Sviđalo se to kršćanima ili ne, odavno je jasno kako je Isus Krist nadišao okvire bilo koje religije te da je riječ o jednom od najpoznatijih i najvažnijih simbola ljudske civilizacije. Sve ono što se o Isusu kao navodnom božjem sinu ili pak Alahovom proroku naučava u velikim monoteističkim religijama nikako ne obuhvaća ideju i pojavu Isusa u cjelini, jer on je – posve neovisno o tome kakav je bio kao povijesna ličnost i što znači za pripadnike pojedinih religija, pa čak i ako se broje u milijardama – dio kulturnog naslijeđa cijelog čovječanstva, a ideje koje je zastupao proizvele su beskraj interpretacija.

Drugim riječima, na Isusa nitko nema autorska prava, slijedom čega je Isus interes i inspiracija i za razne umjetnike gej orijentacije ili queer umjetnike. To se s određenih religijskih pozicija može smatrati blasfemijom ili provokacijom, to može doista biti i blasfemija i provokacija, ali koga briga? Sigurno ne queer umjetnike čijim ćemo se interpretacijama Isusa pozabaviti u ovom tekstu, jer da je strah od religijske osude i prijetnji bio tako relevantan za njih, onda uopće ne bi imali o čemu pisati kad pišemo o Isusu u kontekstu queer umjetnosti, jer ne bi bilo djela koja ga u takav kontekst stavljaju.

Donekle paradoksalno, Isus je tako moćna figura i tako potentan simbol da nadilazi nivo religijske dogme i potencijalnog nasilja koje iz iste proizlazi, tako inspirativan da svoje nominalne pristaše poražava pomoću djela queer umjetnika koja ga slave, propituju, kritiziraju, tumače, fantaziraju o njemu.

Politički čin otpora prema kršćanskoj homofobiji

Stoga je zapravo posve logično kako je vjerojatno najsnažniji prikaz Isusa na filmu onaj iz "Evanđelja po Mateju" snimljenog 1964. To inače nije samo mišljenje nekih heretika, nego i vatikanskog dnevnog lista L’Osservatore Romano izraženo u članku iz 2015. godine. Režiser i scenarist "Evanđelja po Mateju" je Pier Paolo Pasolini (1922.–1975.), slavni talijanski pisac, politički aktivist i filmski autor, koje je istovremeno bio deklarirani komunist, kršćanin i peder.

Nije nimalo iznenađujuće što je Pasolinija za ekranizaciju privuklo Matejevo evanđelje, s obzirom na to da je i najviše eksplicitno politično od četiri koja službeno priznaje Katolička crkva, te da se Isusov glasoviti Govor na gori može lako čitati kao preteča "Komunističkog manifesta".

Pasolini je praktično sve dijaloge u filmu preuzeo direktno iz Evanđelja po Mateju, a Isusa (u vatrenoj izvedbi Enriquea Irazoquia) interpretirao kao mladog revolucionara i buntovnika, radikalnog borca za socijalnu pravdu, protiv ekonomskih, političkih i vjerskih elita. Vrhunac filma svakako je niz monologa u slijedu više statičkih kadrova koje Irazoquia kao Isus recitira u krupnom planu, očiju zažarenih od poleta, dok se oko njega izmjenjuju noć i dan i vremenske prilike, a vrijeme kao da istovremeno stoji i nezaustavljivo prolazi.

Sve zajedno stvara hipnotičku snagu koja ilustrira privlačnost Isusovih ideja, ali i oštrinu njegove kritike upućenu statusu quo svake epohe. Onima koji su navikli na naizmjeničnu kombinaciju ispraznosti i podmuklosti u propovijedima suvremenih hrvatskih biskupa poput Bozanića i Košića Pasolinijev direktni i autentični Isus sa svojom obranom društvene margine i frontalnim napadom na teror i moral većine mogao bi izazvati aneurizmu.

Od drame "Corpus Christi" poznatog američkog dramatičara Terrencea McNallyja (rođenog 1938.), dobitnika niza kazališnih i književnih nagrada, glava bi im pak eksplodirala. Za razliku od Pasolinija koja je Isusa interpretirao kao revolucionarnog borca za potlačene, McNally je svojeg Isusa zamislio kao jednog od tih potlačenih, kao homoseksualca. Činjenica da je Isus po biblijskoj predaji većinu svog vremena pred kraj života provodio u društvu 12 muškaraca, a da pritom nije bio dio neke vojne formacije, već sama sebi nudi gej podtekst, koji je McNally pretvorio u tekst.

