Ne postoji samo jedan i ispravan način življenja vlastitog seksualnog identiteta. Ali postoji jedan koji je sigurno pogrešan. Življenje neheteroseksualnog identiteta u svojoj srži podrazumijeva nekonformizam, individualizam i razmišljanje svojom glavom.

Kroz glavu mi je prošlo sjećanje na jednu rečenicu jednog od mojih bivših dečki (dečkiju? dečaka?). Pričajući o svom danu, spomenuo je da su navečer gledali Eurosong. Njih nekoliko pedera se okupilo, gledalo Eurosong, navijalo, zajedljivo komentiralo. I jednostavno su, njegovim riječima, bili gej tu večer. Doživio sam kasnije da se u istom tom društvu postavi pitanje koji nam je najdraži Disneyev crtani film. Nakon duljeg ili kraćeg razmišljanja, svatko je izvukao svog favorita. Redom crtanoekranizirane klasične bajke. Ja nisam imao svog favorita. Nemam pojma koji su filmovi koje sam pogledao Disneyevi, a koji nisu.

Ako gledanje Eurosonga, zajedljivost i ciljano gledanje Disneyeve produkcije znači biti pederom, onda ja peder nisam. Osim ako moja pojačana razina zajedljivosti i cinizma ne kompenzira nezadovoljavanje ostala dva kriterija. Šalu nastranu na stranu, ali što doista znači biti peder? Koje je uvjete potrebno zadovoljiti da bi se netko identificirao kao peder?

Svaki je peder rođen u ormaru

Većina ljudi ima pojednostavljen pogled na ovu temu, pa identitet izjednačava sa seksualnom orijentacijom i seksualnim ponašanjem. Ako ti se diže na muške i voliš ga istresti u dobro muško dupe, ti si, da prostiš, peder. To je, međutim, vrlo lako srušiti. I to će znati baš svaki peder, jer je baš svaki peder rođen u ormaru. Svi mi smo, barem neko vrijeme, seksualno ponašanje i identitet nasilno odvojili od seksualne orijentacije.

Ili, da uzmem vlastiti primjer: to što sam nekoliko godina bio u vezi s curom dok sam, istovremeno, čeznuo za impozantnim nabreklim udom kojeg bi jahao kao što je Don Quijote jahao Rocinantea, zbog kojeg bih urlao kao napaljena životinja i u sekundi prolio svoje vruće sjeme, kao što Željka Markić prolijeva žuč zbog neuspjele referendumske inicijative. Ili kako već scene seksa opisuju u pornografskoj literaturi. Ukratko, to što si tada nisam mogao priznati da sam peder, nije značilo da doista i nisam peder. Tako da ova pojednostavljena logika većine ljudi lako pada u vodu.

Društvo koje ne potiče različitost nego se različitosti boji i suzbija je teško da može proizvesti Hrvata – pedera koji neće funkcionirati na isti način

Kad se i čini da se seksualni identitet ne poistovjećuje sa seksualnom orijentacijom, pokaže se da je to istina. Hoću reći, istina je da se čini. Dobrom dijelu pojedinaca se oslobađanje okova i življenje seksualnog identiteta svodi na korištenje aplikacija za upoznavanje i redovite izlaske po gej klubovima. Što se, ruku na srce, u suštini svodi na traženje one-night standa ili every-night standa, ali uglavnom rezultira pronalaženjem none-night standa. I tako opet dođemo do toga da se seksualni identitet izjednači sa seksualnom orijentacijom i seksualnim ponašanjem.

Jesu li onda gledanje Eurosonga, hinjena zajedljivost i oštroumnost, slušanje ABBA-e, Cher i Lady Gage, gledanje RuPaul's Drag Racea i stavljanje ljutitih smajlića i fotomontaža na objave o Željki Markić doista najviša razina koju je moguće dosegnuti u razdvajanju seksualnog identiteta i seksualne orijentacije? Nije.

Strašna je i sama pomisao da se izlaskom iz jednog ormara dobrovoljno ušlo u drugi ormar

Zbog puke činjenice što ne postoji propisani način življenja vlastitog seksualnog identiteta. Ne postoji viša ili niža razina življenja vlastitog seksualnog identiteta. Međutim, s opisanim življenjem seksualnog identiteta ne mogu se poistovjetiti. Čini li me to manje pederom? Ne.

