Kad bi bog postojao, doista bih volio da me zaštiti od hrvatske ljubaznosti, topline, kozmopolitstva, ideje velegradskog življenja i palanačkog mentaliteta. Ne, nismo topli, otvoreni i zainteresirani za ljude oko sebe. Zabadanje nosa u tuđi bračni status, obiteljske odnose, seksualne navike, to nije zainteresiranost za ljude oko sebe. Ismijavanje tuđih odabira, životnog stila i odluka nije pokazatelj otvorenosti. Jedino što u svemu tome eventualno može biti toplo jest vrijeme.

Pisao sam nedavno o tome da je zagovaranje brige prema drugim ljudima potpuno pogrešno. O tome da nas treba što manje biti briga za druge ljude i da bismo što manje trebali biti zainteresirani za ljude. Ljude kao nekakav općenit, skupni pojam.

Naravno, to razmišljanje ima korijen u vlastitoj trenutačnoj fazi ili dosegnutom shvaćanju. U vlastitoj želji da ljudi, ljudi kao općenit i skupni pojam, budu nezainteresirani za mene. Da me ne primjećuju. Da ne primjećuju moj izgled, moju kosu, moju bradu, moj stil odijevanja, moj hod, moj glas. Da ih apsolutno ne zanima odakle sam, čime se bavim, gdje radim, koliko imam godina, jesam li u vezi ili nisam. Sve one površne i nebitne stvari.

Jedine stvari koje su bitne i stvari koje su jedino bitne onima koji žele znati nešto o meni. Što ne treba miješati s ljudima koji žele poznavati mene.

Nije teško biti siguran od nepoznanika u gradu u kojem ljudi jednostavno ne mare jedni za druge

Takvu razinu nezanimanja priželjkujem. I sve to dok sam istovremeno potpuno svoj, potpuno vjeran sebi. Lišen razmišljanja hoće li i na koji način bivanje onim što jesam odjednom kod ljudi, ljudi kao općenit i skupni pojam, nezainteresiranost pretvoriti u zainteresiranost. Nije da me razmišljanje o tome sprečava da budem upravo onakav kakav želim biti. Samo umara.

Umara konstantna zainteresiranost ljudi za tvoje odluke, ponašanje, osjećaje, navike i razmišljanja. Nije to zato što sam baš ja nešto posebno zanimljiv za tako nešto. Svi su svima zanimljivi za tako nešto. Ali, kao što rekoh, to nema nikakve veze s onim kad te netko iskreno želi upoznati i znati.

Ovaj put se, za fazu u kojoj trenutačno jesam, teško mogla pogoditi bolja lokacija. Sve u svrhu toga da, jasnije nego ikad, vidim palanački mentalitet, svjetonazor i ponašanje koji krase zagrebačko i hrvatsko stanovništvo. I da mi se brže, više i jače nego ikad, taj mentalitet, svjetonazor i ponašanje zgade

U takvom stanju, nedavni godišnji odmor u Berlinu došao je kao naručen. Već sama činjenica da tamo poznajem doslovno dvije osobe bila bi dovoljna da mogu biti potpuno siguran od naletavanja na poznanike. Potpuno siguran od prisilnog buđenja iz vlastitog svijeta, lažnog oduševljenja i interesa za mene. Od toga bih bio siguran u bilo kojem gradu. Ali, riječ je o Berlinu – ne o gradu u kojem si siguran samo od poznanika, već i od nepoznanika.

Doista nije teško biti siguran od nepoznanika u gradu u kojem ljudi jednostavno ne mare jedni za druge. Za nečiju boju kože, vjeroispovijest, seksualnu orijentaciju, porijeklo. A može se nazvati i nemogućom misijom privući pozornost u gradu koji vrvi ljudima najrazličitijih veličina, boja, oblika i izgleda; najraznolikijih interesa i životnih stilova.

Podsjetnik koliko su neke stvari u Zagrebu i u Hrvatskoj nepodnošljivo teške

Doista, što bih ja trebao napraviti da privučem pozornost u gradu u kojem nije neobično vidjeti čovjeka koji se podzemnom vozi u kućnom ogrtaču i papučama, mirno sjedi i čita knjigu do postaje na kojoj silazi?

Što bih trebao napraviti da privučem pozornost u gradu u kojem u po bijela dana prostitutke preko ulice skviče jedna na drugu? Što bih ja, takav neugledan i običan, trebao napraviti u gradu u kojem je potpuno normalno svako malo vidjeti pedere obučene kao da su ispali iz "Plave kamenice", ponosno u koži od glave do pete? Tuđoj koži.

Ili, budimo još manje zahtjevni i banalni za berlinske kriterije, a ostanimo ekstremno zahtjevni za zagrebačke, kad sam već spomenuo pedere. Čime bi to čovjek, a da je Hrvatu zamislivo, mogao privući pozornost u gradu u kojem je potpuno normalno redovito naletjeti na pedere ili lezbe koji se drže za ruke. Ili , nečuveno, čak i u birtijama iz kojih ne vijore LGBTIQ* zastave redovito viđati pedere i lezbe, očito u vezama. Ili barem na ponovnom upoznavanju, nakon jučerašnjeg burnog "upoznavanja" u dark roomu obližnjeg cruising bara.

Sve te sitnice ili "sitnice" donijele su mi golemo olakšanje zbog ponovnog dokazivanja koliko postojanje i bivanje onim što jesi može biti nepodnošljivo lako. Ne samo da može, nego bi i trebalo biti nepodnošljivo lako! Istovremeno me podsjetilo koliko je takvo što ovdje, u Zagrebu i u Hrvatskoj, nepodnošljivo teško.

Zanimljivo da je to došlo u trenutku kad sam već odavno iza sebe ostavio većinu borbi kojima je svrha bila ostvarivanje prava da budem ono što jesam. Borbe sa samim sobom i s mnogima oko sebe. Kontradiktorno je da je želja za bijegom od ljudi, od tuđeg zanimanja za mene i moj život, želja za nevidljivošću unatoč odavno postignutoj vidljivosti i emancipaciji u svemu u čemu sam dosad to htio postići, došla baš sad.

Palanački mentalitet koji se trudi prikazati velegradskim

Ili možda uopće nije, unatoč tome. Možda je upravo zbog toga. Izgleda da tek tad stvari jednostavno počinju umarati. Umara kad konstantno, ponovno i ponovno, bivaš prisiljen zbog potpuno nebitnih ljudi iz vlastitog okruženja barem djelomično prolaziti bitke koje su odavno završile. Potpuno nebitni ljudi žele da ponovno vodiš bitke koje su vođene isključivo radi vrlo bitnih ljudi. Vodio si ih radio sebe i radi onih do kojih ti je doista stalo. Ponavljanje, u ovom slučaju, nije majka znanja. Ponavljanje je majka dosade. A dosada umara.

Nije to nešto novo. Tu razliku sam uočavao već puno puta, gotovo u svakoj "normalnoj" zemlji koju bih posjetio. Ali, ovaj put se, za fazu u kojoj trenutačno jesam, teško mogla pogoditi bolja lokacija. Sve u svrhu toga da, jasnije nego ikad, vidim palanački mentalitet, svjetonazor i ponašanje koji krase zagrebačko i hrvatsko stanovništvo. I da mi se brže, više i jače nego ikad, taj mentalitet, svjetonazor i ponašanje zgade.

Pogrešno smo shvatili da je konstantna nadrkanost i ispucavanje frustracija na apsolutnim neznancima pokazatelj užurbanosti, zaposlenosti i dinamičnog života u velegradu. Pogrešno smo shvatili i da kozmopolitski način života znači da je svakome dozvoljeno apsolutno sve

Zašto palanački? Zato što se pokušava prikazati nepalanačkim. Trudi se prikazati velegradskim, odnosno onakvim kakav nije. A upravo to je obilježje palanke. Pokušava se prikazati drugačijom nego što jest. Naravno da se u tim pokušajima, gotovo redovito, stvari potpuno krivo shvate i izokrenu. I onda to bude žalosno. Ili smiješno. Ovisno o trenutnom raspoloženju.

Tako se, potpuno suludo, dičimo nekakvom toplinom, otvorenošću i brigom za druge. S podsmijehom gledamo na imaginarni zapad, žaleći ih zbog otuđenosti. Dok se istovremeno upinjemo da budemo kao zapad, možda i bolji od njih. Što je, također, obilježje palanke. Preziranje onoga što želimo biti i obožavanje onoga što ne želimo biti.

U toj suludoj i shizofrenoj borbi, sve ispadne naopako. Ne, nismo topli, otvoreni i zainteresirani za ljude oko sebe. Ne zanima nas upoznavanje ljudi, zanima nas saznavanje informacija o ljudima. To nije isto. Zabadanje nosa u tuđi bračni status, obiteljske odnose, seksualne navike, to nije zainteresiranost za ljude oko sebe. Ismijavanje tuđih odabira, životnog stila i odluka nije pokazatelj otvorenosti. Kao što niti odraz topline nije beskonačno sjedenje na kavama i bavljenje tuđim životima. Jedino što u svemu tome eventualno može biti toplo jest vrijeme.

Konstantna nadrkanost i ispucavanje frustracija nisu pokazatelji užurbanosti, zaposlenosti i dinamičnog života

Kao što smo pogrešno shvatili da je konstantna nadrkanost i ispucavanje frustracija na apsolutnim neznancima pokazatelj užurbanosti, zaposlenosti i dinamičnog života u velegradu. Pogrešno smo shvatili i da kozmopolitski način života znači da je svakome dozvoljeno apsolutno sve, pa makar to značilo pregaziti nekoga. U doslovnom i prenesenom značenju. Pogrešno smo shvatili da to znači apsolutnu slobodu, bez ikakvih obaveza.

Što je upravo, baš se zgodno pogodilo, obilježje palanke. Gledanje isključivo vlastitih potreba, bez uvažavanja drugih, njihovog postojanja i njihovih potreba nije pokazatelj velegradske otuđenosti. Otuđenosti koju toliko preziremo, a toliko je žarko želimo. Naravno, u potpuno nakaradnom obliku.

Potpuno smo izokrenuli koncept. Ono što oslobađa u Berlinu i sličnim gradovima upravo je apsolutno uvažavanje postojanja svakog pojedinca. Poštivanje njihovih potreba, sloboda i privatnog prostora. Fizičkog i mentalnog. Zainteresiranost za čovjeka, kao jednog od milijun istih takvih sudionika u gradskom suživotu. I apsolutna nezainteresiranost za sve ostale elemente koji nekoga čine ovakvim ili onakvim čovjekom. Barem malo drugačijim od nekog drugog.

Tako se, potpuno suludo, dičimo nekakvom toplinom, otvorenošću i brigom za druge. S podsmijehom gledamo na imaginarni zapad, žaleći ih zbog otuđenosti. Dok se istovremeno upinjemo da budemo kao zapad, možda i bolji od njih. Što je, također, obilježje palanke. Preziranje onoga što želimo biti i obožavanje onoga što ne želimo biti

Hrvatska logika je potpuno obrnuta. Gledaj samo svoju guzicu, svoje kratkoročne ciljeve i potrebe. Ne primjećuj nikoga oko sebe, prihvati samo svoja prava, ali ne i obaveze. Poštuj samo svoje potrebe, slobode i privatni prostor, a tuđe potpuno zanemari. Budi potpuno nezainteresiran za tuđe postojanje kao čovjeka. I budi potpuno zainteresiran za sve ostale elemente koje nekoga čine ovakvim ili onakvim čovjekom. Barem malo drugačijim od tebe.

Svako malo je kroz povijest netko tražio božju zaštitu od nečega. Da ga sačuva od hrvatskog ovog i od srpskog onog. Kad bi bog postojao, doista bih volio da me zaštiti od hrvatske ljubaznosti, topline, kozmopolitstva i ideje velegradskog življenja.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.