CorpusChristi

"Corpus Christi" je napisan 1969., no praizveden tek 1998., a Isus i 12 apostola su prikazani kao pederi koji žive u Teksasu u drugoj polovici 20. stoljeća, koji je doduše pod okupacijom Rimskog carstva. Već to ukazuje da McNally nije ciljao na socrealizam, nego simboliku, ali nema sumnje ni da je njegova drama i politički čin otpora prema kršćanskoj homofobiji i protivnicima LGBT prava. U "Corpus Christiju" čak ima i scena u kojoj Isus vjenčava dvojicu apostola, što je u trenutku pisanja činilo tek kao autorova provokativna fantazija, a danas je realnost u više od 20 zemalja svijeta.

Ljubav koja se ne usudi izreći svoje ime

Skoro da ne treba spomenuti kako su razne katoličke organizacije i svećenici zbog McNallyjeve drame doživjeli slom živaca te pokrenuli kampanju prijetnji koja je trebala zaustaviti praizvedbu "Corpus Christi" u New Yorku, što im nije uspjelo.

McNallyju su, naravno, prijetili smrću, a izvođenje ove drame je i danas rijetkost u kazalištima diljem svijeta, bez obzira na ugled autora i neprijeporno zanimljivu tematiku. O drami oko drame "Corpus Christi" snimljen je i dokumentarni film "Playing With Redemption", u kojem se prikazuju i burne reakcije na svako postavljanje McNallyjeva teksta na pozornicu. Također, skoro da i ne treba spomenuti da "Corpus Christi" nije nikad izvedena u Hrvatskoj, u kojoj se cenzurira i kazališni plakat s dvije zagrljene figurice Marije.

Još zanimljiviji je slučaj kontroverzne pjesme "The Love That Dares to Speak Its Name" britanskog pisca i pjesnika Jamesa Kirkupa (1918.–2009.), objavljene 1976. u britanskom časopisu Gay News. Naziv pjesme je referenca na poznati stih iz pjesme "Two Loves" Alfreda Douglasa, ljubavnika Oscara Wildea, u kojem se spominje "ljubav koja se ne usudi izreći svoje ime" što se desetljećima interpretiralo kao eufemizam za homoseksualnost. Kirkupova pjesma ne samo da se usuđuje eksplicitno tematizirati istospolnu ljubav, žudnju i seks, nego odlazi mnogo dalje u svojem zamišljanju. Pisana je iz perspektive rimskog centuriona koji je bio zaljubljen u Isusa, te je njegovo mrtvo tijelo skinuo s križa i onda ga obljubio.

lovethatdares

Kirkupova je pjesma s jedne strane namjerno skandalozna, s obzirom na to da de facto opisuje čin nekrofilije, ali i duhovito razigrana, te kombinira pornografske scene, parodiju i iskreni lirski zanos. Isus je zamišljen kao promiskuitetni gej – koji se, između ostalih, seksao s Ivanom Krstiteljem, Poncijem Pilatom i naravno Judom – s impresivnim udom ("the instrument of our salvation, our eternal joy"), koji je toliko potentan da mu tvrda erekcija pulsira i nakon smrti.

Zamišljena kao svjesna provokacija i transgresija, Kirkupova pjesma je neujednačene kvalitete, ali ima zarazan ritam i nudi nekoliko upečatljivih slika. Njezina je objava rezultirala i posljednjim uspješnim suđenjem za blasfemiju u Velikoj Britaniji; urednik Gay Newsa Dennis Lemon je 1977. zbog objave "The Love That Dares to Speak Its Name" osuđen na devetomjesečnu zatvorsku kaznu, koja je ipak suspendirana. Slučaj je očekivano izazvao niz žalbi i veliku javnu debatu u Velikoj Britaniji, a među onima koji su donirali novac za obranu Gay News i Lemona bila je ekipa komičara Monty Phyton.

