Roland Emmerich se kao holivudski redatelj proslavio komercijalno uspješnim i većinom nepodnošljivim filmovima katastrofe poput "Dana nezavisnosti" i "2012" te je bilo donekle razumljivo kad je vijest o tome da će snimiti film nazvan "Stonewall" o pobuni protiv policijske brutalnosti u New Yorku 1969. godine, koja je prijelomni događaj u LGBT povijesti - izazvala brojne skeptično podignute obrve.

Nakon gledanja filma, mjesta skepsi više nema: najpoznatiji suvremeni redatelj filmova katastrofe uspio je snimiti film koji je od početka do kraja, u skoro svakom pojedinom detalju, nepodnošljiva katastrofa. Dvosatni "Stonewall" Rolanda Emmericha je toliko loš, promašen i u mnogočemu uvredljiv da ga uopće nije lako odgledati do kraja, jer izaziva kontinuirani transfer neugode i stvara jezu gledatelju koji se već nakon pola sata počinje pitati "pa zar može još gore od ovoga", na što film odgovara: "Niste još ništa vidjeli!"

Jedini koliko-toliko uvjerljiv lik ostao je u sjeni

Tragedija je utoliko veća jer je Emmerich, jedan od rijetkih velikih igrača u Hollywoodu koji ne krije da je gej, "Stonewall" predstavio kao vrlo osoban film, a to je potkrijepio i time što je u njegovu produkciju investirao i vlastite milijune, no sve je završilo kao još jedna potvrda stare izreke kako je put u pakao popločen dobrim namjerama. Naime, svaki od ključnih elemenata u jednom filmu - scenarij, gluma, režija, kamera, montaža, scenografija, glazba - u "Stonewallu" je tako banalno loš, da sve zajedno ne uspijeva postati barem zabavan trash, nešto iz one kategorije "toliko loše da je dobro", nego izaziva 129-minutno kolutanje očiju koje ozbiljno može naškoditi jabučicama.

Emmerich, jedan od rijetkih velikih igrača u Hollywoodu koji ne krije da je gej, "Stonewall" je predstavio kao vrlo osoban film, a to je potkrijepio i time što je u njegovu produkciju investirao i vlastite milijune, no sve je završilo kao još jedna potvrda stare izreke kako je put u pakao popločen dobrim namjerama

U središtu priče Emmerichova "Stonewalla" je mišićavi, plavokosi tinejdžer Danny Winters, štreber i igrač američkog nogometa iz zlaćanim zrakama sunca okupane Indiane, koji 1968. dolazi u New York, jer ga je iz vlastita doma potjerao homofobni otac, inače srednjoškolski trener, zbog tajne ljubavno-seksualne afere sa zvijezdom lokalnog tima. Danny je hodajući klišej heteronormativne muškosti, lik koji kao da je izašao iz lošega gej pornića, a "Stonewall" je pozicioniran kao priča o njegovim iskustvima na ulicama New Yorka i pripadajućem političkom buđenju, iako se ni u jednom trenutku - čemu ne pomaže ni amaterska gluma Jeremyja Irwinea, čija mimika u dramatičnim scenama izgleda kao da je pred kamerom loš kompjuterski generirani efekt, a ne čovjek - ne sugerira da u njegovoj glavi ima i četvrtina koherentne misli.

U New Yorku Danny odlazi u tadašnje središte gej scene, Greenwich Village (koji se ni jednom ne spomene u cijelom filmu!), te u ulici Christopher upoznaje skupini mladih uličara, koje predvodi karizmatični/a Ray/Ramona (Jonny Beauchamp). Ostatak klike su podjednako kao Danny nedefinirani likovi, predstavljeni kroz jednu karakteristiku koja bi trebala zamijeniti cijelu ličnost, pa tako jedini minimalno uvjerljiv lik ostaje rodno fluidni Ray/Ramona, zahvaljujući prvenstveno karizmatičnom Beauchampovu nastupu, ali ni on nije u stanju iznijeti baš svaku idiotsku rečenicu iz scenarija Jona Robina Baitza.

Scenarističke rupe i neshvatljivo zaobilaženje političkog konteksta epohe

Za razliku od tupavog komada govedine Dannyja, koji je nekako primljen na ugledno sveučilište Columbia, Ray/Ramona ne dobiva pola sata scena u kojima se prikazuje njegova/njezina prošlost, iako je nemjerljivo zanimljiviji i kompleksniji lik, ali s obzirom da nije arijevski ideal muškosti iz perspektive heteronormiranih homoseksualaca, Baitz i Emmerich ga guraju na poziciju "odbačene žene", koja neprestano kriči jer je Danny ne voli. Ideja da bi Danny i Ray/Ramona uopće mogli tvoriti ljubavni par za "Stonewall" je nepojmljiva, što se na kraju objašnjava Dannyjevom blesavom rečenicom kako je "previše bijesan da bi mogao biti zaljubljen".

