Kad sam se s Meritom prije otprilike godinu dana našla na kvartovskoj kavi, ispričala mi je da piše knjigu. Naši su susreti oduvijek bili rijetki i u međuvremenu bi se redovito dogodilo i previše toga što bi se uopće moglo ispričati u sat ili dva, no ovaj je susret bio drugačiji i teži – obje smo iza sebe imale iskustvo gubitka oba roditelja, i to u kratkom vremenskom razdoblju. Iz te perspektive bilo mi je posve jasno zašto je za temu odabrala anđele i umiranje, bilo mi je to čak na neki način utješno. S vremenom sam zaboravila na njezinu knjigu u nastajanju, sve dok nedavno nisam saznala ne samo da je knjiga pod naslovom  "Anđeli će samo zaspati" završena, nego i objavljena i uspješno predstavljena javnosti.

Ta je mlada i dinamična novinarka Jutarnjeg lista napisala roman koji je prvenstveno pitak i lagan, ali njegovi su reci ispisani snažnim porukama nade. Ukratko, zaplet počinje kada tridesetogodišnju Zagrepčanku Katarinu jedne večeri posjeti njezin anđeo čuvar Danijel i priopći joj da će za tri mjeseca umrijeti. Katarina nakon početnog šoka počinje slagati svoj "soundtrack života" kojim dominira Barry White.

Nakon čitanja "Anđela" odlučila sam s Meritom porazgovarati o njezinu prvijencu.

Budući da kao novinarka stalno pišeš, možda je neobično pitati te kako to da si napisala knjigu, no ipak nam reci.
Pa, ne bih ja baš kategorički tvrdila da je logično za novinara da napiše knjigu. Znam gomilu kolega koji uopće nemaju takve planove, a ni moja knjiga nije isključivo rezultat mog višegodišnjeg novinarenja. Naravno da mi je svakodnevno pisanje puno pomoglo i da je ljubav prema novinarskom poslu s vremenom prerasla u želju da napišem knjigu, ali knjiga je počela nastajati u jednom intimnom trenutku u mom životu koji s poslom nema nikakve veze. Prije otprilike tri-četiri godine mi se po glavi počela motati misao da bih voljela probati napisati roman, no tada je to očito bila pomalo neozbiljna ideja, jer je nekoliko pokušaja propalo. Započinjala sam neke priče, ali nisu imale "ono nešto" i prestala bih nakon par stranica. Naprosto mi ideje nisu navirale, imala sam osjećaj da pišem na silu samo zato jer sam odlučila napisati roman.
Onda se dogodilo nešto što mi je potpuno promijenilo život. U jesen 2008. mi je umrla mama, tri mjeseca kasnije i tata.

Takav golem gubitak jamačno je bio i okidač za tvoju knjigu.
Da, u tom periodu sam počela pisati svoje anđele, a ideja za cijelu priču mi je pala na pamet jedne noći, dok je tata još bio u bolnici. Zanimljivo je da mi se gotovo cijela priča složila u glavi baš te jedne noći. Dakle sve, od naslova do toga kakva bi to priča trebala biti, o kome, što se događa… Nekome bi takav slijed događaja mogao zvučati kao čista koincidencija, ali meni ne. Naprosto ne može biti slučajno da mi je ideja o priči s anđelima došla tek tako u trenutku kad sam ostala bez dvoje najvažnijih ljudi u mom životu. Do danas nisam našla nijedan razlog zbog kojeg bi trebala misliti drukčije.

Kad si stigla pisati, s obzirom na posao i kronični manjak vremena koji nas sve muči?
Skoro cijela knjiga je nastala noću, osim kad sam bila na godišnjem odmoru. Posao mi naprosto nije dozvoljavao da bilo što pišem preko dana, ali ja sam i inače noćni tip. Najviše se volim baviti kreativnim radom noću, kad sve utihne, mobiteli prestanu zvoniti, svi odu spavati… To su najbolji trenuci u kojima mogu komunicirati sa svojim mislima.

Koliko dugo je sve to trajalo?
Knjigu sam pisala dvije godine, možda koji mjesec manje, ali bilo je perioda i da po dva mjeseca ne bih napisala ni slovo. Ne zato jer nisam znala što bih napisala, već zato jer nisam imala vremena. Novinarstvo je posao od kojeg živim i sviđalo se to meni ili ne, ipak mi je posao prioritet.

