- Autor/ica Tihomir Babić
-
Objavljeno: 22. svibnja 2020.
Za Karla Marxa, monotonija i repetitivnost poslova, do kojih je dovela industrijalizacija, predstavljaju ubojstvo ljudskog duha. Od radnika, kao nemislećeg ljudskog nastavka stroja kojeg opslužuje, očekuje se automatiziranost i maksimalna efikasnost u izvršavanju jednostavnih radnji. Uniformnost radnji rezultira uniformnošću proizvoda. Radnik se time dehumanizira, jer su monotonija i repetitivnost u suprotnosti s ljudskom prirodom, koju obilježavaju znatiželja, kreativnost i razmišljanje.
Razumljiva je tendencija pripadnika hrvatskog, a time i suvremenog društva, ne osjećati nikakvu poveznicu s društvom opisanim prije gotovo stotinu i pedeset godina. Dokidanjem takve poveznice s prošlošću, suvremeni pojedinac dopušta si optimizam koji mu kazuje da živi u vremenu obilježenom znatiželjom, kreativnošću i slobodom mišljenja. Ukratko, da je ljudski duh oslobođen okova monotonije, površnosti i repetitivnosti.
Ništa se značajno, međutim, nije promijenilo. Promijenio se jedino stroj koji radnik opslužuje, a opslužuje ga sveudilj nemisleći. Riječ je o jednako uniformnim radnjama, s jednakom težnjom ka efikasnosti. U prošlim vremenima, to se nazivalo radom na normu, proizvodnjom propisanog broja proizvoda u radnom satu ili danu.
Monotonost i repetitivnost radnog dana kao neizbježnost suvremenog društva
Rad na normu je ostao, promijenio se jedino oblik proizvoda. Je li riječ o broju klikova mišem u određenoj kućici, kreiranih izvještaja, ispunjenih formulara, zaprimljenih i obrađenih zahtjeva, primljenih i upućenih poziva, poslanih tablica, manje je bitno.
Fizički proizvod zamijenjen je digitalnim. Promjena koja ne može sakriti činjenicu da je riječ o onom istom monotonom, repetitivnom radu na normu. Uredi s velikim prozorima, besplatna kava i voće ne mijenjaju činjenicu da je i dalje riječ o radu na pokretnoj traci.
Visoka za(s)tupljenost takvih poslova nije specifičnost hrvatskog društva, a time ne može biti ni odgovor na pitanje zašto u Hrvatskoj nikad neće biti bolje. Monotonija i repetitivnost ovladali su radnim danom suvremenog društva, kojeg se i hrvatsko društvo trudi biti dio. Ako monotonija, repetitivnost i površnost predstavljaju opasnost za opstanak ljudskog duha, za očekivati je da se u toj borbi za opstanak ljudski duh pobuni.
Rekao bih, u očima im se vidi svaki sat tupog i besciljnog blejanja u ekrane, vidljiv je svaki dan proveden u slušanju i reproduciranju, prikupljanju i prosljeđivanju uvijek istih informacija u kojima se neprekidno glasanje izjednačava s komunikacijom, a prikupljeno i proslijeđeno ostaje svejednako neshvaćeno i nepročitano
Uzimajući monotonost i repetitivnost radnog dana kao neizbježnost suvremenog društva, ljudskom duhu za pobunu preostaju svi oni sati koji ne pripadaju radnom danu. Odgovor na pitanje što hrvatski ljudski duh tada čini za vlastiti opstanak možda krije i odgovor na pitanje zašto u Hrvatskoj nikad neće biti bolje.
Očekivana reakcija ljudskog duha bila bi da se za opstanak bori, ako je već monotonost radnog dana neizbježna, bježanjem od monotonije jednom kad radni dan završi. Što, nakon pokušaja ubojstva radnim danom, izabire hrvatski ljudski duh? Još monotonije i repetitivnosti!
Dupli posao rijetkih pojedinaca
Koju god aktivnost odabrao, hrvatski ljudski duh redovito će i neobjašnjivo odabrati onu kojoj su monotonija, repetitivnost i površnost jedine značajke, dok će s alergijskom odbojnošću zaobilaziti sve one koje zahtijevaju ili barem potiču znatiželju, kreativnost i razmišljanje. Potpuno slobodno, hrvatski ljudski duh odriče se onoga što je preduvjet njegovog postojanja.
Birajući monotoniju i repetitivnost, zatrpavajući njima svakodnevicu, hrvatski ljudski duh izvršava samoubojstvo u slobodno vrijeme. Ne čudi, stoga, da se ubijeni hrvatski ljudski duh na licima većine nepogrešivo javlja ispraznošću i dosadom. Kako je Damir Karakaš efektno sročio, u očima im se vidi svaka nepročitana knjiga.
