Na današnji dan prije dvadeset godina objavljen je debitantski roman britanske književnice Sare Waters. "Tipping the Velvet", kod nas do danas nepreveden, najavio je izuzetnu spisateljicu koja stvara kompleksne romane kvalitetne ne samo tematikom nego i stilom. Ipak, neki odjeci romana ipak su bacili sjenu na autoričin prvijenac.

Sarah Waters, inače, doktorirala je na temi povijesti gej i lezbijske kulture od 19. stoljeća do danas. Ne iznenađuje, stoga, što je kao ekspertkinja za povijest literarne proizvodnje i kao lezbijka zainteresirana za historiografsku metafikciju, postmodernistički žanr u kojem se povijest revidira iz perspektive glasova koji su bili marginalizirani.

Pisci koji se bave žanrom i samu povijest shvaćaju kao narativ nužno opterećen ideologijom koja je pomno birala koje će priče izostaviti iz svog velebnog projekta. Ti, pak, pisci spašavaju te priče od zaborava i nude nove poglede na povijest, spekulirajući o tome kako su marginalne skupine mogle živjeti prije nekoliko stoljeća.

Intrigantan odnos prema ženskim prijateljstvima u viktorijanskom dobu

Waters, tako, u "Tipping the Velvet" zamišlja život lezbijki u 19. stoljeću, što nije lak zadatak, s obzirom na to da u viktorijansko doba pojam "lezbijka" uopće nije postojao – o "homoseksualnosti" kao pojmu počelo se pisati tek 1890-ih. Viktorijansko doba, notorno po seksualnoj uzdržljivosti i strogoj razdvojenosti javne i privatne sfere, zapravo je imalo intrigantan odnos prema ženskim prijateljstvima.

Ona su smatrana krucijalnima u razvoju identiteta mladih djevojaka. Poticala se izuzetna intimnost među njima i smatralo da će bliskost koju međusobno razviju koristiti djevojci u njezinu budućem životu s mužem. Sharon Marcus, stručnjakinja za viktorijansko doba, čak tvrdi da su tad postojali "ženski brakovi" – žene koje su zajedno živjele i zakonski bile priznate kao i zajednice muškarca i žene.

Ipak, ne postoji mnogo pisanih dokaza o životu lezbijki tog doba. Teoretičarka Terry Castle, pišući o nevidljivosti lezbijki u tekstovima prije 20. stoljeća, skovala je pojam apparitional lesbian kako bi naglasila da su lezbijke u tim tekstovima prisutne samo kao utvare.

Waters je izuzetno utjecajna autorica ne samo u kanonu književnosti koja tematizira lezbijsku ljubav već u kanonu britanske književnosti. Njezina vješto ispripovijedana djela uzor su svim autorima koji još uvijek pišu autobiografska, senzacionalistička i stereotipizirajuća LGBT književna djela koja gotovo i nemaju estetsku vrijednost

Watersini romani tako su zapravo njezine spekulacije o tome kako je mogla izgledati lezbijska kultura u takvo proturječno doba, njezin pokušaj mijenjanja povijesti u kojoj muški autoritet briše sve pokušaje oslobođenja žena. I sam naslov romana odraz je Watersina poznavanja viktorijanskog doba – tipping the velvet tad je bio žargonski izraz za ženski oralni seks.

U "Tipping the Velvet" Waters prikazuje čitavu plejadu mogućih LGBT identiteta. Od Kitty Butler, zabavljačice koja nastupa odjevena kao muškarac, preko Nan koja, također, odjevena kao muškarac za novac pruža oralni seks muškarcima ili domine Diane, sve do feministkinja poput Florence i njezine prijateljice Annie.

Katastrofalna adaptacija

Watersin pikarski roman prati avanture mlade Nancy Astley, jednostavne djevojke koja radi u obiteljskoj krčmi gdje čisti oštrige, čiji se život u potpunosti promijeni kad upoznaje fatalnu zabavljačicu Kitty Butler. Ubrzo postaje njezina asistentica, a kasnije i nastupa s njom. Nan i Kitty priznaju si ljubav i započinju vezu mada Kitty inzistira da je drže u tajnosti.

