U emisiji "Samo kulturno, molim!" koja je na prvom programu HTV-a emitirana u nedjelju, 22. svibnja, pod uredničkom palicom Branke Kamenski prikazan je prilog koji se bavi, a čime drugim nego hrvatskom poviješću. Sugovornici u prilogu koji je trajao više od 10 minuta bili su novinarka i publicistkinja Višnja Starešina, bivši glavni Tuđmanov obavještajac u Herceg-Bosni prve polovice devedesetih i ere Dretelja a danas desničarski povjesničar rado viđen u medijima Ivo Lučić, te pisac Ratko Cvetnić, autor inače izvrsnog romana "Polusan".

Bio bi to još jedan HNIP-ovski intoniran propagandni uradak kakvi su preplavili javnu televiziju otkako je njezino vodstvo preuzeo Siniša Kovačić, koji se direktno ne tiče LGBT tematike da je ničim izazvan u sve nije upetljao pisac Cvetnić.

Dotični je 12. minuti priloga izjavio sljedeće: "Spomenuli ste antifašizam. To je sad vrlo popularan pojam. (uzdah) Prije godinu dana, kad je organizirana u Zagrebu ova zadnja, dakle lanjska gej parada, ona je održana pod pojmom, pod parolom, pod transparentnom 'Antifašizam bez kompromisa'. Bilo bi vrlo zanimljivo vidjeti da se neki ateistički, onako, agent provocateur kalibra recimo Labrovića pojavi pred tom kolonom sa, recimo, transparentom na kojem, recimo, piše: 'Antifašisti, gdje vam je kapetan Mardešić?' E sad, naravno, možemo se pitati tko je kapetan Mardešić. Kapetan Mardešić je partizanski oficir s Visa, koji je 1944. godine zbog svojih homoseksualnih sklonosti poslan pred prijeki sud i strijeljan. Napominjem da to nije usamljen slučaj, praktički do Titove smrti se kazneno gonila homoseksualnost.

"Skakutanje" na čelu kolone

Dakle, sad možemo postaviti pitanje: na kojim je od ta dva antifašizma utemeljena hrvatska država? Koji je to antifašizam iz preambule hrvatskoga Ustava? Da li onaj koji ide streljačkim strojem, prijekim sudovima na homoseksualce ili ovaj koji beskompromisno skakuće na čelu kolone? Možemo se zapitati koji je kontinuitet između ta dva antifašizma, kako su se oni razvijali? Da sad vi to pitanje toj koloni postavite, nećete dobiti nikakav odgovor, apsolutno nikakav odgovor, a nećete ga dobiti zbog toga što ideologija iz svog pojmovnika nužno isključuje sve ono što nju samu, sav onaj sadržaj što nju samu dovodi u pitanje."

Osjećam se kao građanin RH, koji je pet godina sudjelovao u organizaciji zagrebačke Povorke ponosa, i prozvanim i slobodnim odgovoriti na pitanja gospodina Cvetnića, te postaviti i njemu nekoliko.

Ovaj vrsni stilist hrvatskoga jezika i pripadnik, čini se, domobranske inteligencije, ipak se odlučio za "gej paradu", što se može interpretirati kao omalovažavajuć izraz, naročito kad kasnije još doda da ljudi koji sudjeluju u Povorci ponosa "beskompromisno skakuću na čelu kolone"

Na početku je važno pozabaviti se terminologijom. Cvetnić je pisac te bi mu trebalo biti jasna važnost riječi i izraza koje koristi u javnom nastupu, kao i da se kroz interpretaciju izrečenoga mogu shvatiti i neke stvari koje nije eksplicirao. On govori o "gej paradi" iako se na hrvatskome jeziku kaže "povorka ponosa". Očekivalo bi se od jednog eminentnog hrvatskoga građanskog pisca da pazi na takve stvari i da ne upada u kolokvijalizme (naročito da ne govori o "paradi", što je u ovom kontekstu srbizam), no ako mu već ne odgovora koristiti izraz "povorka ponosa", onda mu preostaje i kraća opcija "prajd", kako se taj događaj često naziva u LGBT zajednici i među podržavateljima.

Ovaj vrsni stilist hrvatskoga jezika i pripadnik, čini se, domobranske inteligencije, ipak se odlučio za "gej paradu", što se može interpretirati kao omalovažavajuć izraz, naročito kad kasnije još doda da ljudi koji sudjeluju u Povorci ponosa "beskompromisno skakuću na čelu kolone". Daleko od toga da je išta loše u skakutanju, no Cvetnić tim izrazom razotkriva svoj omalovažavajuć stav prema sudionicima Prajda, implicirajući da su to nekakvi neozbiljni djetinjasti likovi.