Oni koji su u stanju lešinu hrvatskog društva odvući u smjeru kreativnosti i znatiželje, to mogu učiniti samo ako očuvaju vlastitu kreativnost i znatiželju. Da bi ih očuvali, primorani su isključiti se, bilo fizički, bilo mentalno, iz hrvatskog društva
Dodao bih, u očima im se vidi svaki sat tupog i besciljnog blejanja u ekrane, vidljiv je svaki dan proveden u slušanju i reproduciranju, prikupljanju i prosljeđivanju uvijek istih informacija u kojima se neprekidno glasanje izjednačava s komunikacijom, a prikupljeno i proslijeđeno ostaje svejednako neshvaćeno i nepročitano, u očima im se vide tjedni i mjeseci premetanja po temama koje obitavaju u dalekim zakutcima mentalnog otpada, godine i desetljeća posvećena su intenzivnom radu na tome da se ne napravi ništa.
Rijetki pojedinac, čiji duh u slobodno vrijeme teži borbi protiv ispraznosti i dosade, tad ima dvostruki posao. Osim što se bori protiv privatnih silnica koje ga guraju prema monotoniji i površnosti, znatiželjan duh željan opstanka borbu vodi i sudaranjem s kolektivnim umrtvljenim duhom. Nesmiljeno se sudara s onima kojima su razmišljanje i kreativnost zakleti neprijatelji.
Individualan ljudski duh osuđen je isključivo na borbu za samoodržanje
Kreativan duh, da bi očuvao mogućnost utjecanja na samoubijeni društveni duh, prije svega mora očuvati sebe. Okružen društvenim duhom ogrezlim u monotoniju i repetitivnost, individualan ljudski duh osuđen je isključivo na borbu za samoodržanje.
Ako monotonija i repetitivnost predstavljaju najveću opasnost za njegov opstanak, a društveni duh postaje glavni izvor iste te monotonije i repetitivnosti, individualni ljudski duh nema izbora. Kako bi opstao, preostaje mu jedino isključivanje iz kolektivnog duha, time i društva.
Promijenio se jedino stroj koji radnik opslužuje, a opslužuje ga sveudilj nemisleći. Uredi s velikim prozorima, besplatna kava i voće ne mijenjaju činjenicu da je i dalje riječ o radu na pokretnoj traci
Isključivanje se javlja u dva oblika. Prvi je fizičko isključivanje. Počinje kupnjom karte u jednom smjeru, vrhunac dostiže predajom putovnice na granici, a završava mišlju "Zbogom, Kikindo, na kurac te nabijem!", te shvaćanjem da je rečenica primjenjiva na sve kikinde ovog svijeta. Fizičkim udaljavanjem od hrvatskog, individualni ljudski duh odmiče se od glavnog izvora monotonije i repetitivnosti.
Druga mogućnost je mentalno isključivanje. Podrazumijeva nastavak fizičkog boravka unutar hrvatskog društva, te istovremeno potpuno mentalno isključivanje iz njega. U fizičkom smislu, riječ je tek o ljušturi koja služi za fingiranje vlastita postojanja kao dijela hrvatskog društva, koristi se u slučajevima krajnje nužde, njezin jedini doprinos vidljiv je na popisu stanovništva.
Oni koji mogu mijenjati hrvatsko društvo, više mu ne pripadaju
Mimo toga, odbija sudjelovanje u svim aktivnostima koje dovode do izlaganja hrvatskom ljudskom duhu, čime spašava vlastite zalihe kreativnosti, znatiželje i potrebe za razmišljanjem. O kojem god je obliku isključivanja i bijega riječ, biraju ih isključivo oni koji su u stanju doprinijeti oživljavanju hrvatskog ljudskog duha, te ga barem malo gurnuti u smjeru znatiželje i kreativnosti. Riječ je o svima onima koji nemaju više nikakvog interesa svaki dan iznova proživljavati što su proživjeli jučer, a što je u zarez isto prekjučer doživljenom.
Njihovo jučer odavno se pretvorilo u prekjučer, prekjučer u protekli tjedan, protekli tjedni sada su mjeseci, godine i izgubljena desetljeća. Odsustvom interesa za monotoniju i repetitivnost, prestali su pripadati hrvatskom društvu, čime je stvoren potpuni paradoks.
Rad na normu je ostao, promijenio se jedino oblik proizvoda. Je li riječ o broju klikova mišem u određenoj kućici, kreiranih izvještaja, ispunjenih formulara, zaprimljenih i obrađenih zahtjeva, primljenih i upućenih poziva, poslanih tablica, manje je bitno
Oni koji su u stanju lešinu hrvatskog društva odvući u smjeru kreativnosti i znatiželje, to mogu učiniti samo ako očuvaju vlastitu kreativnost i znatiželju. Da bi ih očuvali, primorani su isključiti se, bilo fizički, bilo mentalno, iz hrvatskog društva.
Time je hrvatsko društvo lišeno bilo kakve mogućnosti promjene nabolje, budući da društvo mogu mijenjati jedino njegovi pripadnici. Oni koji ga mogu mijenjati, prestali su to biti.
Zato u Hrvatskoj nikad neće biti bolje. Riječ je o, priznajem, vrlo pesimističnom viđenju stvari. Ostaje nam optimistično gledište prema kojem nikad i nigdje neće biti bolje.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.