To se pokušava predstaviti kao da je Dannyju politika postala važnija od ljubavi, a u biti je autohomofobni izgovor za nemogućnost scenarista i redatelja da osmisle mogućnost sretne ljubavne priče u kojoj polovicu para čini feminizirana, rodno fluidna tetka. Politički promašaji filma su pak toliki, da traže poseban tekst u kojem bi se taksativno ekspliciralo zašto malo toga u Emmerichovom filmu ima veze s onim što se tada doista događalo u njujorškom aktivizmu.

Ostatak scenarija je također grozan, te ne uključuje ni jednu rečenicu dobrog dijaloga, kronologija radnje je totalno zbrčkana - primjerice, gdje je njujorška zima između Dannyjeva dolaska 1968. i stonvolške pobune u ljeto 1969. godine? - a svi su likovi jednodimenzionalni stereotipi bez kompleksnijih emocija ili motiva. Seksa gotovo nema, a ono malo što ga ima treba većinom izazvati gađenje.

Većina se filma događa pod umjetnim zrakama sunca, koje kao žutica inficiraju svaki eksterijer, a ulica Christopher izgleda kao beživotna kulisa, pa čovjek poželi da se dio scenografije u barem jednoj sceni neplanirano sruši na set kako bi barem kroz takvu nezgodu u "Stonewall" ušlo malo životnosti

Fascinantna priča o Stonewall Innu, zapravo poluilegalnoj rupi koju je vodila mafija jer je jedina imala dovoljno moći za otvaranje mjesta na kojem bi se okupljala LGBT ekipa (na kojoj je beskrupulozno zarađivala), i još fascinantniji politički kontekst epohe (pobogu, pa to je 1969.: rat u Vijetnamu, kontrakulturni pokreti, seksualna revolucija, drugi val feminizma, neredi u Chicagu na konvenciji Demokratske stranke, atentati na Roberta Kennedyja i Martina Luthera Kinga itd.), većinom uopće nisu ni spomenuti u Baitzovoj žvrljotini, koja je dramaturški konstruirana tako da Dannyjeve dogodovštine u New Yorku bez ikakve logike i smisla povremeno prekidaju njegova sjećanja na život u bukoličnoj Indiani. Kasno pojavljivanje grotesknog lika koji je utemeljen na zlokobnoj autohomofobnoj ormaruši J. Edgaru Hooveru, višedesetljetnom šefu FBI-ja, potpuni je promašaj bez ikakve dramaturške logike.

Više vremena posvećeno je kukuruzištima Indiane nego Stonewall Innu

No, Emmerichova je režija još gora, obilježena uštogljenošću, nemaštovitošću i ponekad doista diletantskim pogreškama, od kojih je najgora rasvjeta. Većina se filma događa pod umjetnim zrakama sunca, koje kao žutica inficiraju svaki eksterijer, a ulica Christopher izgleda kao beživotna kulisa, pa čovjek poželi da se dio scenografije u barem jednoj sceni neplanirano sruši na set kako bi barem kroz takvu nezgodu u "Stonewall" ušlo malo životnosti.

Dok se gleda Emmerichov "Stonewall", teško je ne početi razmišljati što bi drugi, bolji redatelji, napravili od tako zanimljivog povijesnog događaja

Emmerichova artificijelnost nije izraz vizualnog osmišljavanja koje odgovara tematici, kakav je bio genijalni Fassbinderov "Querelle", nego pokazatelj da se specijalist destruktivnog spektakla jednostavno ne snalazi u prikazivanju svakodnevnog života, urbane košnice i stvarnih ljudi, te postiže to da sponzorski interijeri iz hrvatskih sapunica u usporedbi sa "Stonewallom" izgledaju kao nedostižan filmski realizam. Emmerich uopće ne uspijeva prikazati prostor ulice Christopher i Stonewall Inna kao stvaran, nikad nije jasno gdje se što nalazi, kamo se ide i kakav je odnos između različitih lokacija u filmu.

Šira topografija New Yorka ga pak nimalo ne zanima, sve se manje-više događa na dvije vanjske lokacije. Nadalje, nema niti jednog kadra koji bi ostao u sjećanju, a kamoli sekvence, dok su povremeni pokreti kamere potpuno besmisleni i ne uspijevaju stvoriti nikakav ritam ili napetost unutar scene. Prvi Dannyjev ulazak s njegovim novim društvom u Stonewall Inn bio je, primjerice, prilika za steadicam-bravuru u stilu slične scene iz Scorseseovih "Goodfellas" ili Andersonovih "Boogie Nights", no u Emmerichovoj izvedbi to je samo još jedna dosadna scena u kojoj redatelj ne može odlučiti ni hoće li je snimati iz perspektive svojeg glavnog lika ili dokumentaristički distancirano. Emmerich nije u stanju scenu ni odgovarajuće koreografirati niti osmisliti pokrete kamere koji bi narativno ekonomično predstavili taj podzemni svijet, pa Stonewall Inn ostaje posve nejasan kao prostor koji je ključan za radnju filma.

