Udruga LORI nedavno je proslavila okrugli 20. rođendan. Lorice su osnovane u Rijeci, 19. listopada 2000. godine na adresi Dolac 8. O počecima udruge, tadašnjem položaju gej zajednice, stigmi, strahu i utjecaju medija razgovarale smo s Natašom Czerny i Danijelom Almesberger.

Njihove aktivnosti do danas su usmjerene na edukaciju, pružanje podrške i osnaživanje same LGBTIQ zajednice, promociju prava LGBTIQ osoba i povećanje vidljivosti, kampanje i projekte usmjerene na osvješćivanje javnosti te ukazivanje na probleme, oblike diskriminacije i nasilje nad pripadnicama i pripadnicima seksualnih i rodnih manjina, informiranje i senzibiliziranje društva za prihvaćanje LGBTIQ osoba, smanjenje predrasuda i stigmatizacije LGBTIQ populacije te stvaranje tolerantnog ozračja i društva u kojem se poštuju prava svih građanki i građana.

Kako je došlo do osnivanja udruge i zašto baš u Rijeci? Kako je to tada izgledalo?

Danijela: Postojala je grupa žena, sastajale smo se privatno i mnoge među nama su bile aktivne u nekim drugim organizacijama i inicijativama koje su se bavile ljudskim pravima. Osnovale smo se prvenstveno kao lezbijska organizacija koja će raditi na pitanjima važnim za lezbijke i gejeve, a kasnije smo se počele baviti i pitanjima trans osoba. U to doba najvažnije nam je bilo kreirati neko sigurno mjesto, koje nije postojalo, gdje osobe mogu doći, potražiti savjet, dobiti informacije ili uključiti se u aktivnosti. To je bilo vrijeme kad su često LGBT osobe skrivale da idu u prostor LORI. Događalo se da bismo ušle u našu zgradu i ako bismo u hodniku srele nekoga, ne bismo produžile prema našem prostoru, nego bismo otišle prema drugim poslovnim prostorima. Najvažnija nam je stvar bila osnažiti LGBTIQ osobe, a i same sebe. Iz moje perspektive, nismo bile svjesne kako će naše osnivanje odjeknuti u javnosti i s čime ćemo se sve morati nositi, jer smo prvenstveno bile motivirane našim entuzijazmom. Kad smo počele dobivati upite za intervjue, tek tad smo shvatile da ćemo morati voditi bitku same sa sobom u tome koliko smo spremne u javnosti biti aut i divim se svim tim ženama koje su u to vrijeme istupale svojim imenom i licem.

Sjećaš li se točno tog trenutka i mjesta gdje ste se osnovale?

Danijela: Duže vrijeme smo se sastajale, trebalo je odlučiti tko će biti predsjednica, tko će biti među osnivačicama, kakva će biti struktura udruge itd. Okupljale smo se u privatnim stanovima,samo osnivanje je bilo 19.10.2000. Prijedlozi imena su bila Labris, Lord (Lezbijska organizacija riječkih diva), Nasta, LORI, Bebin balkon (balkon gdje smo često sastančile). S obzirom na druge prijedloge, danas nam se čini da smo dobro odlučile.

Je li vas bilo više nego danas na okupljanjima? Što se promijenilo?

Nataša: Ono što se promijenilo u odnosu na danas jest to što nam je više osoba dolazilo u udrugu, s potrebom da razgovaraju o nekim svojim problemima poput coming outa, neprihvaćanja u obitelji, osjećaja samoće i slično. LORI je više bila kao neko mjesto gdje su ljudi dolazili, družili se, pružali si međusobno podršku. U to vrijeme smo svake subote imale druženja u LORI, češće partije, jer tada nije bilo toliko friendly klubova i kafića. Danas je ipak drugačije, što je i normalno s obzirom na veću dostupnost informacija, bolju međusobnu povezanost zajednice i veće izvore podrške.

Kad bi nas intervjuirali, novinarke i novinari su postavljali pitanja poput: "Koliko imate homoseksualnih članica?" Kad bismo rekle da među našim članicama ima heteroseksualnih žena, onda su se čudili: "Pa koliko vas je onda?" Nije im bilo jasno kako možemo imati učlanjene osobe koje nisu LGBT

Jesu li dolazili i muškarci?

