Netflix i Hulu donijeli su nam u posljednjih nekoliko mjeseci dva filma u čijem su središtu protagonistkinje bluesa i jazza prve polovice 20. stoljeća. Ma Rainey i Billie Holiday prikazane su kao ikone veće od života u filmovima koji se bave temama rasizma, bilo otvoreno nasilnog ili suptilnog, izrabljivačkog, i iz njega proizašlih trauma.

 "Ma Rainey’s Black Bottom" i "United States vs. Billie Holiday" intrigantni su filmovi, ali ne uvijek pravedni prema svojim junakinjama.

"Ma Rainey’s Black Bottom" Netflixov je hit s kraja prethodne godine nastao na temelju drame Pulitzerom nagrađenog autora Augusta Wilsona. Zvjezdana postava uključuje Violu Davis u ulozi legendarne blues pjevačice Ma Rainey i Chadwicka Bosemana, u posljednjoj ulozi prije prerane smrti, kao trubača Leveeja u njezinu bendu.

Film se odvija u jednom popodnevu u snimateljskom studiju u koji Ma Rainey dolazi snimiti nekoliko pjesama. Tijekom popodneva razotkrivaju se različite napetosti – između bijelih vlasnika studija i crnih izvođača, između izvođača međusobno i sa samom Ma Rainey koja ne pristaje na ustupke na koje ju studio i Levee pokušavaju natjerati.

"Majka bluesa" majčinska je figura i za svoj bend, odnosno, za sve osim za mladog trubača koji želi svoje vlastito mjesto pod suncem. Chadwick Boseman u ovoj ulozi donosi čitav niz emocionalnih "smjena": od fićfirića opsjednutog svojim cipelama, djeteta istraumatiziranog nasilnim rasizmom, do samog kraja gdje se otkriva da su mu traume oduzele i temeljnu ljudskost. Ostali su članovi benda stariji, pomireni sa sudbinom, zadovoljni svojim mjestom u svijetu, iako bolno svjesni da su sretniji od ostalih, a da je i to što imaju daleko od nonšalantne sreće.

Jedini ženski lik osim Ma Rainey njezina je djevojka, pomalo karikaturalan lik oportunistice koja se upušta u aferu s Leveejem. Ona je pasivna, uvijek zavedena, a većinu filma mrda bokovima, trepće i izgovara rečenice koje su seksualne insinuacije pa je teško shvatiti njezinu ulogu osim da signalizira biseksualnost ili lezbijstvo Ma Rainey. Ma je nadimak dobila nakon udaje za Pa Raineya, a neki od njezinih stihova insinuiraju da voli žene. Izvjesno je da je bila u vezi i s Bessie Smith, još jednom legendarnom blues pjevačicom koja je u filmu prikazana kao njezina rivalka.

Viola Davis glumila je u još jednoj adaptaciji drame Augusta Wilsona "Fences" redatelja Denzela Washingtona (koji je producent i u "Ma Rainey"). "Fences'' je vrlo uspješno prenio kazališnu predstavu na veliko platno, što se nije ponovilo na Ma Rainey. "Kazališnost" je vrlo vidljiva u dugim kadrovima u jednoj prostoriji gdje se smjenjuju veseli, neobvezni dijalozi s dugim monolozima koji kao da udaraju niotkud.

Lik Ma Rainey ostaje pomalo neiskorišten. Pojavljuje se u drugoj polovici filma, nakon što se u prvoj razvijaju odnosi među članovima njezina benda, koji zatim ostaju pomalo po strani dok Ma Rainey naređuje po pozornici, odnosno, kadru. Imamo dvije isprepletene priče gdje motivi protagonista ostaju pomalo visjeti u zraku ili se ekspliciraju u nekoliko rečenica. Čini se da bi filmu koristilo duže trajanje u kojem bi svi likovi (osobito ženski) bili bolje razvijeni.

Pokraj osobnih priča likova, velika tema filma uspon je bluesa, trenutak koji prepoznaju vlasnici studija kao svoju novu zlatnu koku. Ma Rainey prisiljena je sklopiti "ugovor s vragom", ali inzistira da to čini pod vlastitim uvjetima. Jednom kad je uhvate u, kako ona kaže, kutiju, oni više nemaju potrebe za njome, ali svjesna je da je važno da bude ondje i da omogući svojim ljudima da zarade neki novac. Sve što želi jest vratiti se na jug i svirati glazbu uživo.

Njezin je kontrapunkt Levee koji smatra da je vrijeme juga prošlo i da je došao period za živahnu, plesnu glazbu. U nadi da će ostvariti svoj san i on želi sklopiti ugovor sa studiom, smatrajući da je najbolja strategija činiti kako oni žele. No, očekivano, oni ga odbacuju, a njegove pjesme koje su mu prezentirane kao bezvrijedne kasnije izvode bijeli izvođači.