Što misliš, je li u Hrvatskoj uopće moguće živjeti od pisanja? Ja znam da ne, ali katkad sretnem neke idealiste i romantičare koji misle da se to može.
Ne, kod nas se ne može živjeti samo od pisanja knjiga i koliko god to zvučalo okrutno ili depresivno, uvijek se sve svodi na to da prvo mislimo kako ćemo otplatiti kredite, kupiti sebi stvari koje želimo i koje nam trebaju, negdje otputovati, uživati u životu… Za sve to nam treba novac i užasno mi idu na živce licemjeri koji osuđuju takav način razmišljanja i za sve nas koji imamo takav stav kažu da smo "plitki i površni", a i sami zapravo samo gledaju iz čijeg će džepa "izbiti" neku kunu. Razlika između njih i mene je samo u tome što ja svoje novce zarađujem u privatnoj kompaniji, a oni dobivaju novce iz raznih fondacija.

Što ti je bilo najteže kod pisanja romana?
Hm... kad sam počela pisati, nisam imala pojma u što se upuštam. Samo sam počela pisati onako kako sam mislila da trebam. Međutim, s vremenom sam počela shvaćati da moram puno raditi na dinamici priče i osjećajima. U jednom trenutku mi se učinilo da pišem priču, a da se ništa ne događa i to mi je zadalo puno posla, ta dinamika. Tako sam počela ubacivati neke stvari koje su "dizale" atmosferu. Primjerice, u početku su bila samo dva anđela, a onda sam ih ubacila cijelu gomilu. Lik koji se zaljubljuje u glavnu junakinju postojao je od početka, ali tek u kasnijoj fazi mi je palo na pamet da bi bilo dobro da se zaljubi u nju, što je promijenilo cijeli tijek romana. U početku sam se borila sa svim tim idejama, ali kasnije je bio pravi užitak izmišljati nečiji život. Osjećaji su mi možda bili malo veći problem, jer ja inače imam problem u izražavanju osjećaja, tako da sam kroz pisanje romana dosta upoznala i sebe.



Miljenko Jergović kazao je kako je "vidio knjigu u nastajanju". Kakav je osjećaj kad pisanje prve knjige pomno nadzire već etablirani I poznati pisac. Jesi li imala tremu zbog toga?
Pa malo jesam , iako Miljenka poznajem već duže vrijeme – radimo u istoj novini. No, tremu sam imala samo kad sam mu prvi put donijela nekakav "kostur" priče. Mislim da je trema nestala kad sam shvatila da mu se taj prvi draft svidio i kad je rekao da samo nastavim pisati. Nije mi rekao "ovo ti valja, ovo ti ne valja", samo je rekao: "Ti samo nastavi pisati, ovo je dobro!". On ni u jednom trenutku nije utjecao na tijek priče, ali mi je dao nekoliko korisnih savjeta o tome što je bitno za roman. To su neke stvari koje nisam znala i koje sam primijenila. Knjigu sam mu donosila nekoliko puta i nijednom mi nije rekao što trebam pisati. Kad sam mu donijela zadnju verziju, rekla sam mu da ja mislim da sam gotova s romanom i da je dosta drukčiji od predzadnje verzije koju je vidio. Uzeo je tu verziju sa sobom i nakon par dana, kad ju je pročitao rekao je da bi on, da je na mom mjestu, tu stao, da je to to. Ja zaista nakon toga više nisam stavila nijednu točku u roman. Za nekoga tko piše prvu knjigu, podrška jednog pisca takvog kalibra kao što je Jergović znači više od bilo čega na svijetu. To je ujedno i veliki motiv, ne samo podrška.

Je li bilo teško naći izdavača? Kako taj proces uopće ide?
U mom slučaju je, zahvaljujući Jergoviću, išao bezbolno. Od trenutka kad napišete knjigu do trenutka kad se javi izdavač koji je zainteresiran za vaš rukopis zna proći i po godinu dana. Ja sam imala sreću što je Miljenko Jergović u pravom trenutku na pravom mjestu spomenuo moj roman ljudima u Nakladi Ljevak.

Koliko ti je tvoja glavna junakinja Katarina slična?
U nečemu smo slične, u nečemu iste, a u nekim stvarima nemamo veze jedna s drugom. Najviše sličnosti s Katarinom imam u njezinim stavovima, koji su većinom i moji. Ono što mi je bilo važno je da Katarina bude pozitivan lik, jer ne volim depresivce koji odustaju od života zato što u jednom trenutku ne ide onako kako su zamislili.

Što bi ti napravila da ti dođe anđeo i kaže da će te za nekoliko mjeseci odvesti sa sobom?
Uh…. vjerojatno bih kao i Katarina prvo pomislila da me netko zajebava! To je ono pitanje koje si ljudi često postavljaju: što bismo napravili da znamo kad ćemo umrijeti. Iskreno, nisam baš o tome razmišljala, ali nekako mi se čini da bi u tom trenutku, kad bi se to dogodilo, točno znala što trebam napraviti i kako. Ljudi uvijek nekako najbolje funkcioniraju kad više nemaju vremena. Kao na poslu, kad vam šef kaže da nešto morate napraviti do ponedjeljka, a vi već sebe vidite kako u nedjelju navečer panično završavate taj posao jer ste prije par dana mislili da imate dovoljno vremena. Mi smo pravi genijalci kad mislimo da možemo izbjeći neizbježno.