Danijela: Da, iako nam je bilo drago da na tim nekim našim okupljanjima i partyjima ima dosta žena, s obzirom na to da je na nekim drugim gej friendly mjestima, primjerice u Ljubljani, uvijek bilo više muškaraca. Žene su bile manje vidljive, bile su sklonije privatnim okupljanjima, tako da nam je bilo drago da su LORI druženja prepoznale kao mjesto gdje mogu doći.

Rijeka je oduvijek bila liberalnija u odnosu na mnoge gradove u Hrvatskoj. Je li ipak bilo incidenata u to vrijeme? Je li vas bilo strah?

Danijela: Bilo je prijetećih mejlova, neugodnih poziva, a ni u prostoru se nismo osjećale sigurno, pa smo jedno vrijeme radile sa zaključanim vratima. Na sreću, ovakve situacije nisu bile česte. Da, bilo je situacija kad nas je bilo strah, ali smo to valjda uzimale pod opis posla.

Nataša: Taj prvi prostor na adresi Dolac 8 nalazio se u suterenu, izoliran. I to je dodatno utjecalo na nesigurnost. Znale bismo ostajati raditi do kasno u noć, često bi nam netko kucao na vrata što bi dodatno povećalo nelagodu.

IDAHOBIT_Korzo
Štand Lorica na Korzu povodom Međunarodnog dana borbe protiv homofobije, bifobije i transfobije

Kako su vas u Gradu Rijeci dočekali s idejom osnivanja udruge?

Danijela: Često se smatra da smo od Grada dobile prostor, ali nismo. Unajmile smo ga i plaćamo ga. U početku nismo imale suradnju s Gradom, ona se razvila tijekom godina. Svakako Grad Rijeka uvijek podržava naše inicijative i aktivnosti i drago nam je što prepoznaje potrebu za institucionalnom podrškom ljudskim pravima.

Sjećate li se prvih aktivnosti i akcija?

Danijela: Prve aktivnosti su bile radionice osnaživanja za zajednicu (Coming out, očekivanja od LORI…), radionice o vođenju udruge i pisanju projekata, tiskale smo i distribuirale letke o LORI i odmah smo se orijentirale na umrežavanje i razvijanje suradnje s drugim udrugama i pojedincima i pojedinkama.Bilo nam je važno opremiti prostor, jer nismo imale kompjutere, telefon, radne stolove i sl. Bitno nam je bilo napraviti infoteku, skupljale smo literaturu i materijale, knjige, časopise, što je bilo važno kako bismo omogućile pristup informacijama i vlastitoj kulturi. Imale smo Internet centar, osobe su dolazile kod nas u ured kako bi surfale i imale uvid u neki drugi svijet od onog u kojem žive. Vrlo brzo je krenuo i prvi projekt praćenja i analiziranja medija te pisanja reakcija na problematične tekstove.

Prijedlozi imena su bila Labris, Lord (Lezbijska organizacija riječkih diva), Nasta, LORI, Bebin balkon (balkon gdje smo često sastančile). S obzirom na druge prijedloge, danas nam se čini da smo dobro odlučile

Dakle, već je tada bilo senzacionalizma?

Danijela: Itekako. Priča o ljudskim pravima uopće nije bila u fokusu. Kad bi nas intervjuirali, novinarke i novinari su postavljali pitanja poput: "Koliko imate homoseksualnih članica?" Kad bismo rekle da među našim članicama ima heteroseksualnih žena, onda su se čudili: "Pa koliko vas je onda?" Nije im bilo jasno kako možemo imati učlanjene osobe koje nisu LGBT. Bila su tu i pitanja o tome jesu li članice u vezi i koliko dugo, kojeg su profila, rade li u vrtićima i školama. Mi smo jako dugo morale educirati medije da mi nismo tu da vodimo evidenciju o vezama među članicama, nego smo tu da bismo se bavile zaštitom i unaprjeđenjem ljudskih prava. Praćenjem i osvještavanjem medija bavile smo se intenzivno do 2007. U početku smo pratile desetak medija, a kasnije oko 150. Kontinuirano smo reagirale na diskriminatorne članke, a napravile smo i priručnik za medije, seminar za novinare i novinarke te smo 2005. išle i u 12 najvažnijih medijskih kuća po cijeloj Hrvatskoj kako bismo provele bazičnu edukaciju.

Kako su reagirali?