Nije važno što se Povorka ponosa godinama opisuje i kao "prosvjedni marš", njemu je valjda nemoguće zamisliti da LGBT ljudi hodaju, marširaju i prosvjeduju; oni mogu tek skakutati iz njegove perspektive. Frazu "homoseksualne sklonosti" ne vrijedi posebno analizirati, riječ je o standardnom izrazu uljuđene homofobije.

Je li Cvetnić postavio ta pitanja nekome iz "gej parade"?

Nažalost, to su tek sitnice u odnosu na perfidne podvale koje eminentni pisac izriče, postavljajući se kao netko tko je više vrijedan od ljudi u Povorci ponosa, netko tko će paternalistički iz svoje pozicije čovjeka "heteroseksualnih sklonosti" objasniti tim glupim pederima da su glupi.

Cvetnić je uvjeren da na pitanja koja postavlja nitko iz "gej kolone" nije u stanju dati odgovore, s tim da je opravdana pretpostavka kako nikoga nije ni pitao. Vidio je on jedan transparent i na osnovu toga izvukao dalekosežne zaključke, a svoje predrasude, intelektualnu lijenost i nespremnost na dijalog je prebacio na leđa onima koje omalovažava i proziva.

Možda bi Cvetniću neke stvari bile jasnije da je pročitao proglas Zagreb Pridea za prošlogodišnju Povorku ponosa, u kojem se jasno artikulira značenje slogana "Antifašizam bez kompromisa", kao i pojma "antifašizam" danas, pa bi poštedio i sebe i sve ostale svojih "dubokoumnih" pitanja i uvida nastalih iz površnosti i predrasuda prema skakutajućima, te nas onda valjda ne bi provlačio kroz svoje revizionističko blato.

Cvetnić je uvjeren da na pitanja koja postavlja nitko iz "gej kolone" nije u stanju dati odgovore, s tim da je opravdana pretpostavka kako nikoga nije ni pitao. Vidio je on jedan transparent i na osnovu toga izvukao dalekosežne zaključke, a svoje predrasude, intelektualnu lijenost i nespremnost na dijalog je prebacio na leđa onima koje omalovažava i proziva

Inače, ja znam tko je kapetan Mardešić. Znao sam to i mnogo prije nego ga je eminentni domobranski pisac Cvetnić u režiji Branke Kamenski spomenuo, pa i prije nego što je o tom partizanu izašao članak u Jutarnjem listu 2012. godine. Dapače, nisam jedini među ljudima koji su (bili) organizatori Prajda koji zna za slučaj Mardešić, jer je među osnivačima udruge Zagreb Pride i povjesničar Franko Dota (jedne je godine upravo on "skakutao"), koji o tematici odnosa prema homoseksualnosti u Jugoslaviji zna mnogo više od mene, a beskrajno više od Cvetnića, jer na tu temu upravo završava doktorat.

Imao sam priliku od Franka dosta o svemu tome naučiti, no nekako sumnjam da ga je Cvetnić u međuvremenu išta pitao pa da i on nešto nauči te se ne blamira iznesenim konstrukcijama. Ja se pak pitam, kad se već Cvetnić s toliko samouvjerenosti odlučio javno baviti LGBT tematikom, zna li on da je prvo opširnije istraživanje o odnosu socijalističkog režima prema homoseksualcima pokrenuo još 2009. godine Queer Zagreb (ako uopće zna što Queer Zagreb jest). Na osnovu istraživanja Queer Zagreba je početkom 2010. organiziran okrugli stol "U ime naroda! - suđenja homoseksualaca i lezbijki u Hrvatskoj 1945.-1977."

Nasilje vođeno sličnim homofobnim stavom iz 1944. događa(lo) se i u 21. stoljeću

Cvetnićevo predrasudama i neznanjem inficirano uvjerenje da na njegova pitanja nitko iz "gej kolone" ne zna ništa odgovoriti je potpuno promašeno, netočno i uvredljivo. Cvetnić najvjerojatnije pojma ne bi imao o Mardešiću da se time nisu prethodno pozabavili skakutavi ljudi iz "gej parade" i tako prvi otvorili tu temu u hrvatskoj javnosti, isti oni ljudi za koje je on uvjeren da o svemu tome ništa ne znaju.

Kakav intelektalni diletantizam, kakav faux pas! Čini se da je Cvetnić uvjetovan svojom (nacionalističkom?) ideologijom iz svog pojmovnika isključio sve ono što tu ideologiju dovodi u pitanje, kako bi rekao - Ratko Cvetnić.

