Povodom filma "Jezik, rod i spol“ razgovarali smo s autoricom, novinarkom i spisateljicom Danijelom Stanojević. Film započinje od administrativnog detalja, točnije da nijedan službeni formular koji nas registrira u sustavu ne priznaje ženski rod.

Nastao je kao završni rad na Ženskim studijima, a u njemu bitnu ulogu tumači Noah Pintarić, predsjednik udruge Trans Aid, i prati se njegov put, kao transrodne osobe, kroz administraciju i teškoće na koje nailazi. Film će krajem rujna biti prikazan na međunarodnom festivalu u Bruxellesu, a domaća publika moći će ga uskoro vidjeti, u verziji od 45 minuta, na nacionalnoj televiziji.

Tvrdite da je film započeo zbog "administrativnog apsurda“ u kojem se ženama redovito dijele titule i naslovi u muškom rodu (diplomirani novinar, gospođa sudac,...). Koliko je taj fenomen, po Vama, osviješten među širom populacijom ili ga se i dalje jednostavno prihvaća kao jezičnu zakonitost koja točno ne predstavlja rodnu stvarnost?
- Moje mišljenje je da nismo osviješteni (i muškarci i žene) po pitanju naših prava. Ukoliko se ne osjećamo ravnopravnima, rodno ravnopravnima, mi se izražavamo nepravilno. Osjećanje je subjektivna kategorija, psihološka, ali je vrlo relevantna. Primjerice, pitat ću vas: Koliko je bilo važno za vrijeme rata kako se osjećamo? Ili, koliko je bilo važna za vrijeme Drugog svjetskog rata ta borba za slobodu, oslobođenja od tuđih agitatora, nekoga tko nas je iskorištavao, nije priznavao našu naciju, narodnost, jezik i jednakopravno i ravnopravno postojanje? I, koliko je nama važno da smo kao žene slobodne? Kako bih bila slobodna ja moram biti obrazovana, dakle završiti fakultet, a potom raditi i zarađivati. Novac nam daje neovisnost, ali žene još uvijek nisu dio krugova moći. Samo je 9% predsjednica uprava u Hrvatskoj.

Interes žena  trebao bi biti da za svoj intelektualni rad budu adekvatno plaćene te da im se priznaje njihovo obrazovanje i da se radi njihovih sposobnosti probijaju po ljestvici napredovanja

To je uzrok zbog kojeg žene misle da je dobro pristati na titulu u muškom rodu, smatraju da su moćne pozicije rezervirane za muškarce, a to nam nameće ovaj konzervativni patrijarhat. Film nije započeo zbog "administrativnog apsurda“ kako navodite, on se dokazuje kroz film, već prva scena u filmu kreće od administrativnog detalja koji ne primjećujemo, nešto što nam je normalno i što ne prepoznajemo kao problem. To usvajamo pod normalno, a to je, da nijedan formular potreban koji nas registrira u sustavu o koji nas uvodi u evidenciju ne priznaje ženski rod. To znači da mi ne postojimo ili nemamo ista prava kao muškarci, a moja teza je da u kapitalizmu, demokraciji i slobodnom društvu mi žene plaćamo poreze i imamo jednaka prava kao muškarci. Imamo čak i jednu dodatnu privilegiju, možemo roditi čovjeka, ali nam se i to oduzima kao privilegija. Žene kada rode su degradirane na radnom mjestu ili nam se daje otkaz ili smo na intervjuima odmah eliminirane jer bismo mogle roditi.

Samo je 9% predsjednica uprava u Hrvatskoj. To je uzrok zbog kojeg žene misle da je dobro pristati na titulu u muškom rodu, smatraju da su moćne pozicije rezervirane za muškarce

Naime, čak i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova u filmu tvrdi da se žene u pravilu ne bune protiv muških naziva svojih zanimanja. Dapače, neke čak i inzistiraju na tome. Ima li, dakle, šanse za ikakav pomak?
- Naravno da ima šanse za pomak. Jezik je živ kao i društvo, mijenja se u skladu s društvenim promjenama i odraz je društva u kojem živimo, okoline u kojoj se razvija, koristi. Smatram da će se ta svijest promijeniti onda kada žene budu ravnopravne s muškarcima, kad se tako budu osjećale. Jasno, na tome moramo raditi i uz pomoć muškaraca. Kapitalizam je taj koji bi nas ustvari trebao vrednovati po našim sposobnostima, kapitalu, a ne po spolu i rodu. Iako nas neke konzervativne politike guraju u kuće, ognjišta, odgajateljske funkcije, mi to ne moramo podržavati već ono gdje vidimo svoj interes i probitak. Naš interes bi trebao biti da za svoj intelektualni rad budemo adekvatno plaćene te da nam se priznaje naše obrazovanje i da se radi naših sposobnosti probijamo po ljestvici napredovanja, pa i do predsjednica uprava, sutkinja Ustavnog, Vrhovnog suda ili predsjednica vlade, premijerki.