Činjenicu da su neredi trajali nekoliko noći film potpuno ignorira, završavajući s digitalno stvorenom prvom Povorkom ponosa na svijetu, koja je organizirana u čast obilježavanja prve godišnjice stonvolške pobune. To je savršena metafora suštinskog problema "Stonewalla" - ono što je bilo nevjerojatno živo, politički nabrijano i utemeljeno o kolektivnoj akciji njujorške LGBT zajednice u Emmerichovom filmu postaje loš specijalni efekt

Zapravo, dok se gleda Emmerichov "Stonewall", teško je ne početi razmišljati što bi drugi, bolji redatelji, napravili od tako zanimljivog povijesnog događaja, pa u kraćenju vremena pomaže fantazirati kako bi Robert Altman znao voditi više narativnih linija s hrpom fantastičnih glumaca, koje bi se spojile u kulminaciji konačne pobune (poput "Nashvillea"), ili kako bi Spike Lee znao prikazati svu životnost, znoj i napetost jednog vrelog njujorškog ljeta koje eksplodira nasiljem brutalno ponižavanih i potlačenih (poput "Učini pravu stvar") ili kako bi Paul Greengrass s kamerom iz ruke furao kroz priču (poput "Bloody Sunday") U filmu koji se zove "Stonewall", više se vremena potrošilo na prikaze kukuruzišta Indiane nego sâm Stonewall Inn i pobunu kojoj je film posvećen.

Stonvolška pobuna kao loš specijalni efekt

A kad ta pobuna napokon dođe, nakon sat i pol zatupljujuće dramaturške sapunice, Emmerich kao redatelj totalno podbacuje. Ako išta u svojim filmovima zna kompetentno izvesti, onda su to spektakularne eksplozije, no Emmerich se specijalizirao za dizanje ikoničnih građevina u zrak, tijekom kojih su ljudi samo pijuni za masovni genocid pod padajućim betonskim blokovima, pa uopće nije u stanju prikazati eskalaciju brutalne policijske racije koja je izazvala revolucionarne nerede najmarginaliziranijih u tadašnjoj njujorškoj LGBT zajednici.

Umjesto da je film snimio baš o "neopjevanim herojima" i opjevao ih jer to itekako zaslužuju, Emmerich je svoj "Stonewall’ potrošio na izmišljenog Dannyja Wintersa i njegovu heteronormiranu kvaziemancipaciju preko leđa marginaliziranih trans* ljudi, uličara, aktivista i svih onih koji su se doista borili protiv policije u Stonewallu

Cijela je scena bez ikakve napetosti ili koherentnog prikaza narastanja razjarene gomile, te se više prostora posvećuje nekolicini u Stonewall Innu zatočenih policajaca nego onima koje su godinama sustavno zlostavljali i koji su sada masovno odlučili uzvratiti. Ono što bi trebala biti masovka puna adrenalina i revolucionarnog poleta izgleda kao okupljanje pedesetak statista kojima nitko nije objasnio što bi pred kamerom trebali raditi, pa skakuću lijevo-desno.

Činjenicu da su neredi trajali nekoliko noći film potpuno ignorira, završavajući s digitalno stvorenom prvom Povorkom ponosa na svijetu, koja je organizirana u čast obilježavanja prve godišnjice stonvolške pobune. To je savršena metafora suštinskog problema "Stonewalla" - ono što je bilo nevjerojatno živo, politički nabrijano i utemeljeno o kolektivnoj akciji njujorške LGBT zajednice u Emmerichovom filmu postaje loš specijalni efekt. Primjerice, rečenice na kraju filma podsjećaju kako je prvi Prajd krenuo s nekoliko stotina sudionika te narastao na deset tisuća ljudi tijekom marša ulicama New Yorka. Zašto to nije prikazano u filmu?

No, još je nepodnošljivija rečenica kako je film posvećen "svim neopjevanim herojima" pobune u ulici Christopher 1969. godine. Umjesto da je film snimio baš o njima i opjevao ih jer to itekako zaslužuju, Emmerich je svoj "Stonewall" potrošio na izmišljenog Dannyja Wintersa i njegovu heteronormiranu kvaziemancipaciju preko leđa marginaliziranih trans* ljudi, uličara, aktivista i svih onih koji su se doista borili protiv policije u Stonewallu i svih onih koji su tu grudu pobune svojim kasnijim radom i žrtvovanjem pretvorili u lavinu LGBT ravnopravnosti koja se desetljećima uspješno širi svijetom.

S druge strane, taj je nehotični komentar o prirodi velikih društvenih transformacija, kakvu je proizveo i LGBT pokret, jedina suvisla politička poruka filma - plodove borbe će uvijek ubrati oni koji nikad nisu ništa zasadili ni zalijevali, nego su došli na gotovo, usput se s gađenjem distancirajući od navodno nedoličnih i radikalnih bez kojih bi i dalje glumili smjerne heteroseksualce.