Opisano shvaćanje seksualnog identiteta vidim kao pedersku verziju definiranja hrvatstva kroz frazu "Hrvat – katolik". Vidim ga kao stereotipno, intelektualno lijeno, premda možda i većinsko, preuzimanje društvenog identiteta slijedom nedostatka osobne hrabrosti u nalaženju vlastitog, individualnog identiteta. Hrvat – katolik i Hrvat – peder prividno su suprotstavljene krajnosti. Krajnosti jesu, ali nisu suprotstavljene, jer su rezultat istog principa funkcioniranja.

Biti pederom u svakom smislu znači odgovornost prvenstveno prema sebi. I živjeti taj pederluk točno u skladu s onim što za svakog od nas taj pederluk znači. Bez straha? Ne, unatoč strahu

Društvo koje ne potiče različitost nego se različitosti boji i suzbija je teško da može proizvesti Hrvata – pedera koji neće funkcionirati na isti način. Ako i hoće, to će biti unatoč takvom okruženju, a ne zbog njega. Potpuno je razumljivo da je mnogom Hrvatu – pederu i to što je prihvaćanje, javno ili tajno, vlastite seksualne orijentacije dovoljno visoka razina (mogućeg) neprihvaćanja i nepripadanja okruženju u kojem živi.

Stravične li pomisli da bi u jednom trenutku mogao shvatiti, kad bi bio potpuno iskren prema sebi, da ni pederima ne pripada. Ne pripada većini, ne pripada ni manjini. Ne pripada nikome. Strašne li pomisli za većinu. I tu nisam niti malo sarkastičan. Ali, strašna je i sama pomisao da se izlaskom iz jednog ormara dobrovoljno ušlo u drugi ormar. Da je oslobađanje od nepripadanja rezultiralo grčevitim nastojanjem pripadanja.

Mnogo teksta sam potrošio na objašnjavanje što za mene ne znači biti pederom. A što onda znači biti pederom?

Življenje vlastitog identiteta izvan ormara

Kao što svoje viđenje bivanja Hrvatom smatram antipodnim onome što podrazumijevam pod frazom Hrvat – katolik, isto je i s mojim viđenjem bivanja pederom. Osnovna stvar koju vidim kao dužnost prema sebi jest življenje vlastitog identiteta izvan ormara. I nepodcjenjivanje utjecaja koje je taj izlazak imao na oslobađanje od (samo)nametnutih ograničenja u svim ostalim životnim segmentima. Glavna stvar koju sam sebi obećao nakon izlaska iz ormara je da više nikad u životu neću biti neiskren prema sebi i da više nikad neću živjeti u laži.

Nisam apsolutno u svemu održao obećanje, ali u svim iole bitnijim životnim aspektima i situacijama jesam. U to ulazi i neiskrenost prema sebi sa svrhom pokušaja pripadanja pederskoj populaciji na načine koji se općenito porazumijevaju. Pokuša(va)o jesam, prizanjem svoje grijehe. I u tim pokušajima sam shvatio da tako nešto niti mogu niti želim izvesti.

Opisano shvaćanje seksualnog identiteta vidim kao pedersku verziju definiranja hrvatstva kroz frazu "Hrvat – katolik". Vidim ga kao stereotipno, intelektualno lijeno, premda možda i većinsko, preuzimanje društvenog identiteta slijedom nedostatka osobne hrabrosti u nalaženju vlastitog, individualnog identiteta

Identificirati se kao peder za mene znači i prihvaćanje da je taj identitet jednako nevažan kao i boli koji drugi identitet koji živim. Ali ne jednako nevažan na način na koji se obično koristi kao isprika za neizlazak iz ormara. Nego sa shvaćanjem da je, ako je jednako nebitan kao i svaki drugi identitet, onda i jednako bitan kao i svaki drugi identitet. I da, kao i svaki drugi identitet, uvjetuje našu ličnost, pogled na svijet, usmjerava naše djelovanje, utječe na dojam i mišljenje koji drugi imaju o nama.

Biti pederom u svakom smislu znači odgovornost prvenstveno prema sebi

To što sam peder utječe na odabir tema o kojima ću pisati. Čak i kad pišem o nepederskim temama, moj seksualni identitet utječe na pisanje. Kao što utječu i moj spol, dob, obrazovanje, socijalni status i svaki, pa i najmanji, segment koji me čini onakvim kakav (trenutačno) jesam.

