta lica i kose zategnute u punđu, a njezin je prividni mir narušavao tek odsjaj suza u očima. Bila je 1911. godina, a Marie Curie, gospođa iz prvog reda, čekala je da joj uruče Nobelovu nagradu za kemiju.

- Sve je to nekako čudno, sva ta vreva i pompa zbog mene - pomislila je. Dok je govornik nastavljao svoje izlaganje utonula je dublje u udobnu stolicu i prepustila se sjećanjima. Bilo joj je prvi put da prisustvuje ceremoniji proglašenja dobitnika, iako je 1903. godine zajedno s mužem Pierreom i francuskim fizičarom Henrijem Becquerelom dobila Nobelovu nagradu za fiziku i time postala prva žena u povijesti koja je osvojila to ugledno priznanje. Naime, tada nisu mogli otići u Stockholm zbog poslovnih obveza i njene bolesti.

 
Razmišljala je o svojem djetinjstvu u Poljskoj, gdje se rodila 1867. kao Maria Sklodowska, najmlađe dijete u učiteljskoj obitelji, i o teškom životu u neimaštini, zbog čega je rano morala početi raditi iako je bila odlična učenica. Bila je guvernanta i zarađenim novcem pomogla starijoj sestri Bronji da se upiše na studij medicine u Sorbonni te i sama uskoro pošla za njom. Imala je tada 24 godine.

Na tom je poznatom sveučilištu bila među najboljim studentima i diplomirala fiziku i matematiku. U to je vrijeme upoznala i svog budućeg muža Pierrea Curiea, stidljivog i povučenog muškarca, briljantnog znanstvenika; no, njegove su ideje odbacivali kao djelo sanjara i idealista. Zajedno su počeli novu eru u znanosti. Istraživanja radioaktivnosti kojima su se bavili dovela su do otkrića dva nova kemijska elementa, radija i polonija, nazvanog po njenoj domovini.

Njihova je sreća bila kratkoga vijeka – premorenog Pierrea, oslabljenog bolešću i stalnim radom u improviziranom laboratoriju bez grijanja, godine 1906. pregazila je konjska zaprega. Njegovom je smrću Marie ostala sama s dvoje male djece, no njezin je duh bio jači i od te tragedije. Nije se slomila ni kada je te iste godine - kad je trebala dobiti drugu Nobelovu nagradu - nisu primili u Akademiju znanosti zato što je - žena...

- čast mi je pozvati gospođu Marie Curie da primi Nobelovu nagradu za kemiju! – uzviknuo je govornik i prenuo je iz razmišljanja. Pomalo se nesigurno nasmiješila i polako ustala sa stolice, a samo su oni koji su joj bili najbliži primijetili bolan grč koji joj je na tren prošao licem. Pljesak se prolomio dvoranom i dok je koračala prema pozornici načas su nestale sve hladne, besane noći u laboratoriju, sve opekline od radijacije, sva omalovažavanja njenog rada jer »žena treba biti uz muškarca, u kući, i odgajati djecu«, kako je rekao jedan član Akademije kad su je odbili.

Marie Curie umrla je u 67. godini od leukemije, koju je dobila zbog izloženosti radijaciji tijekom pokusa. Bilješke koje je vodila u laboratoriju i danas su toliko radioaktivne da je njihovo pregledavanje moguće samo na osobnu odgovornost.

Bila je prva u svemu – prva žena koja je stekla doktorat znanosti, prva žena koja je predavala na Sorbonni, prva žena koja je dobila Nobelovu nagradu, i to dvostruku. Ipak, njezina je najveća zasluga otvaranje vrata znanosti ženama, kojih danas ima više no ikad prije.

- Znanstvenik u svom laboratoriju nije samo puki tehničar, nego i dijete suočeno s prirodnim fenomenima, koji mu se katkada čine kao bajke o vilama. Treba nam sredstvo da taj osjećaj iskažemo okolini; ne smijemo prihvatiti mišljenje da je sav znanstveni napredak u mehanizmima, strojevima i zupčastim kotačićima što zahvaćaju jedan u drugi, rekla je jednom prilikom. I upravo su to gotovo dječje čuđenje i znatiželja obilježili njen put, učinivši ga čudesnim za niz generacija.