Moguće je da eminentni domobranski pisac Cvetnić ne prati medije, ali ipak mi je teško povjerovati da nije registrirao da se u proteklih 15 godina u RH "gej parade" više puta masovno napadalo, da su se na njih bacale pepeljare, suzavac, pivske boce, kamenje,... da su razbojnici jedne godine čak pokušali baciti molotovljev koktel na ljude koji u njima "skakuću"

Što se samih Cvetnićevih pitanja tiče, ona su stavljena u takav kontekst da izazivaju brojna protupitanja. Primjerice, zna li Cvetnić tko je Alan Turing i kakvu je ulogu odigrao u porazu Hitlera i nacizma? Ako ne zna, lako može saznati, neka gugla. Diskreditira li otpor i borbu Velike Britanije u Drugom svjetskom ratu ono što je Turingu učinila britanska vlada (hapšenje zbog homoseksualnosti, prisilna kemijska kastracija i progon koji ga je odveo u samoubojstvo)? Znači li da britanski antifašizam iz Drugog svjetskog rata posve gubi povijesnu i političku vrijednost? Treba li zato danas britanska LGBT zajednica obožavati Oswalda Mosleya?

Da bude jasno, smatram da je čudovišno to što su partizani strijeljali kapetana Mardešića jer je bio homoseksualac. Čini se da i Cvetnić misli isto te da baš zato navodi taj primjer. Iz toga opet proizlazi još jedno pitanje za njega: ako tako misli, je li primijetio da se nasilje vođeno sličnim homofobnim stavom iz 1944. LGBT građanima Republike Hrvatske događalo i u 21. stoljeću? Doduše, RH je za Cvetnića tek "hrvatska država", to što je republika mu i nije jako važno?

Moguće je da eminentni domobranski pisac Cvetnić ne prati medije, ali ipak mi je teško povjerovati da nije registrirao da se u proteklih 15 godina u RH "gej parade" više puta masovno napadalo, da su se na njih bacale pepeljare, suzavac, pivske boce, kamenje,... da su razbojnici jedne godine čak pokušali baciti molotovljev koktel na ljude koji u njima "skakuću".

U imaginariju hrvatske nacionalističke desnice isto postoje "neprijatelji naroda"

Kako je onda moguće da Cvetnić, zgrožen sudbinom kapetana Mardešića iz 1944., od 2002. do 2016. godine nikad nije javno zavapio "Hrvati, ne napadajte gej parade, pa nećemo valjda biti kao antifašisti koji su strijeljali Mardešića?". Imao je Cvetnić mnogo prilika za to, jer bilo je mnogo takvih pokušaja linča onih koji skakuću, a nema sumnje da bi mu brojni mainstream mediji kao eminentnom domobranskom piscu otvorili stranice za takav tekst. Možda bi čak i gospođa Kamenski u svojoj emisiji emitirala takvu izjavu.

Je li, s obzirom na izostanak takve piščeve reakcije, ispravno zaključiti da Cvetnića uopće nije briga ni za Mardešića ni za njegove LGBT sugrađane u "hrvatskoj državi"? Odnosno, na osnovi čega je moguće zaključiti nešto drugačije? Ili je tu riječ o istom mentalnom sklopu poput onog kojem posvećuje svoj novi roman, po kojem se u agramerskim građanskim salonima i dalje bezbrižno sviralo Mozarta jer je Maček rekao da se prihvati zločinačka Pavelićeva NDH (kako je Cvetnić prethodno objasnio u istom prilogu) i da se ne zamara previše zbog uvođenja rasnih zakona, masovnih pokolja Srba, odvođenja Židova u Jasenovac itd.?

Kako je moguće da Cvetnić, zgrožen sudbinom kapetana Mardešića iz 1944., od 2002. do 2016. godine nikad nije javno zavapio "Hrvati, ne napadajte gej parade, pa nećemo valjda biti kao antifašisti koju su strijeljali Mardešića?"

Tko se ono tome tada suprotstavljao, da nisu možda waldbanditi i komunisti? Pitao bih i Cvetnića nije li znakovita ironija i to što su u imaginariju hrvatske nacionalističke desnice danas gej ljudi "neprijatelji naroda", protiv čije se ravnopravnosti organizirao i jedan skup referendum, te što to govori o preživljavanju totalitarnog mentaliteta u Hrvata, neovisno o tome je li riječ o NDH, socijalističkoj Jugoslaviji ili Republici Hrvatskoj? Postoji li možda neprekinuta historijska linija totalitarnosti prema LGBT ljudima, koja se uvjetovana različitim epohama izražava različitim alatima?

