Moje recentne ocjene kinohitova svele su se na – barem nije Marvelov film. U tom ću svjetlu promatrati i "Ne brini draga", novi film Olivije Wilde koji je podigao mnogo buke, što zbog kontroverzne tematike, što zbog redateljičinih navoda o feminističkim scenama seksa, što zbog privatnih tračeva sa seta.

Počnimo s najbanalnijim, a to je žutilo koje okružuje "Ne brini draga". Olivia Wilde na setu je upoznala Harryja Stylesa koji je preuzeo glavnu ulogu u filmu od Shije LaBeoufa koji tvrdi da je sam napustio set, dok Wilde tvrdi da mu se zahvalila zbog konfliktnog ponašanja na snimanju, a nedugo zatim raspao se njezin brak s komičarom Jasonom Sudeikisom. Priča je, jasno, potpuno nebitna, bitno je samo da je Styles u glavnoj ulozi Jacka manje loš od očekivanog, a Wilde izvrsna u ulozi hladne, proračunate kućanice Bunny. Najbolja je, ipak, Florence Pugh koja je izvrsno odigrala glavnu ulogu Stylesove žene Alice.

"Ne brini draga" smješten je u "utopijsku" zajednicu Victory negdje u Kaliforniji koju je osnovao stanoviti Frank (izvrsni Chris Pine) za sve koji se žele osloboditi od društvenih normi. Osim što tu utopiju od početka nagrizaju neobični flashbackovi glavne junakinje te prijeteće tvrdnje još jedne od susjeda po imenu Margaret, teško je shvatljivo zašto za autoricu filma utopija izgleda nalik 1950-ima. Kućanice koje kroz jutro urede kuću, ostatak dana troše na manikurama i pedikurama s prijateljicama, dok se ne vrate da bi navečer skuhale večeru za muža i zadovoljile njegove seksualne porive te muškarci koji vrijedno rade cijeli dan više zvuče kao društvo protiv kojeg se Betty Friedan borila prije 60 godina nego primamljiva alternativa sadašnjem.

Odnosno, više nego kritika rodnih uloga, doima se kao da "Ne brini draga" ima regresivnu tendenciju vraćanja na "jednostavnija" vremena u kojem se žene odriču stečenih prava jer im rad nije baš donio ispunjenje kojem su se nadale, čime se pogrešno glorificira drugi model ženstva i muževnosti, a promašuje kritizirati razorne učinke kapitalizma i izostanak klasne dimenzije iz drugog, a i kasnijih valova feminizma.

S tim u vezi, vrlo su neplauzibilne i feminističke scene seksa. Postoje samo dvije u filmu – jedna pri početku, gdje se Alice namuči pripremajući večeru za Jacka koju u žaru ni manje ni više nego oralnog seksa bacaju sa stola. U drugoj prilici Jack također oralno zadovoljava Alice, dok ih sa zadovoljstvom promatra njegov šef, tajanstveni Frank. Nejasno je kako seks može biti feministički u zajednici koja to očigledno nije, pod budnom paskom šefa pod čijom je Jack potpunom kontrolom, čime se dokida bilo koje čitanje Jacka kao pozitivca, kao i kako je logično očekivati pridavanje pažnje ženskom zadovoljstvu u društvu koje je tako represivno za njih.

Ipak, film odlično uspijeva u portretiranju Franka, ispraznog karizmatika koji je očigledna aluzija na Jordana Petersona. Frank je osoba koja prodaje mudrost i konstantno se poziva na svoja, ničim potkrijepljena, velika dobročinstva prema stanovnicima projekta Victory zbog kojih mu se nitko ne usuđuje suprotstaviti iako je lažnost njegovih priča potpuno evidentna. Nakon plot tvista na samom kraju filma, zaista je užitak vidjeti direktnu kritiku gejminga i incel kulture na velikom platnu.

Sve u svemu, "Ne brini draga" ugodno je iznenađenje u najmanju ruku zbog tematike kojom se bez zadrške bavi. No, u umjetničkom smislu riječ je o podosta zbrkanom filmu s jako puno čudnih premisa, nerazjašnjenih motiva i upitnih odluka. Ipak, kakav god da bio, barem ne slika svijet crno-bijelim i nudi jeftinu katarzu kao superherojski filmovi za koje je stripaš Alan Moore s pravom izjavio da promiču fašistoidni pogled na svijet. "Ne brini draga" nudi problematičan i nezaokružen narativ, ali na kraju dana njegova feministička namjera, pa makar sporno artikulirana, ostaje jasna.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.