Prije oko dva tjedna WhatsApp mi je odjednom bio pun poruka u kojima me pitaju jesam li pročitao homofobni tekst Igora Mandića u Jutarnjem listu o knjizi Dine Pešuta i jesam li pročitao knjigu Dine Pešuta koju je Mandić popljuvao? U tom trenutku je odgovor na oba pitanja bio "ne", pa mi nije preostalo ništa drugo nego da pročitam i jedno i drugo.

Mandićev tekst pod naslovom "Tatin poeta-peder i strašna epizoda s pužem" objavljen je u Jutarnjem listu 16. siječnja i na društvenim je mrežama izazvao brojne reakcije zbog homofobije. Kada sam ga pročitao, zaključio sam da optužba za homofobiju nedvojbeno stoji, ali me to ipak nije naživciralo.

Naime, nisam baš bio siguran koliko je Mandić svojim homofobnim kvalifikacijama naštetio Pešutovu romanu, jer mi je čitanje Mandićeve kritike samo probudilo želju da pročitam "Tatinog sina", pa mi se čini da je Mandić donekle pomogao da Pešutov drugi roman postane, uvjetno rečeno, succès de scandale. Drugi razlog zbog kojeg me Mandićeva homofobija nije uzrujala jest taj što očito pripada nekim drugom vremenu kojeg više nema.

Homofobija zbog koje se danas trebamo prvenstveno brinuti upakirana je u celofan ljudskopravaške retorike i dolazi s klerofašističke desnice, dok je Mandićev tekst bio pun impotentne homofobije i neduhovitih doskočica. Sâm je Mandić u svom tekstu najbolje opisao samoga sebe, pritom opisujući Pešuta: "Odrastao čovjek koji, vidimo, postoji i kao pisac, a koji na pragu zrele dobi još cvili za tatom, kao cvilidreta u našim šlagerima/alias šansonama ("Oprosti mi, pape", "Ćale moj", "Dobri moj nono" itsl.), nije mogao ispasti drugo doli slabić, šonji, plačipizda, kilavac, a kad tamo, Pešutov "Tatin sin" je – peder, što će reć: MUŠKA BABA."

Mandiću se pornografija pričinila

Jedina muška baba koju ja u cijeloj priči vidim je Mandić, što se dodatno potvrdilo nakon što sam pročitao "Tatinog sina". Mandić, između ostaloga, Pešutu zamjera što mu je roman pornografski jer u jednom momentu spominje seksualne odnose između mlađeg i starijeg partnera (obojica su, nota bene, punoljetni), a nakon čitanja mi je bilo jasno da u romanu seksa zapravo uopće i nema.

Mandiću se pornografija pričinila, pa sam ostao pomalo razočaran što Pešut nije doista išao detaljnije opisivati međumuške seksualne odnose u svojem romanu.

Ništa mi od toga nije smetalo da doista uživam u čitanju "Tatinog sina", između ostalog i zato što mi je otvorio vrata u dio gej zajednice prema kojem sam uvijek imao negativan stav. Lukin milje čine većinom apolitični pederi opsjednuti statusom i statusnim simbolima, kakve sam oduvijek izbjegavao u širokom luku

Ipak, Mandićev bi redikulozno homofobni tekst mogao naštetiti Pešutu ukoliko bi proizveo standardni refleks hrvatske kulturne scene, po kojem se X hvali samo zato što je Y to popljuvao. Pešut kao mladi i ambiciozni pisac i dramatičar zaslužuje bolje od toga da mu pozitivne kritike za "Tatinog sina" proizvodi Mandićeva anakronična homofobija. To ne znači da Pešutov roman smatram lošim ili promašenim, već mislim da je zanimljiv, čitljiv, na trenutke vrhunski napisan, pronicljiv, životan i duhovit, ali da imam neke zamjerke – imam.

Kladio bih se da je Pešut prije pisanja "Tatinog sina" pročitao "Raskrstimo s Eddyjem" Edouarda Loiusa i "Povratak u Reims" Didiera Eribona. Njegov se drugi roman, kao i te dvije knjige, bavi i klasnom pozicijom glavnog lika, u međuvremenu urbanog pedera Luke, koji je spas od homofobije, provincije i roditelja potražio u (vele)gradu.

Ironijski odmak, ali bez revolucionarnog ili aktivističkog potencijala

Kad bih trebao pozicionirati "Tatinog sina" u odnosu na "Eddyja" i "Reims", rekao bi da je Pešut mnogo bolji od Louisa, čiji me je prvijenac ljetos na plaži iskreno nasmijavao svojim poverty porn pristupom, ali da ne doseže razinu Eribona, koji nije bježao od eksplicitne političnosti svojeg teksta.

Pešut je, čini se, bio spreman na takav prigovor, te ga je unaprijed ismijao u samom romanu, kroz citat izmišljene kritike Lukine prve zbirke pjesama kojoj se zamjera da "eksploatira vlastitu homoseksualnost, a da je pritom banalizira i lišava bilo kakvog revolucionarnog ili aktivističkog potencijala".

Pešut prepoznaje da se u hrvatskom kontekstu horor pederima događa najčešće u ime obitelji

Pešut ne banalizira homoseksualnost niti živote gej ljudi u "Tatinom sinu", iako ih na trenutke posve zasluženo tretira s određenim ironijskim odmakom, ali definitivno tu nema nikakvog revolucionarnog ili aktivističkog potencijala, što je u osnovi u skladu s dometima Pešutove generacije pedera milenijalaca.