Ono što danas radimo Isusu

Slične je reakcije negodovanja od strane konzervativnih krugova izazvao provokativni "Piss Christ" (naziv rada je prilično doslovan), fotografski rad iz 1987. američkog umjetnika Andresa Serrana, rođenog 1950. Na fotografiji se vidi malo plastično raspeće s Isusom koje je utopljeno u staklenu posudu s umjetnikovom mokraćom.

Riječ je o dijelu serijala u kojem je Serrano fotografirao replike raznih klasičnih statua u raznolikim tekućinama poput mlijeka, krvi i mokraće, a "Piss Christ" je dobio i glavnu nagradu na jednom natječaju koji je sponzorirala američka Nacionalna zaklada za umjetnost. Ideja da je "Piss Christ" dobio novac poreznih obveznika razbjesnila je razna katolička i kršćansko–fundamentalistička udruženja, te i neke republikanske senatore, koji su kasnije uspjeli u tome da drastično srežu sredstva zaklade.

Prema Serranovim riječima, "Piss Christ" nije usmjeren na kritiku religije, nego na tematiziranje njene komercijalizacije u suvremenom društvu, ali to nije bilo dovoljno da zaustavi razne proteste vjerskih lidera. Uslijedila je i standardna porcija prijetnji smrću, kao i povlačenje nekoliko umjetničkih stipendija koje se Serrano već dobio. Ipak, bilo je i onih u Katoličkoj crkvi koji "Piss Christa" nisu tumačili kao blasfemiju, poput povjesničarke umjetnosti i časne sestre Wendy Beckett, koja je u televizijskom intervjuu odbacila interpretacije Serranovog rada kao bogohulnog, nego ga je opisala kao izjavu "na temu onoga što danas radimo Isusu".

S njom se nije slagao katolički nadbiskup Melbournea George Pell kad je "Piss Christ" 1997. gostovao na izložbi u Australiji, te je čak pokušao sudski zabraniti Serranov rad, što mu nije uspjelo, ali je uprava Nacionalne galerije nakon niza prijetnji odlučila ukloniti ovo djelo zbog zabrinutosti za sigurnost drugih eksponata na izložbi. Već spomenuti Pell, koji je u međuvremenu postao i kardinal, optužen je 2017. za seksualno napastovanje maloljetnika i proces protiv njega upravo je u tijeku.

Svođenje Krista na mjeru vlastite dogme i ograničenosti

Od strane konzervativnih krugova nije bio dobro primljeni ni video rad "Fire In My Belly" Davida Wojnarowicza (1954.–1992.), jednog od vodećih njujorških suvremenih umjetnika druge polovice dvadesetog stoljeća, koji je umro od komplikacija izazvanih AIDS–om.

U "Fire In My Belly" Wojnarowicz se bavio epidemijom AIDS–a i dugogodišnjim ignoriranjem državnih institucija, koje su dopustile širenje epidemije, a dio ovog kratkog nijemog filma su i kadrovi u kojem Isusa na križu počinju pokrivati brojni mravi. Zbog prikazivanja ovog rada u okviru izložbe "Hide/Seek: Difference and Desire in American Portraiture"" napadima je bio izložen i poznati muzej Smithsonian, a Wojnarowiczev film su prominentni katolički aktivisti opisivali kao "govor mržnje".

U svakom slučaju, čini se da je dovođenje Isusa u bilo kakav queer ili gej kontekst crvena krpa za kršćanske fanatike, čime zapravo razotkrivaju vlastitu homofobiju. Razni kardinali, biskupi, klerikalni aktivisti i ultrakonzervativni političari mogu koliko god hoće nastavljati svoje hajke protiv slobode umjetničkog izražavanja i protiv Isusa kao inspiracije umjetnicima, ali to im očito ne uspijeva u namjeri da Isusa svedu na mjeru vlastite dogme i ograničenosti.

To pokazuje i ovaj kratki pregled nekoliko poznatijih umjetničkih djela koja su Isusa smjestila u queer kontekst, a primjera za to ima još mnogo. Uostalom, Isus koji se družio s prostitutkama, invalidima i potlačenima te vehementno protivio malograđanštini i srednjoj struji svoje epohe nepatvorena je queer pojava, a to će zauvijek i ostati.

Parafrazirajući poznati aktivistički slogan, možemo zaključiti: Jesus is here, Jesus is queer – get used to it!

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crolova Petica

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam