Dosta vam je pogleda, komentara i nerazumijevanja heteroseksualnog društva? Zamišljate kako bi bilo živjeti u državi koja je napučena isključivo gej osobama? Isto se zapitao i redatelj Alexandro Sagade u svojoj novoj predstavi – i odgovor nije tako lijep.

Radnja znanstveno-fantastične multimedijalne predstave Future St. smještena je u 2093. godinu. Protagonist Sonny bio je zlostavljan u školi, zbog čega ga šalju u Kloniforniju, državu u kojoj žive samo muškarci. Kako su žene nepoželjne, muškarci se razmnožavaju kloniranjem.

No, Klonifornija je daleko od muške arkadije – ona je tipična orvelovska distopija, fašistička država kojom upravlja nevidljivi Governador, u kojoj je gej brak norma, a žene se smiju pojavljivati samo kao hologrami. Štoviše, Klonifornijci dobivaju kazne ako nose odjeću koja nije markirana.

Odgovor na promjenjivu poziciju gej osoba u društvu

Izdaju im se dozvole za seks praznike i izvanbračne nevjere, što reflektira sve veću opsesiju gej aplikacijama namijenjenima traženju partnera za seks poput Scruffa i Grindra. Državni su neprijatelji frakcije Gynarchists i Mother Brigade koje se iz zatočeništva zgražaju nad svojim statusom i nad gej životnim stilom stanovnika ove države.

Paradoksalno, Segadeova predstava u kojoj su žene potpuno marginalizirane dio je feminističkog serijala performansa The Tip of Her Tongue koji se izvodio u muzeju Broad u Los Angelesu. Kuratorica Jennifer Doyle odabrala ju je zbog Segadeova interesa za queer problematiku i intersekcionalni feminizam koji širi stereotipnu percepciju feminizma.

Klonifornija je daleko od muške arkadije – ona je tipična orvelovska distopija, fašistička država kojom upravlja nevidljivi Governador, u kojoj je gej brak norma, a žene se smiju pojavljivati samo kao hologrami

Segade u ovom performansu nastoji preispitati načine na koje su kanonska SF djela utjecala na imaginaciju publike svojom heteronormativnošću – ističe kako su gotovo svi SF romani, filmovi, videoigrice, stripovi zapravo heterotopije koje zamišljaju bijelu, strejt budućnost, stoga on ovom predstavom želi izazvati konvencije i prilagoditi ih gej okvirima.

No, postoji i druga strana priče o tome što je autora potaknulo na stvaranje Future St. Segade nije bio toliko zainteresiran za stvaranje drame u kojoj bi pokušavao predvidjeti budućnost, koliko ga je zanimalo preispitati sadašnjost. Predstava je, zapravo, nastajala još od 2010. i bila je zamišljena kao odgovor na promjenjivu poziciju gej osoba u društvu.

Mogućnost da gej zajednica bude zavedena totalitarizmom

Doyle tvrdi da se predstava izvrsno uklopila u program nakon predsjedničkih izbora u Americi jer nakon što je Donald Trump stupio na vlast, narativ o koketiranju gej osoba s fašizmom svakako djeluje manje bizarno.

Segade kao zanimljive figure ističe gej milijardera Petera Thiela, gorljivog pristašu Donalda Trumpa, kao i Mila Yiannopoulusa, gej muškarca koji je žustri zagovaratelj alt-right pokreta i jednako gorljiv protivnik islama, feminizma i gej prava.

No, unatoč pomalo zastrašujućoj inspiraciji, kritičari tvrde da je predstava pomalo šašava. Vizualno podsjeća na videoigricu i mnogo je više igranje uloga uživo, tj. larpanja, negoli prava gluma te uživa u vlastitoj artificijelnosti. Ipak, smijeh u ovoj predstavi prekriva dublje društvene probleme, od klasnog i rodnog rascjepa unutar same gej zajednice do njezine labilnosti i mogućnosti da bude zavedena totalitarizmom.

Segade u ovom performansu nastoji preispitati načine na koje su kanonska SF djela utjecala na imaginaciju publike svojom heteronormativnošću – ističe kako su gotovo svi SF romani, filmovi, videoigrice, stripovi zapravo heterotopije koje zamišljaju bijelu, strejt budućnost, stoga on ovom predstavom želi izazvati konvencije i prilagoditi ih gej okvirima

Uza sve to, Future St. još jednom podsjeća i na neodvojivost borbe za LGBT prava od njezine apsorpcije u establišment te postavlja pitanje što učiniti kad ideologija koja negativno gleda na gej osobe gej prava prisvoji i prilagodi vlastitim političkim interesima.

Koliko se god Klonofornija činila smiješnom i irealnom, stječe se dojam da ni na našim prostorima LGBT zajednica, asimilirana u mainstream i pretvorena u džoker političke korektnosti za kojim se poteže kao dokazom vlastite vjerodostojnosti, nije osobito slobodnija.