Tri godine nakon uspješnog albuma "Unrepentant Geraldines", jedna od najtalentiranijih kantautorica današnjice vraća se sa svojim petnaestim albumom. Izlišno je i napominjati da Tori Amos i na "Native Invader" uspješno izvodi svoju glazbenu magiju koja ovog puta zadobiva atmosferu intimnog, obiteljskog okruženja.

Prisutna na glazbenoj sceni, ali uvijek iza popularnijih izvođačica koje su se trudile, ili koje se trudilo, prikazati ratnicama feminizma, poput Alanis Morissette ili Gwen Stefani 90-ih, a gotovo svake postfeminističke ikone/pop pjevačice danas, Tori Amos još od debija "Little Earthquakes" iz 1992. autentični je i neumorno, i lirski i muzikalno, intrigantan ženski glas koji već godinama bez pomoći neglazbenih trikova izbacuje nesvakidašnje kvalitetnu glazbu.

Isplati se ostati vjerna svojoj viziji

Glazbenica kojoj je na samom početku bavljenja glazbom glavešina izdavačke kuće poručila da se, snimi li "Leather", danas jednu od njezinih kultnih pjesama, može oprostiti od karijere, pokazuje da se, u konačnici, isplati ostati vjerna svojoj viziji mada se na prvi pogled čini da je pored salonskog feminizma svako dublje promišljanje osuđeno na propast.

Nakon razigranog, eklektičnog "Unrepentant Geraldines", Amos s "Native Invaders" stvara žanrovski mnogo ujednačeniji album ipak blizak njezinim uvijek prisutnim preokupacijama. Više nego ikad dosad, Amos na albumu postiže sasvim familijarnu, obiteljsku atmosferu topline i potpune ležernosti, atmosferu stvaranja albuma na kauču dnevne sobe uz ugodnu vatricu kamina.

I gospodari rata i zatirači znanosti opjevani su jednako melodiozno, strukturno perfektnim pjesmama bez gorčine ili napetosti koja bi umanjila njihovu nježnu čaroliju

Uz to što njezin suprug Mark Hawley potpisuje miks ili produkciju većine pjesama, na singlu "Up the Creek" gostuje njezina kći Natashya Hawley. Izuzetno talentirana Tash već je na "Unrepentant Geraldines" s majkom otpjevala razorno emotivnu "Promise", pjesmu o bezuvjetnoj ljubavi majke i kćeri koja se može svrstati u sam vrh Torina opusa.

Suradnja se punim pogotkom pokazuje i ovog puta jer "Up the Creek" izuzetno je uzbudljiv komad, nošen egzaltiranim gudačima i elektroničkim beatom, koji sadržava sve tematske preokupacije albuma – prirodu, smjer američke politike i žensku povijest. Ispreplićući ove teme na svoj poznati mistični, ali ne i mistifikatorski način, Amos pripovijeda povijesne priče žena, tragajući za njihovim izgubljenim korijenima neraskidivo povezanim s nativnim mitovima.

Slično kako je na "Boys for Pele" istraživala tajne povijesti žena u patrijarhatu i njihovo brisanje iz religija, u "Bats" Amos pjeva o vodenoj vili Undini koja se, prema legendi, udaje za viteza Huldebranda kako bi dobila dušu. Zaziva i važne biblijske žene – svetu Veroniku u "Climb", dok se u prekrasno jazzy "Broken Arrow" pita kamo je nestala sloboda utjelovljena kao žena i tko ju je otjerao – muškarci ili upravo žene.

Jedan od najautentičnijih glasova "ženskog pisma"

Neizbježna kritika upućena je novoj predsjedničkoj administraciji – od spomenute "Up the Creek" koja žalac upire prema onima koji niječu klimatske promjene do "Benjamin" u kojoj optužuje "svodnike u Washingtonu", nauljene naftom s tuđih izvora, za zamjenjivanje znanosti alternativnim činjenicama. "Bang" i "Breakaway", pak, kritiziraju politiku permanentnog rata; tobože plemenitih, a zapravo interesima natopljenih ratova koji, pod izlikom unaprjeđenja ljudskih sloboda, uništavaju sve zajednice koje dotaknu.

Takva opsesija naoružanjem i vojnom industrijom, na koju se pretplaćuje i naša predsjednica, očigledno ne videći nikakve etičke probleme u zgrtanju kapitala na prodavanju zločina i ljudskih žrtava, generira strah u masama kojima je tada lako manipulirati i uvjeriti ih da su militarizacija i obrana nacionalne sigurnosti prioritet, a mržnja prema imigrantima neizbježna. Ipak, i gospodari rata i zatirači znanosti opjevani su jednako melodiozno, strukturno perfektnim pjesmama bez gorčine ili napetosti koja bi umanjila njihovu nježnu čaroliju.

Glazbenica kojoj je na samom početku bavljenja glazbom glavešina izdavačke kuće poručila da se, snimi li "Leather", danas jednu od njezinih kultnih pjesama, može oprostiti od karijere, pokazuje da se, u konačnici, isplati ostati vjerna svojoj viziji mada se na prvi pogled čini da je pored salonskog feminizma svako dublje promišljanje osuđeno na propast

U nešto manje od 40 godina prisutnosti na glazbenoj sceni Tori Amos etablirala se kao jedan od najautentičnijih glasova "ženskog pisma", koju eterični vokal i virtuozna izvedba, ipak, smještaju u kanon i bez revizionističkih nastojanja.

Izniman talent, originalne feminističke preokupacije mitskim i mitološkim ženstvom, a ovog puta i poprilično eksplicitni politički osvrti rezultirali su veoma kvalitetnim albumom istovremeno za sanjarenje i kritičku refleksiju. Usisan u gotovo samodostatan svijet albuma, slušatelj iz toplog, obiteljskog oka uragana promatra kompleksnosti svijeta koje se oko njega stroboskopski odvrću, potpuno zaštićen (pra)majčinskom moći neponovljive Virginije Woolf 21. stoljeća.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Komentari  

0 # ingrid,a 2017-10-18 22:10
Nedavno sam se išla pokloniti "carici". Meni je to bio 4.ti koncert od 2001 (Tori je sa mnom od 96) i još uvijek je u vrhunskoj formi: pjevački (nestvarna iieee otvara koncert), svirački (nakon Night of Hunters sve bolja) i kao kompozitor (nove pjesme koje me nakon 20+ godina još uvijek istinski oduševe). Jedna i jedina je Tori. Nadam se da će nam i dalje donositi darove.
Odgovori | Report to administrator

Crolova Petica

Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.