Danijela: Moram reći da je većina njih reagirala pozitivno, ali bilo je i onih koji bi nam rekli da nema potrebe da dolazimo jer oni nemaju "takvih novinara", misleći na novinare koji su gej. Dakle, fulali su cijelu temu.

Jesu li mediji tada bili dijelom odgovorni za stvaranje stigme u društvu?

Nataša: Jesu. Tad su mediji bili presudni u stvaranju slike o LGBT osobama, naročito zato što je javnost bila neosviještena, neinformirana i puna predrasuda. Često su novinari i novinarke nastupale senzacionalistički, a posebno je problem bio što su dodatno doprinosili seksualizaciji, u smislu da su se fokusirali na aspekt seksualnosti, a ne na život i prava LGBT osoba. S tim problemom smo se svakodnevno suočavale i u drugim situacijama, npr. u komunikaciji ili javnim nastupima gdje nas se gledalo isključivo kao lezbijke, a ne kao osobe.

Danijela: Često sami novinari i novinarke nisu bili zlonamjerni, nego samo neupućeni, ali i to je dijelom njihova odgovornost. Također, nekad je uredništvo bilo to koje je inzistiralo na senzacionalizmu, kako su nam sami znali reći.

Bilo je prijetećih mejlova, neugodnih poziva, a ni u prostoru se nismo osjećale sigurno, pa smo jedno vrijeme radile sa zaključanim vratima

Sjećate li se prvog velikog partyja koji ste organizirale?

Danijela: Da. S tih prvih partija imamo čak i razvijene fotografije. Party je bio u našem prostoru, a došle su i osobe iz Slovenije, Zagreba, Istre, znalo nas je biti gotovo stotinu u tom malom prostoru. Tada sam ja bila DJ-ica (smijeh), a i radila za šankom. Ma sve što je trebalo. Nije bilo lako, jer je trebalo dobro balansirati između svih glazbenih želja. Gej hitovi su uvijek najbolje prolazili, ali i "Oko moje sanjivo" (smijeh).

Nataša: To je bio jedini način u to vrijeme da se ljudi povežu i bilo je lijepo. Neusporedivo s današnjim. Sjećam se kad sam prvi put došla u LORI, to je bilo 2004., mene je tada cijela jedna ekipa dočekala ispred tadašnje Riječke banke zbog podrške. Nisam poznavala nikoga i nije mi bilo svejedno doći sama, tako da su cure imale običaj pružiti podršku na ovaj način. Bilo je jako simpatično.

Danijela: Prostor LORI je bio sigurno mjesto gdje ljudi mogu biti ono što jesu bez pretvaranja i skrivanja; gdje mogu pričati o svom životu.

Vjerujem da je to mnogima pomoglo da se autaju?

Nataša: Naravno. Tada shvatiš da nisi sama. Svaka od nas ima svoju priču i kad ju međusobno podijeliš to je taj trenutak koji te osnaži u procesu comingouta. Svakako su uz to pridonijele radionice osnaživanja i grupe podrške u LORI.

Kome je bilo teže autati se, ženama ili muškarcima?

Nataša: Mislim da je muškarcima teže biti aut u javnosti.

Zbog patrijarhata, ili...?

Nataša: Da. Ženska seksualnost se doživljava manje "ozbiljno". Dvije žene koje se drže za ruku ili ljube su tu kao objekt koji je muškarcima privlačan i seksi, što je dodatna stigma za lezbijke.

Nismo bile svjesne kako će naše osnivanje odjeknuti u javnosti i s čime ćemo se sve morati nositi, jer smo prvenstveno bile motivirane našim entuzijazmom. Kad smo počele dobivati upite za intervjue, tek tad smo shvatile da ćemo morati voditi bitku same sa sobom u tome koliko smo spremne u javnosti biti aut

Rijeka se naziva liberalnom, a prije nekoliko godina u centru grada je pretučen gej muškarac. Kako to komentirate?

Nataša: Konstantno se o Rijeci priča kao o gradu koji poštuje različitost i istina je da imamo neke bolje uvjete nego ostatak Hrvatske. Međutim, uvijek se vraćamo na pitanje vidljivosti LGBTIQ zajednice u Rijeci. Sve je u redu dok nisi vidljiv, ali pitanje je što bi se dogodilo da dva dečka prošeću Korzom držeći se za ruke? Bi li i tada Rijeka bila liberalna kao što je prati taj glas?

