Na ovogodišnjem Festivalu Tolerancije, jedan od prikazanih dugometražnih dokumentaraca bio je nagrađivani film "Who's gonna love me now?" ("Tko će me sad voljeti?") braće Tomera i Baraka Heymanna. Priča prati HIV-pozitivnog gej muškarca Saara Maoza i put koji je prošao do prihvaćanja u svojoj obitelji.

O filmu smo razgovarale s Barakom Heymannom.

Kako ste upoznali Saara?
– Moj brat Tomer upoznao je Saara prije 23 godine na jednom partyju u u Tel Avivu. Proveli su noć zajedno i tako je Tomer saznao za njegovu tešku životnu priču. Kad je shvatio da je Saar religiozan i da je imao kompliciran odnos sa svojom obitelji, pitao ga je bi li bi mogao napraviti film o tome. Međutim, Saar je rekao kako osjeća da je to prerano za njega i njegovu obitelj, pa i opasno. Ali 2011. godine kad je Tomer bio pozvan da primi nagradu za doprinos ljudskim pravima za film prikazan u Berlinu, opet su se susreli, i tad mu je Saar rekao da je spreman.

Iz vaših biografija vidim kako potpisujete brojne filmove koji se bave aktualnim društvenim problemima. Što vas je zainteresiralo u Saarovoj priči?
– U početku, mislili smo da će priča biti o mladiću koji je sebi formirao alternativnu izabranu obitelj, dok mu je ona biološka okrenula leđa. Za nas, glavna tema je bila prikazati kako je moguće stvoriti drugačiji identitet i drugu obitelj. Na kraju je sve ispalo potpuno suprotno – povezao se sa svojom obitelji i to je za nas bilo drukčije. U našim prijašnjim filmovima bavili smo se temama poput imigracije, identiteta, roditeljstva, pripadnosti, prijateljstva... Za nas je bilo prirodno da se vežemo uz takvu priču.

Saar Maoz

Kako vam je bilo stvarati tako osobnu priču koja odašilje snažnu poruku o potrebi za ljubavlju i prihvaćanjem?
– Bilo je veoma autentično, upravo zato što priča postavlja mnoga pitanja o stvarima s kojima se svaki dan suočavamo, pogotovo potrebe za ljubavlju. Zanimljivo je promatrati reakcije i odnose koji su iznenađujući, uzbudljivi i izazovni. To nije samo zanimljivo za filmaše nego i za "obične" ljude. Saar je trebao svoju obitelj, čak i kad su odnosi bili komplicirani. Svi brinemo o tomu što naši roditelji misle o nama, čak i kad su drugačiji od nas, čak i kad ne razgovaramo s njima.

Na početku filma, Saarova majka objašnjava kako je za nju sve to bilo odvratno, sama pomisao na seks dvojice muškaraca. Ona je danas voditeljica grupe za podršku roditeljima s HIV-pozitivnom djecom

Oni igraju važnu ulogu u našim životima. Već smo napravili film o našoj obitelji, "The Queen has no Crown" i premijera je bila na Berlinaleu 2011. godine. Radi se o našoj obitelji – o petorici braće i kako smo nas trojica otišli iz Izraela za Ameriku.
Moja majka je još uvijek uzrujana i razočarana zbog toga. Film postavlja mnoga pitanja o važnim stvarima: karijeri, odnosima, ljubavi, obiteljskim vezama, ali postavlja i pitanje što napraviti kad vaš životni stil nije prihvaćen? Sva ta pitanja su nam poznata i prirodna, no postoji mnogo novih stvari koje čekaju da budu otkrivene.