Sukob je to na različitim planovima, prvenstveno rasnom, koji se manifestira u napetosti između kreativnosti i zarađivanja, traume i prividne funkcionalnosti, nepopustljivosti i kompromisa. Ma Rainey zna što žele od nje i želi kontrolirati uvjete u kojima će to dati, ali iza nje je njezin kapital slavne pjevačice. Pregršt likova poput Leveeja pak ostaju na margini i povijesno zaboravljeni.

Nakon Ma Rainey, došla je Billie Holiday čiji je život prikazan u biografskom filmu "The United States vs. Billie Holiday" koji se odnedavno može streamati na Huluu. Njezina pjesma "Strange Fruit" o linčovanjima crnaca koju je pjevala pred punim koncertnim dvoranama nije bila po volji federalnim agentima koji joj zagorčavaju život pod izlikom rata protiv droga. Pohod na nju predvodi Anslinger koji je ranije izgubio bitku oko prohibicije, a Billie postaje njegova opsesija i šansa za "iskupljenje". U tu svrhu angažira Jimmyja Fletchera (Trevante Rhodes), crnog FBI agenta da se infiltrira u krug oko Billie, što završava (povijesno nedokazanom) ljubavnom pričom.

Andra Day izvrsna je kao Billie Holiday, jazz legenda koja je to postala unatoč djetinjstvu obilježenom radom u javnoj kući. U njezinu usponu pratit će je ovisnost o heroinu i alkoholu pomoću kojih se bori protiv osjećaja djetinje bespomoćnosti, ali i sveprisutnog rasizma. Film se sjajno hvata u koštac s pitanjima ovisnosti i mentalne bolesti, te slojevitim razvojem njezina lika.

Kad Billie pred ulaskom u sudnicu zaustavi obožavatelj zamjerajući joj njezine probleme sa zakonom i što ne predstavlja svoju zajednicu poput Elle Fitzgerald i Marian Anderson, Billie odbacuje prigovor i kaže mu kako je njoj potrebna pomoć, a ne zatvor. Film uspješno izbjegava prikaz Billie tek kao žrtve, ona je aktivna i samosvjesna i odbija igrati po pravilima koja od nje zahtijevaju da bude savršena ili da nestane.

Ipak, dva sata ovog filma na kraju odaju konfuzan dojam s brojnim elementima koji su se mogli izostaviti. Repetitivan u svojim poantama, film započinje intervjuom s radijskom voditeljicom Reginald Lord Divine koja bi trebala predstavljati bjelačku naivnost sa svojim nerazumijevanjem zašto se Billie jednostavno ne prestane drogirati ili pjevati "spornu" pjesmu. Sâm intervju priči ne dodaje apsolutno ništa, osim što gledatelju crta ridikulozan način na koji su crnci tretirani, kao da  život Billie Holiday nije dovoljna poanta.

Ipak, najgori dio filma onaj je koji se tiče biseksualnosti Billie Holiday. Sama pjevačica bila je većinu svojeg života otvoreno biseksualna, ali film to niječe iz razloga znanih samo njegovim tvorcima. Njezine heteroseksualne veze prikazane su detaljno, a čak su i dodane one izmišljene, dok je njezin seksualni život prikazan živopisnim scenama. Ipak, kad se bavi njezinom vezom s Tallulah Bankhead, film koji prikazuje linčovanja, drogiranje heroinom i obiteljsko nasilje najednom postaje užasno sramežljiv.

Potraćena Natasha Lyonne koja glumi Tallulah dobila je dvije scene – u jednoj Billie ne žele pustiti zajedno s njom u lift, a u drugoj šetaju ruku pod ruku uz rijeku, a Tallulah ispituje Billie poput zabrinute tetke drogira li se još. I spomenuti intervju naglo se prekida kad voditeljica pita za njezine ljubavne veze sa ženama. Očigledno je da je taj dio njezina života ubačen mimo volje, čisto neka se nađe.

Oba filma slabo se nose sa seksualnošću svojih protagonistkinja i bolje funkcioniraju kao priče o simptomima jednog vremena koje, iznenađujuće ili ne, još nije završilo nego kao intimne pripovijesti o slojevitim životima. "Ma Rainey's Black Bottom" pjesma je koja se snima u studiju i na kojoj se lome različiti sukobi u istoimenom filmu. Film je to snažnih, uvjerljivih izvedbi, iako mu nespretan prijenos iz kazališta i nerazvijeni ženski likovi pomalo mute sjaj.

"United States vs. Billie Holiday" pak konfuzno krivuda između svega što bi htio reći i podcrtati, a seksualnost svoje junakinje svodi na potragu za muškarcima koji će je zlostavljati i izdati.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

apvili baner
Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.