Od vladavine Rimljana do Londona danas, čuveni povjesničar Peter Ackroyd u knjizi Queer City vodi nas na zanimljiv put gej poviješću engleske prijestolnice koja, ipak, nije prošla bez zamjerki.

Peter Ackroyd poznat je po svojim povijesnim knjigama, biografijama, ali i romanima u kojima traga za povijesnim tajnama koje skriva engleska prijestolnica. Napisao je biografije T. S. Eliota, Ezre Pounda, Alfreda Hitchcocka, a ističe se i knjiga o Charlesu Dickensu od preko tisuću stranica. S obzirom na spomenute naslove, Ackroyd djeluje kao idealan čovjek za ovaj zadatak.

Na svakom se koraku u Londonu mogao kupiti dildo

No, može se raspravljati o tome koliko mu je uspjelo vjerodostojno dočarati LGBTI povijest Londona. Ackroydove su teze nesumnjivo tentativne. Strukturno se njegov pogled na queer povijest ovoga grada temelji na alternaciji između cenzure i otvorenosti. Povijesni pregled započinje rimskom otvorenošću, lupanarijima, forniksima, termama, javnim mjestima na kojima se moglo zadovoljavati seksualne potrebe.

Potom je za vrijeme Konstantinove vlasti i čvršćeg oslanjanja na kler nastupila cenzura. Govoreći o homoseksualnosti davno u prošlosti, Ackroyd citira opservaciju Julija Cezara o tome da su dugokosi, brkati Kelti voljeli, kako ih Aristotel naziva, "strastvena muška prijateljstva". Ackroyd ove Kelte opisuje kao primjer campa, a s njima povezuje i lik Pardonera u Canterburyjskim pričama Geoffreyja Chaucera koji je opisan kao golobradi eunuh ili homoseksualac. Zanimljivo je, k tome, što Ackroyd pronalazi podrijetlo riječi camp u Polariju, devetnaestostoljetnom gej slengu.

Ne zanemaruju se ni žene koje vole žene. Knjiga pokazuje da je već od 17. stoljeća u Engleskoj mogla svirati pjesma Girls Just Wanna Have Fun jer se već tad na svakom koraku u Londonu mogao kupiti dildo.

Autor nalazi i primjer Johna Rykenera, četrnaestostoljetne muške prostitutke transvestita, koji je sam sebe prozvao Eleanor i koji se odijevao kao oba spola na užitak obaju spola. Transvestitizmu općenito posvećeno je mnogo prostora, primjerice, opisuju se takozvane molly houses u kojima su se gej muškarci mogli družiti, odijevati u žene i imati spolne odnose.

Englesko društvo u 19. stoljeću nije bilo latentno lezbijsko, već otvoreno homoerotično

Ipak, kritika je Ackroydovoj knjizi uputila neke primjedbe. Vjeruju da je činjenice na kojima se knjiga bazira zasjenila Ackroydova potreba za senzacionalizmom i pretjerano egzaltiranim pretpostavkama. Primjerice, na jednom mjestu u knjizi tvrdi se da je pred čitatelja donesena izvorna slika molly housea iz 18. stoljeća, a očito je da slika datira iz 1874. godine.

Uz to, kritizirali su i činjenicu da su LGBTI osobe iz Ackroydove povijesti potpuno pasivni promatrači koji prava stječu samo zbog toga što se promjene događaju same od sebe, što potpuno previđa povijest borbe LGBTI osoba za ravnopravnost.

Ackroyd je u svojoj knjizi pokušao sintetizirati sva znanja o LGBTI povijesti u Engleskoj, no već su se prije njega pisale knjige o queer povijesti, češće vezane za pojedino razdoblje. U kontekstu povijesti ženskih odnosa, jedna je od pionirki razmatranja istospolnih odnosa Eve Kosofsky Sedgwick koja je u knjizi Between Men razvila pojam homosocijalnosti.

Sedgwick, naime, tvrdi kako su žene zapravo samo sredstvo za uspostavljanje i održavanje odnosa među muškarcima. Na tragu ove autorice nastala je i Between Women, knjiga Sharon Marcus u kojoj se detaljno govori o ženskim prijateljstvima, žudnji i braku u devetnaestostoljetnoj Engleskoj. Marcus otkriva veoma zanimljivu viktorijansku prošlost – njezina je, naime, teza da englesko društvo u 19. stoljeću nije bilo latentno lezbijsko, već otvoreno homoerotično.

Ušutkana i marginalizirana povijest koja čeka da bude pronađena

No, velika opasnost dolazi od anakronog pogleda – kategorije poput "gej", "lezbijka" pojavile su se tek krajem toga stoljeća, stoga se homoseksualnost u tome razdoblju ne može promatrati sa suvremenog stajališta. Zapravo, u viktorijanskom su se dobu tijesne veze između prijateljica i sestara poticale jer su na taj način žene usvajale znanja koja će im kasnije koristiti u obiteljskom životu, u održavanju kuće i odgajanju djece, jedinim poslovima kojima su se bavile.

Bliskost bi nakon udaje najčešće iščezavala jer je žena samo sredstvo koje muškarcima olakšava i omogućuje razmjenu. Ipak, Marcus vjeruje da su postojali lezbijski brakovi i njezina je politička agenda pokazati da su lezbijski brakovi oponirali onim hijerarhijskim, heteroseksualnima.

Male povijesti uvijek je teško rekonstruirati. Primjerice, čak ni u najintimnijim dnevnicima viktorijanskih žena ne nalazi se mnogo pikanterija s obzirom na to da je u to doba bilo normalno da se dnevnici objavljuju i čitaju. Iz tog razloga treba biti oprezan s prihvaćanjem bilo kakvih pretjerano samopouzdanih teza.

Ackroyd, stoga, ima nezavidan posao rekonstruiranja i čitanja između redaka u potrazi za jednom ušutkanom, marginaliziranom povijesti koja samo čeka da bude pronađena, no čini se da je njegov pokušaj dešifriranja davnih slojeva povijesnog palimpsesta sasvim kvalitetan.