Bivanje pederom sigurno je utjecalo i na to kakva me glazba uzbuđuje, utjecalo je na to u kojem smjeru se želim razvijati kao muzičar i koje stvari u muzici smatram ograničavajućim i na koje imam alergijsku reakciju. Utjecalo je i na to kako se ponašam na poslu, kako svoj posao obavljam, kako me drugi vide kao zaposlenika, kolegu i osobu. Za neke sam možda samo najobičniji naporni seronja, ali za neke sam sigurno i naporni pederski seronja.

U nekim situacijama mi je moj pederluk vrlo vjerojatno neopravdano zatvorio neka vrata. I uzrokovao neopravdanu antipatiju. U nekim situacijama mi je moj pederluk vrlo vjerojatno neopravdano otvorio neka vrata. I uzrokovao neopravdanu simpatiju.

Ako gledanje Eurosonga, zajedljivost i ciljano gledanje Disneyeve produkcije znači biti pederom, onda ja peder nisam. Osim ako moja pojačana razina zajedljivosti i cinizma ne kompenzira nezadovoljavanje ostala dva kriterija

Živjeti vlastiti seksualni identitet neizbježno vezujem i uz znanje o razvoju tog identiteta i njegovu manifestiranju kroz povijest. Podrazumijeva se znanje i razumijevanje povijesnih događaja koji su omogućili da vlastiti seksualni identitet mogu živjeti onako kako ga trenutno živim.

Biti pederom u svakom smislu znači odgovornost prvenstveno prema sebi. I živjeti taj pedrluk točno u skladu s onim što za svakog od nas taj pederluk znači. Bez straha? Ne, unatoč strahu. Odbijati prihvaćanje svog seksualnog identiteta i njegovo definiranje u skladu s vlastitim željama opasno vodi prema bivanju pederom ni u jednom smislu, osim karakternom.

Ne postoji samo jedan i ispravan način življenja vlastitog seksualnog identiteta

Identificirati se kao peder za mene podrazumijeva činjenicu da ne postoji (ili barem ne bi trebao postojati) jedan ili ispravan način življenja seksualnog identiteta. Razumijevanje da moje življenje vlastitog seksualnog identiteta sigurno odgovara meni, možda još nekome, ali sigurno ne i svakome. Razumijevanje da ne zahtijevam od drugih da, kao svoju, prihvate moju definiciju pederskog identiteta. Ako ništa, zbog intelektualnog poštenja, jer ja odbijam prihvatiti življenje vlastitog seksualnog identiteta prema tuđim definicijama.

Tipičnom Hrvatu – katoliku spočitava se konformizam radi kojeg se, zbog pritiska okoline, identificira kao jedno, a živi nešto potpuno drugo. Nekad i u potpunoj suprotnosti s deklariranim identitetom. Prigovara im se da imaju mentalitet stada i da ne razmišljaju svojom glavom.

Jesu li onda gledanje Eurosonga, hinjena zajedljivost i oštroumnost, slušanje ABBA-e, Cher i Lady Gage, gledanje RuPaul's Drag Racea i stavljanje ljutitih smajlića i fotomontaža na objave o Željki Markić doista najviša razina koju je moguće dosegnuti u razdvajanju seksualnog identiteta i seksualne orijentacije?

Potpuno opravdano, jer je teško povjerovati da toliki broj ljudi misli potpuno jednako, da svoje misli iskazuje na potpuno isti način i potpuno istim rečenicama, te da imaju potpuno iste modele ponašanja. To se, međutim, od takvog identiteta i očekuje. Religija podrazumijeva dogmatizam, nepropitivanje, jednoumlje i sljedbeništvo. Na koncu, sami sebe nazivaju stadom.

Ponavljam, ne postoji samo jedan i ispravan način življenja vlastitog seksualnog identiteta. Ali postoji jedan koji je sigurno pogrešan. Življenje neheteroseksualnog identiteta u svojoj srži podrazumijeva nekonformizam, individualizam i razmišljanje svojom glavom.

Tko uspije na neheteroseksualni identitet, svoj ili tuđi, gledati kroz prizmu konformizma, kolektivizma i uniformnosti taj je, treba i to reći, nešto gadno zajebao u pokušaju shvaćanja. Tako mi svega, ako netko u toj vratolomiji doista uspije, postojanje Časnog suda HDZ-a postat će tek druga najbizarnija stvar na svijetu.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.