Na koje načine mislite da Saarova priča može utjecati i educirati, posebice danas kad je HIV još uvijek stigma o kojoj se vrlo malo govori?
– Mislim da njegova priča s roditeljima mnogo govori: kako su prošli golemu i radikalnu promjenu stava prema njemu. Prije svega se vidi kako se ljudi mogu promijeniti i postati bolji, da čak i neupućeni mogu naučiti nove stvari. Primjerice, na početku filma, Saarova majka objašnjava kako je za nju sve to bilo odvratno, sama pomisao na seks dvojice muškaraca. Ona je danas voditeljica grupe za podršku roditeljima s HIV-pozitivnom djecom. Otac je također bio takav, no prema kraju filma on i Saar se zbližavaju. Važna scena u filmu jest ona kad Saar pita svog brata je li ikad pročitao knjigu o HIV-u. Za mene je to važna poruka, jer je riječ otkrivanju što je HIV i kako ljudi s njim žive. Danas ljudi s HIV-om mogu živjeti zdrave živote. Želiš li znati više, moraš o tome i nešto naučiti.

U filmu vidimo različite priče – jednu koja se fokusira na religiju, tradiciju i specifičnu kulturu, a druga je posve različita. Ima li u Izraelu predrasuda i diskriminacije prema HIV-pozitivnim osobama?
– Da. Izrael je zanimljivo i čudno društvo. U jednu ruku je Tel Aviv pravi raj za gej ljude jer je veoma otvoren i liberalan. Ali Saar nije iz Tel Aviva, on dolazi iz religioznog i konzervativnog kibuca na sjeveru Izraela. Tamo je priča drugačija.

Saar je trebao svoju obitelj, čak i kad su odnosi bili komplicirani. Svi brinemo o tomu što naši roditelji misle o nama, čak i kad su drugačiji od nas, čak i kad ne razgovaramo s njima

Među trenucima koji su se meni u filmu činili važnima izdvojila bih scenu u kojoj Saar s bivšim ljubavnikom razgovara o njegovoj dijagnozi. On se, nakon saznanja da je HIV-pozitivan pita, "Tko će me sad voljeti?". Kako ste doživjeli njegovu reakciju?
– Svaki put kad snimate film, imate sate i sate materijala, nije to nešto gdje postoji vremensko ograničenje. Bio je to prekrasan trenutak i nismo znali hoće samo biti jedan od kadrova ili pak naslov. Bila je to prelijepa i zanimljiva scena. Ništa više ili manje.

Londonski gej zbor (čiji je Saar ujedno i član) ima važnu ulogu u filmu, naročito zato što simbolizira jedinstvo i snagu. Kako ih je bilo snimati?
– Kad se moj brat vratio iz Londona u Izrael, rekao mi je da trebamo snimiti niz scena s londonskim gej zborom jer su fantastični, duhoviti i prekrasno pjevaju. To je jedino vrijeme i mjesto kad se Saar osjeća kao kod kuće, sretan je i nije usamljen. Tad smo u montaži odlučili da ćemo ih "upotrijebiti" kao grčki zbor jer i sami postaju jedan od likova u filmu.

Kako se može utjecati na ljude u umjetnosti da u ovakvim pričama ne nude samo lijepe slike, već i realnost toga što znači biti HIV-pozitivna osoba? Vjerujem da je to tema o kojoj se mora govoriti kako bi se s nje skinula stigma.
– Ovaj film ima sve te elemente, a sad se prikazuje diljem svijeta. Krajem svibnja idem na projekciju, sa Saarom sam bio na mjestima gdje je homoseksualnost zabranjena. Prikazali smo film u Sankt-Peterburgu i to je bilo zanimljivo. Bili smo u SAD-u, prikazivali u Europi, brojne srednje škole i fakulteti žele ga prikazivati svojim učenicima i studentima. Društvene mreže važne su za promicanje ideja i širenje glasa, tako to danas ide.

Koji su Vam budući projekti?
– Tomar snima film o gej pornozvijezdi i njegovom jedinstvenom odnosu s majkom, a ja radim na novom dokumentarcu o zanimljivom i karizmatičnom izraelskom parlamentarcu iz komunističke stranke koji nudi novu i dinamičnu perspektivu o palestinsko-izraelskom sukobu.