Vjeruješ li u anđele? Ili u ideju da svatko od nas ima vlastitog anđela čuvara? Ja bih u to jako voljela vjerovati.
Ja uopće nisam religiozna, ali volim vjerovati u anđele čuvare. Nisam imala nikakva iskustva u tom smislu, ali iz nekog razloga vjerujem da anđeli čuvari postoje. I mislim da su nam potrebni, naročito u današnjem svijetu, kad smo okruženi ljudima koji su nas spremni prevariti, ozlijediti, povrijediti, iskoristiti, uništiti život… Ne svi naravno, ali ta bučna manjina nasilnika, kriminalaca, ljudi upitnog morala i loših političara itekako utječe na naše živote, izravno ili ne. Volim misliti da nas neka nevidljiva sila štiti od svih tih hohštaplera i ljudskih gnjida koji ne zaslužuju biti dio ovog društva.

Anđeli I teme života poslije smrti posljednjih su godina sve aktualniji I popularniji (i) u literaturi. Jesi li se možda pobojala da će i tvoje anđele svrstati u nekakav new age ili samo "još jednu takvu knjigu u nizu"?
Iskreno, ne. Moja priča nema nikakve veze s biblijskim mitovima, vjerom ili takvim nečim. To je naprosto priča koja se može i ne mora dogoditi bilo kome od nas. Svijet anđela u mojoj knjizi je plod moje mašte, nisam se ni sa kim konzultirala oko toga niti sam čitala nekakvu literaturu o anđelima. Jedino sam se malo pobojala da će se ljudi zasititi takve tematike, ali srećom, bila sam u krivu.

Hoćeš li napisati još koju knjigu? Gdje se vidiš u budućnosti, u novinarstvu ili književnosti? Možda oboje? Čime bi se najviše voljela baviti?
Sto posto ću napisati još koju knjigu. Do sada sam dobila zaista divne reakcije čitatelja i to jako puno njih i bilo bi šteta ne iskoristiti takav dar. Reakcije su mi zbilja turbo veliki motiv za buduće romane. A da ne spominjem još i onaj osjećaj kad završite zadnju rečenicu, pa onda vaša knjiga na policama u knjižari… Neopisivo! Još neko vrijeme se vidim i u novinarstvu i u književnosti, a za neku dalju budućnost sve ovisi o tome kako će se stvari razvijati. Najviše bih voljela da mogu živjeti od pisanja knjiga i u tom slučaju ni u jednom trenutku se ne bih dvoumila što bih izabrala između pisanja romana i novinarstva. To ne znači da sam se zasitila novinarstva, ali pisanje romana je ipak daleko veći izazov, a izazovi jako pašu mom karakteru. Meni je to jedno novo područje koje me zaista privlači i sretna sam što sam se usudila u njega zagaziti.

Novinarska struka i stanje medija u Hrvatskoj danas – što je dobro a na čemu treba raditi?
To je tema koja je bolno naporna! Kao novinarka koja zbilja jako voli svoj posao uvijek mi je teško govoriti o stanju u medijima. To je kao da za svog najboljeg prijatelja moram reći da je kreten. Međutim, nije baš sve loše, iako ima stvari koje mi se ne sviđaju. Ono što je dobro je što je većina novinara ipak jedna normalna i poštena grupa ljudi, bez obzira na ono što se priča. To su ljudi koji nastoje raditi svoj posao najbolje što znaju, ali okolnosti nam često ne idu na ruku. Bez obzira na razne pritiske sa strane, svi moji kolege koje poznam i s kojima se družim uspjeli su ostati dosljedni i pošteni, a to u ovim vremenima nije lako. Svjesni smo da na medijskoj sceni nemamo svi isti cilj i iste namjere, ali to je nešto što se događa i u ostalim strukama. U medijima ima kvalitetnih, pametnih, kreativnih i hrabrih ljudi, a ima i onih koji su sve samo ne to. Ovi drugi su ti na kojima treba raditi, ili ne raditi na njima uopće već im dati savjet da potraže neki drugi posao. Na žalost, njima se nitko ne bavi, oni naprosto hiberniraju tamo gdje jesu. O ovoj temi bismo mogle pričati danima - sise i guzice kao glavne vijesti, nebitni ljudi koji misle da su nešto jer su jednom bili u novinama, ljigavi političari koji koriste medijski prostor da bi se ulizivali budućim biračima, gospodarstvenici koji si tepaju da su menadžeri, a svoje firme su doveli do prosjačkog štapa… Zbilja želiš o tome razgovarati?