Je li se vama dogodilo da vas napadnu ili vrijeđaju u ono vrijeme?

Danijela: Da, više puta. To je isto zanimljivo jer sam ja u srednjoj školi u svom razredu bila "aut". Nije me bilo strah reći, ali me je bilo strah biti aut u javnom prostoru. Izlazila bih na mjesta poput Palacha ili Lujze koja su bila "friendly", ali izvan "sigurnih" prostora nije mi bilo ugodno izražavati osjećaje. Dogodilo mi se da su me napali na ulici i trčali za mnom. Na neki način sam prihvatila da je to dio života i da mi je bitno naći prostore gdje ću biti sigurna.

Jeste li napade prijavljivale policiji?

Danijela: Tada ne. Tada nisam imala svijest o tome da uopće mogu prijaviti, a i ne znam što bih uopće prijavila jer smo zakonski bili totalno nezaštićeni.

Iz moje perspektive se čini da je Rijeka ipak imala nekakav liberalni uzlet, kojeg danas više nema, ali kao da je to odraz trenutačne dehumanizacije koja se događa u cijelom svijetu.

Danijela: Rijeka je uvijek bila više liberalna nego ostatak Hrvatske. Mi ovdje surađujemo s fakultetima, sa školama, raznim ustanovama, Gradom i raznim udrugama, s mnogima od njih od samih početaka. Vjerujem da to nije tako drugdje, recimo u Slavoniji ili Dalmaciji. Grad čine njegovi ljudi. Vjerujem da ljudi u Rijeci zaista jesu otvoreniji, ali s druge strane ima ljudi koji su produkt i dio upravo toga što si rekla, tog nekakvog pokreta koji se događa svugdje pa i kod nas; tog povratka radikalnim, ultra konzervativnim klerikalnim vrijednostima. Agenda tih pokreta ide u smjeru ograničavanja prava LGBT osoba i prava žena. Vidimo što se događa u Poljskoj i Mađarskoj, koje su članice Europske unije. To je potpuno nedopustivo, ali to se događa i kod nas.

protiv2013.jpg
Riječki prosvjed uoči referenduma o braku 2013. godine

Čini mi se, ipak, da se ova sramotna poruka "Ubi pedera" na izložbi "20 godina LORI" ne bi dogodila prije desetak godina?

Danijela: Takve poruke su već dugo prisutne, ali činjenica je da je sad govor mržnje u porastu i da je izloženost nasilju veća.

Nataša: Što smo vidljivije, više će nas napadati. Sve je u redu dok smo u svoja četiri zida. Ova izložba u centru Rijeke podiže našu vidljivost, što je trn u oku homofobima i transfobima.

Kad ti se javi netko sa stravičnim slučajem iz, primjerice, Slavonskog Broda, meni je to kao da se događa tu u Rijeci. Kad dugo radiš ovaj posao, sva ta iskustva na neki način postanu i tvoja

Kako se osjećate kad vidite takve poruke nakon 20 godina rada udruge?

Nataša: Nažalost, naša generacija je odrastala s tim da nismo ravnopravne članice društva, da smo bolesne, izopačene, itd., što je uzrokovalo da nam ova poruka nije neočekivana. Osobno, ova poruka me jednako ljuti, uznemiruje i čini tužnom. S druge strane, poruka je produkt društva u kojem živimo i znak da svi zajedno kao dionici ovog društva moramo raditi na suzbijanju nasilja, senzibilizaciji javnosti i građenju društva koje njeguje vrijednosti zajedništva i nenasilja.

Danas se puno više govori o mentalnom zdravlju. Jeste li vi išle na psihoterapiju?

Nataša: Imala sam sreće da me obitelj prihvatila, kao i prijatelji i prijateljice, bilo mi je sve OK u tom procesu. Međutim, mnoge osobe se moraju nositi ne samo s time što su različite, nego i s time da nisu prihvaćene od onih koji bi im prvi trebali pružiti podršku i ljubav. Išla sam na terapiju, ali ne isključivo zbog spolne orijentacije. Nažalost ona se često provlačila kroz mnoge teme, pa čak i kroz one za koje sam mislila da nisu povezane s mojom spolnom orijentacijom. Nisam znala detektirati što je točno utjecalo da se osjećam anksiozno i depresivno i bih li se tako osjećala i da nisam gej. Ali kroz godine sam shvatila da živim usko nekako i da sam na neki način prisiljena na tu skučenost zbog društva u kojem živim.