No, u tome i jest problem, jer Pešut ipak donekle želi biti političan svojom obradom klasnih tema, što čini s ne baš jasno definirane političke pozicije, pa sve ispada više kao pitanje lifestylea nego političke ekonomije (i heteropatrijarhata). Lukin problem s kapitalizmom nije ideološki, pa ni politički, već u tome što se, unatoč obrazovanju i talentu, nije uspio ukrcati u višu srednju klasu, pa tavori kao recepcionar u jednom zagrebačkom hotelu.

Toga Luka nije svjestan, a ne znam je li Pešut.

Vrata u dio gej zajednice prema kojem sam uvijek imao negativan stav

Nadalje, previše je toga u "Tatinom sinu" deklarativno. Pešut više puta u romanu konstatira da mu je glavni lik ciničan, umjesto da napiše nekoliko prizora u kojima taj cinizam vidimo, kao i njegove posljedice. Show, don’t tell.

Jer Pešut je pokazao da itekako zna opisati atmosferu događaja (vrhunac toga svakako je opis jednih pederskih karmina uz pjesme Alke Vuice) i psihološke mijene glavnog junaka, pa toga jednostavno želim više, kao i mogućnost da donesem vlastiti čitateljski zaključak o tome je li glavni lik ciničan ili ne.

Pešut u romanu ne banalizira homoseksualnost niti živote gej ljudi, iako ih na trenutke tretira s određenim ironijskim odmakom, ali definitivno tu nema nikakvog revolucionarnog ili aktivističkog potencijala, što je u osnovi u skladu s dometima Pešutove generacije pedera milenijalaca

Također, brojni sporedni likovi više su ostali skicirani nego razrađeni pa npr. kad se u zadnjoj trećini romana odjednom pojavi Lukina prijateljica iz djetinjstva, Hana, trebalo mi je nekoliko minuta da se sjetim tko je ona, a do kraja knjige nisam saznao ništa bitno više o njoj. Ima tu i nekih narativnih prečica koje je jednostavno trebalo bolje razraditi, od kojih jedino ne mogu oprostiti smrt jednog gej lika pred kraj knjige i to taman nakon što se koliko-toliko emancipirao. Bespotrebno ubijanje gej likova u osnovi je homofobni trop u fikciji ("bury your gays"), pa mi smeta i što "Tatin sin" ne može doći do kraja bez toga.

A opet, ništa mi od toga nije smetalo da doista uživam u čitanju "Tatinog sina", između ostalog i zato što mi je otvorio vrata u dio gej zajednice prema kojem sam uvijek imao negativan stav. Lukin milje čine većinom apolitični pederi opsjednuti statusom i statusnim simbolima, kakve sam oduvijek izbjegavao u širokom luku, no Pešut im, uz ponekad nemilosrdnu kritiku, daje i humanost, opisujući (najčešće obiteljske) mehanizme koji su ih učinili takvima.

Kompleksni obiteljski odnosi

Ironizira se i mahnito traženje ljubavi među emocionalno nezrelim gej muškarcima, koji pritom ne shvaćaju da je njihova nezrelost baš rezultat izostanka političnosti i razumijevanja političke dimenzije gej identiteta.

Još bolje, Pešut prepoznaje da se u hrvatskom kontekstu horor pederima događa najčešće u ime obitelji, pa je osvježavajuće što Luka na kraju i dalje ne nalazi zajednički jezik s vlastitim ocem, iako im se odnos donekle popravi. Istovremeno se ne idealizira ni "odabrana obitelj" koju mnogi gej ljudi izgrade kako bi im zamijenila onu biološku, često homofobnu. Svi likovi u "Tatinom sinu" imaju svoje mane, šteta što sve to nije dobilo još više prostora. (Možda je ipak trebalo inspiraciju tražiti u "A Little Life" Hanye Yanagihare umjesto kod Louisa?)

Mandićev bi redikulozno homofobni tekst mogao naštetiti Pešutu ukoliko bi proizveo standardni refleks hrvatske kulturne scene, po kojem se X hvali samo zato što je Y to popljuvao

No, zato je tajno oružje "Tatinog sina" tata iz naslova. Lukin otac je fascinantno kompleksan lik, čovjek kojemu je život prepolovila činjenica što je Srbin i koji se od vlastitog djeteta, između ostalog, distancirao da mu ne bi prenio stigmu koje srpstvo nosi u današnjoj Hrvatskoj. Istovremeno je on i loš otac i dobar čovjek, zamjenski roditelj mlađim kolegama s bauštele, koji želi poboljšati odnose s otuđenim gej sinom, kojeg jednostavno ne razumije. Njegove razotkrivajuće tirade pune psovki, najčešće upućene Luki, pripadaju vrhuncima ovog romana.

"Tatin sin" je i pun fantastičnih rečenica, u kojima Pešut u samo nekoliko riječi zakucava. Primjerice: "Mene je odgojilo dvoje uplašene djece." ili "Novac je posrednik ucjene, ušutkavanja." ili "Ja mrzim svog oca koji je uvjeren da mu sin nešto duguje". Zbog toga, ali i ostalih kvaliteta "Tatinog sina" željno iščekujem Pešutov sljedeći roman. Prethodni – "Poderana koljena" – već sam nabavio.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.