Bad Gays izuzetno zanimljivo i inteligentno prikazuje povijesne osobe kojima se bavi, no nedostaje joj provodna ideja koja će se jasno izraziti u zaključku.

Nastala na temelju podcasta o “zlim i kompliciranim queer povijesnim osobama” Huwa Lemmeyja i Bena Millera, knjiga Bad Gays otvara se izuzetno zanimljivom tezom. Knjiga, kako navode autori, želi istražiti “neuspjeh homoseksualnosti kao identiteta i političkog projekta” proučavanjem povijesnih osoba koje se potiskuju iz LGBT povijesti.

Taj neuspjeh autori povezuju s činjenicom da homoseksualni identitet nije donio oslobođenje, već je prihvatio kapitalizam i s njime povezane patrijarhalne društvene strukture. Samim time, zamjeraju mu što je zanemario ne-cis osobe i egzoticizirao Druge u buržujskom projektu stvaranja seksualnosti koja je isključila klasne borbe.

Od pruske ideje maskuliniteta do ikone muževnosti

Plan je da se ta teza dokaže kroz četrnaest poglavlja o “lošim gejevima”, odnosno problematičnim povijesnim osobama čije bi seksualno ponašanje u današnjem smislu moglo biti okarakterizirano kao gej. Ta su poglavlja ujedno i najbolji dio knjige. Svako je od njih izuzetno interesantno, jasno izloženo i duhovito.

Bad Gays počinje poglavljem o rimskom caru Hadrijanu, u kojem autori podsjećaju da ni Grci ni Rimljani nisu imali koncept homoseksualnosti, već strogo klasno i dobno kodificirane seksualne prakse (nepenetrativni seks između muškaraca različite dobi), koje završava otvorenom sumnjom da se Hadrijanov ljubavnik Antinoj utopio u Nilu kako bi produžio život svom voljenom caru.

Prati ga jedno od najzanimljivijih poglavlja o vrckavom piscu i satiričaru Pietru Aretinu, u kojem autori otkrivaju kako je u renesansnoj Firenci homoseksualnost bila tolerirana te često korištena za sklapanje poslova i političkih saveza.

Poglavlje o Fridriku Velikom povezano je s kasnijim poglavljem o gej nacistima te pokazuje kako se povijest izvrnula – od pruske ideje maskuliniteta koja je uključivala niz ponašanja koja bi se danas identificirala kao feminina, nacisti su preuzeli Fridrika kao ikonu muževnosti za vlastitu koncepciju gej identiteta kao najplemenitije forme veze između dvaju muževnih muškaraca.

Primjeri nerazumijevanja, pa i ksenofobije

Slijede poglavlja o manje poznatim ličnostima poput Jacka Saula koje tematizira negativan društveni odnos prema seksualnom radu, dok poglavlja o Lawrenceu od Arabije, filantropu Rogeru Casementu, a osobito antropologinji Margaret Mead govore o rasističkoj aproprijaciji kolonijalnih subjekata s kojom su neraskidivo povezani počeci feminističkih i LGBT pokreta.

Margaret Mead, primjerice, na temelju svojih antropoloških istraživanja Samoe kritizirala je patrijarhalnu obitelj i brak hvaleći slobodno samoansko društvo koje djevojkama ne nameće udaju i nema negativan odnos prema predbračnom seksu.

Iz postkolonijalnog svjetla, ipak, postalo je evidentno da Mead uopće nije pokušala razumjeti društva u kojima je boravila i objektivno dokumentirati njihove običaje, već je iskrivljeno prikazala njihova ponašanja kako bi ostvarila vlastitu zapadnjačku agendu.

Nakon još nekoliko manje poznatih imena poput japanskog pisca i militarista Yukija Mishime, nacistima sklonog arhitekta Philipa Johnsona, autori ističu totalitarizmu sklonog šefa FBI-a J. Edgara Hoovera i Pima Fortuyna, nizozemskog političara koji je začeo ksenofobnu homonacionalističku retoriku u kojoj imigrantima ne bi smjelo biti dozvoljeno dolaziti u europske zemlje jer će svojim nazadnjačkim kulturama dokinuti sva teško izborena LGBT prava.

Kratak zaključak i razočaravajući kraj

Problem, međutim, dolazi na samom kraju knjige. Pročitavši zaključak koji je jednako kratak kao i uvod, ostaje dojam da Lemmey i Miller nisu u potpunosti povezali knjigu u kompaktnu cjelinu.

U zaključku Lemmey i Miller pozivaju na intersekcionalnu, LGBT, klasnu i postkolonijalnu borbu. Ta je ideja, jasno, u skladu s tezom da je LGBT identitet pristao na priznanje i odrekao se sve subverzije. Međutim, postavlja se pitanje kako su za ovakvo stanje krivi “loši gejevi” ako je riječ o povijesnim osobama koje želimo zaboraviti.

Odnosno, u tom slučaju “loši gejevi” moraju se razumjeti na dva načina – s jedne strane kao gej osobe koje su doprinijele donošenju diskriminatornih politika (primjerice podržavatelj nacionalnog militarizma Yukio Mishima ili egzoticizirajući tekstovi Margaret Mead) i gej osobe koje su žrtva opresije sustava zbog svog “lošeg” ponašanja poput Jacka Saula, viktorijanskog seksualnog radnika.

To nadalje otvara pitanje činjenice da po tome i među “dobrim” gejevima postoje “loši” gejevi koji su dopustili progon osoba poput Saula i svjesno ih izbacuju iz monografija, što komplicira cijeli projekt i zadobiva duh suptilnog optuživanja. Sve u svemu, riječ je o iznimno zanimljivoj knjizi koja izvrsno uspijeva kao popularnopovijesni tekst, ali poprilično razočarava na političkom planu.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.