Kako danas živite? Je li vas i dalje strah?

Nataša: U nekim situacijama jest. Pogotovo kad hodam ulicom i vidim neke skupine za koje pretpostavim da će negativno reagirati. Ali s druge strane nije me strah prošetati se po Korzu i držati se s curom za ruku.
Danijela: Kad radiš u udruzi za zaštitu prava LGBTIQ osoba, onda ti se čini da si stalno okružena nasiljem. Kad ti se javi netko sa stravičnim slučajem iz, primjerice, Slavonskog Broda, meni je to kao da se događa tu u Rijeci. Kad dugo radiš ovaj posao, sva ta iskustva na neki način postanu i tvoja, i na neki način utječu i na moj osjećaj sigurnosti.

20godinaloriizlozba.jpg
Izložba povodom 20 godina udruge LORI

S ovim odmakom od 20 godina, što je drugačije u zajednici?

Danijela: Svakako je vidljivija i osnaženija. Mladi su pogotovo više osnaženi jer imaju drugačije odrastanje. Imaju informacije i udruge kojima se mogu obratiti. Mi to ništa nismo imali. Odrastali smo misleći da smo sami u svojoj različitosti, a gejeve i lezbijke smo često susretale u povezanosti s pornografijom i svakako nečim što ne pripada svakodnevnom životu. 

U ono su vrijeme su mediji bili presudni u stvaranju slike o LGBT osobama jer je javnost bila neosviještena, neinformirana i puna predrasuda. Često su novinari i novinarke nastupale senzacionalistički, a posebno je problem bio što su  se znali fokusirati na aspekt seksualnosti, a ne na život i prava LGBT osoba

Kako ste se odmaknule od konotacije s pornografijom?

Danijela: Kroz sve što smo radile. Prvo smo odlučile raditi s medijima jer nam se to činilo najbitnije budući su mediji ti koji imaju velik utjecaj na mišljenje i stavove. Kroz kampanju "Ljubav je ljubav" stavile smo fokus na ljudska prava, diskriminaciju i vidljivost, čime smo željele ukazati na položaj lezbijki i gejeva u svakodnevnom životu. Organizirale smo javna predavanja, različite vrste edukacije i na taj način pružale ljudima informacije za koje smo smatrale da su bitne da ih čuju i da vide da su to stvarni ljudi koji žive životom kao i svi drugi.

Jeste li vjerovale da će Hrvatska dobiti Zakon o životnom partnerstvu?

Danijela: Naravno, to nam je i bio cilj. Spot "Ljubav je ljubav" iz 2002. završava scenom vjenčanja, čime smo ukazale na nužnost omogućavanja prava na brak za istospolne parove. Sve naše aktivnosti su bile usmjerene razvoju antidiskriminacijskih politika te ostvarenju jednakosti pred zakonom. Već kod našeg osnivanja u mnogim zapadnim zemljama postojala je mogućnost za ostvarivanje istospolnih zajednica ili partnerstava te je bilo pitanje vremena kad će u Hrvatskoj doći do toga. 2003. izglasan je Zakon o istospolnim zajednicama, vrlo neadekvatan, ali predstavljao je prvi pomak u tom smjeru. Današnji zakon minimum je ako ćemo govoriti o civiliziranom društvu i jednakim mogućnostima za sve. Prije sam vidjela progres, a danas opet vidim jednu veliku borbu.


Spot "Ljubav je ljubav" čije je prikazivanje Jasna Barićtadašnja  glavna urednica HRT-a, 2003. godine zabranila bez službenog obrazloženja

Nakon cijele borbe, opet borba?

Danijela: Da. Na početku homofobija i transfobija kao da nisu bile tako organizirane i povezivale smo ih s neinformiranošću javnosti. S takvom homofobijom i transfobijom smo uvijek ulazile u dijalog. Smatrale smo da ćemo edukacijom i informiranjem utjecati na njihovo smanjenje. Danas imamo i jedan drugačiji oblik homofobije i transfobije koji je vrlo organiziran, politički motiviran i jasno je usmjeren ka ograničavanju prava LGBT osoba i žena. U tom smislu, čini mi se, da tu nema puno prostora za dijalog. Kako god, mi nastavljamo optimistične vjerujući da će za idućih 20 godina i sadašnji naši ciljevi biti ostvareni.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.