DRŽAVNI SLUŽBENICI DOBIVAJU PLAĆE ZATO ŠTO SVI MI, BILI TRANSRODNE OSOBE, ŽENE ILI BRKATI ALFA MUŠKARCI, PLAĆAMO POREZ

Situacija s dominantnim muškim nazivljem posebice je apsurdna kad je u pitanju transrodna osoba. U filmu pratite Noaha Pintarića koji je osnovao udrugu TransAid, a zna se da su tranrsodne osobe najslabije zaštićene postojećim zakonima. Kako je došlo do suradnje s njim te biste li nam naveli konkretne poteškoće s kojima se susretao unutar administracije i koje posljedice to nosi?
- Noah Pintarić i ja smo partneri u svemu što radimo od kratkih dokumentarnih filmova, preko dokumentarnih serijala do reportaža. Nas dvoje se odlično razumijemo. Noah nije razmažen i vrlo je inspirativan jer se bori i ne dramatizira. Tu smo se našli i ostalo je lako. On je trans aktivist koji se trudi pomoći, te osvijestiti društvo i pomoći transrodnim osobama. Meni su takve ljudske karakteristike pozitivne. Ja sam feministkinja, borkinja za ljudska prava, spisateljica, novinarka, redateljica, scenaristica i oboje volimo raditi, ništa nam nije problem. Kad sam mu predložila da želim snimiti film "Jezik, rod i spol“ on me odmah podržao, svidjela mu se ideja i otvoreno je odlučio govoriti o transrodnosti. Rekla sam mu: Slušaj Noah stani pred kameru i reci kako stvari stoje... Ipak, on je supredsjednik TransAida i to se i vidi zašto.

Žene kad rode su degradirane na radnom mjestu ili nam se daje otkaz ili smo na intervjuima odmah eliminirane jer bismo mogle roditi

Noah proživljava podsmjehe činovnika i činovnica na šalterima, kao i zlobne komentare

Dokumentarni film bit će prikazan na krajem rujna u Bruxellesu na festivalu Elles Tournent/Dames Draaien (One snimaju). A kad bi ga hrvatska publika mogla otkriti?
-Da, dobro ste  preveli "One snimaju", ali to također znači "One pokreću ili okreću svijet", To je festival koji se, između ostalog, održava i pod pokroviteljstvom pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u Belgiji. Meni su za film govorile Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova i Rada Borić, izvršna direktorica Centra za ženske studije. I posebno mi je drago što ću upravo tamo sudjelovati jer sam bila i u Europskom parlamentu ovo proljeće i upoznala rad žena u politici. Bilo je to neposredno prije rušenja prijedloga zakona koji je predložen na temelju izvješća o rodnoj jednakosti koje je provodila Ines Christine Zuber, pripadnica zelene ljevice, koje naše parlamentarke nisu podržale.

Razumijete li sada kako je teško napredovati kao sutkinja? Mogu reći da me jako zanima tko će sve prisustvovati na otvorenju festivala. Onima kojima se nadam su iz Europskog ženskog lobija (EWL). Na tom će se festivalu prikazivati ova verzija od 25 minuta, kratki dokumentarni film "Jezik, rod i spol“ koji je napravljen u formatu 4:3. Taj format je zastario i odlazi u povijest baš kao i ovo društvo, te shvaćanje jezika, roda i spola. I njegova poetika namjerno krši pravila montaže jer poanta je u tome da se pokaže koliko je sustav nasilan prema svima nama. A naša publika će ga uskoro moći vidjeti u verziji od 45 minuta na javnoj televiziji koja je zaista rodno osjetljiva, trudi se pružiti razne sadržaje koji su osviješteni to je važno i radi usklađivanja s radom europskih javnih televizija, te standarda i zakona u medijima. Verziju od 25 minuta možete vidjeti samo na festivalima. Prikazivao se na 23. Danima hrvatskog filma i bio je pozitivno ocijenjen od kritike, to je bilo ovo proljeće.