Čovjek bi se nadao da je Cvetnić naučio nešto iz moralnog idiotizma finih purgerskih buržuja tijekom NDH, kojima posvećuje svoj novi roman, pa da će zato on biti drugačiji. Imao je 15 godina brutalnih javnih napada na svoje LGBT sugrađane da to i pokaže, ali nije. Dapače, za svoju latentnu apologiju NDH, jer to je ipak bila "hrvatska država" (Maček je tako rekao, a bogme i Stepinac, pa zašto misliti vlastitom glavom?), te za aktualnu kampanju demoniziranja partizana on izvlači slučaj kapetana Mardešića s ciljem njihova diskreditiranja zbog homofobije, koju su 1944. dijelile i sve savezničke, kao i sile Osovine.

Velika Britanija se ispričala, Hrvatska nije

Razlika je u tome što se Velika Britanija službeno i javno ispričala zbog progona Alana Turinga (učinio je to osobno premijer Gordon Brown 2009. godine), dok se RH - koja se u svojem Ustavu poziva na ZAVNOH i pravna je sljednica SFRJ odnosno SR Hrvatske - nije ispričala za strijeljanje svojeg heroja kapetana Mardešića. Eto prilike Cvetniću da konačno učini nešto u vezi sa slučajem Mardešić koji navodi kao paradigmatski primjer; može javno zatražiti da se za to osobno ispriča premijer Tihomir Orešković, kad već nije stigao partizan i Titov general Franjo Tuđman, prvi predsjednik suvremene "hrvatske države" koji je osobno napisao preambulu Ustava u kojoj se spominje ZAVNOH.

Čovjek bi se nadao da je Cvetnić naučio nešto iz moralnog idiotizma finih purgerskih buržuja tijekom NDH, kojima posvećuje svoj novi roman, pa da će zato on biti drugačiji. Imao je 15 godina brutalnih javnih napada na svoje LGBT sugrađane da to i pokaže, ali nije

Nije valjda da Cvetniću smeta ako se Zagreb Pride sa svojim "Antifašizmom bez kompromisa" poziva i na hrvatski Ustav? Je li i njemu antifašizam tek floskula? Tko su mu onda "heroji, šehidi i mučenici"?

Eminentni domobranski pisac dodaje i kako se "praktički do Titove smrti kazneno gonila homoseksualnost" u Hrvatskoj. Je li Cvetnić možda čuo za danas u Njemačkoj zloglasni Paragraf 175 (koji je iz tamošnjeg zakonodavstva maknut tek 1994. godine)? Zna li on da su po tom članu kaznenog zakona brojni njemački homoseksualci završili u zatvoru u Zapadnoj Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata, čak i neki koji su uspjeli preživjeti nacističke logore? Po istom su članku zakona nacisti homoseksualce slali u konc-logore kao i demokratska Zapadna Njemačka u zatvore.

Slijedeći Cvetnićevu logiku, slučaj Alana Turinga i Paragraf 175 posve diskreditiraju Veliku Britaniju i Zapadnu Njemačku kao što strijeljanje kapetana Mardešića posve diskreditira partizane tj. hrvatski antifašizam. Pitanje je i koga se pokušava rehabilitirati tako zamišljenom diskreditacijom. Možda nacistički Treći Reich i ustašku NDH?

Kad je čovjek određen provincijskim nacionalističkim horizontom, kad vlastiti identitet definira samo kroz nacionalnost (ili seksualnu orijentaciju), onda je pluralnost i mnogobrojnost identiteta pojedinca neuhvatljiv koncept

Na sreću, postoje i drugačije logike od onih koje njeguje Cvetnić, pa se – s malo više povijesnog i teorijskog znanja, a manje hrvatovanja – može i zaključiti da je agresivna i nasilna homofobija bila tada sveprisutna diljem svijeta (tako je to u heteropatrijarhatu, što je pojam koji Cvetnić sigurno razumije), te da je prijesna manipulacija omalovažavati hrvatski (ili britanski) antifašizam neodrživim konstrukcijama poput Cvetnićeve, kao što je istovjetna manipulacija i relativiziranje antifašizma danas.

Ipak, to je razumljivo, jer ako u povijesnom antifašizmu vidiš kao relevantno isključivo Mardešićevo strijeljanje i ništa drugo, onda ti ni antifašizam suvremenosti – koji je artikulirao prošlogodišnji zagrebački Prajd – ne može biti jasan.

Kad je čovjek određen provincijskim nacionalističkim horizontom, kad vlastiti identitet definira samo kroz nacionalnost (ili seksualnu orijentaciju), onda je pluralnost i mnogobrojnost identiteta pojedinca neuhvatljiv koncept. Onda se i mogu postavljati tako tendenciozna i bedasta pitanja poput Cvetnićevih.

Ja ću ipak, bez ikakve unutarnje proturječnosti, i dalje biti i peder i antifašist i slobodni građanin Republike. Štoviše, ako stignem, proskakutat ću kroz stranice sljedećeg romana Ratka Cvetnića kako bih vidio vrijedi li ga čitati.