Sve se preokreće kad Nancy otkrije da je Kitty vara s Walterom, njihovim menadžerom. Bježi i za život zarađuje pružajući seksualne usluge muškarcima u kostimu mladog vojnika koji joj je ostao iz doba kazališta. S ulice je kupi ekscentrična Diana s kojom upoznaje nove seksualne užitke. Ipak, ni u Dianinoj raskošnoj vili ne zadržava se predugo – nakon što je ulovi in flagranti sa svojom sluškinjom Zenom, Diane izbacuje Nancy.

Ona tad odlazi k djevojci koju je upoznala ranije, aktivistkinji, socijalistkinji Florence koju Nancy privlači, ali ne želi se s njom upustiti u vezu jer još pati za svojom preminulom ljubavi Lilian. Ipak popušta i započinju vezu. Vrhunac roman doseže velikim banketom na kojem Nancy ponovno susreće Kitty koja je moli da joj se vrati. Roman završava hepiendom u kojem Nancy i Florence ostaju zajedno.

Watersini romani tako su zapravo njezine spekulacije o tome kako je mogla izgledati lezbijska kultura u takvo proturječno doba, njezin pokušaj mijenjanja povijesti u kojoj muški autoritet briše sve pokušaje oslobođenja žena. I sam naslov romana odraz je Watersina poznavanja viktorijanskog doba – tipping the velvet tad je bio žargonski izraz za ženski oralni seks

Ipak, mnogo je poznatija apsolutno katastrofalna adaptacija "Tipping the Velvet". Za nju je zaslužan Andrew Davies, poznat i po adaptaciji "Ponosa i predrasuda" u kojoj Darcy mokre košulje izlazi iz jezera. Kao i gotovo svaki svoj uradak, Davies je seriju patetizirao, seksualizirao, klišejizirao, prenaglasio nevažne elemente, a ubacio potpuno nesuvisle da bi dobio uzbudljiv prikaz odnosa među junakinjama.

Watersina vješto ispripovijedana djela uzor su drugim autorima

Od gotovo negledljivog otvaranja u kojem Nancy prikazuje kao modernu tinejdžericu koju dečko prisiljava na seks, do potpuno iskrivljenog završetka u kojem Nancy (koja se u romanu nikad ne vrati u kazalište) baca Florence ružu s pozornice, a potom je upoznaje sa svojom obitelji u Whitstableu, Davies pokazuje da ga ni najmanje ne zanima autoričina namjera, istraživanje mogućih lezbijskih svjetova prošlih doba, već samo tržišni uspjeh, zbog čega autoričino djelo podvrgava žanrifikaciji.

Drugim riječima, iz njega eliminira sve ono što mu daje posebnost kako bi ga ugurao u kalup već etabliranih kino žanrova da bi mu osigurao dobru recepciju. Roman, dakako, svodi na patetične romantične zaplete i oduzima mu svu suptilnu simboliku i povijesnu spekulaciju. Uopće se, tako, ne koristi simbolikom oštriga, ali zato je ikonskom ostala scena u kojoj Nancy zadovoljava Dianu golemim dildom, što je u romanu mnogo manje važno – signal je to tek Watersina poznavanja viktorijanske pornografske produkcije.

Mnogo je poznatija apsolutno katastrofalna adaptacija "Tipping the Velvet". Za nju je zaslužan Andrew Davies, poznat i po adaptaciji "Ponosa i predrasuda" u kojoj Darcy mokre košulje izlazi iz jezera. Kao i gotovo svaki svoj uradak, Davies je seriju patetizirao, seksualizirao, klišejizirao, prenaglasio nevažne elemente, a ubacio potpuno nesuvisle da bi dobio uzbudljiv prikaz odnosa među junakinjama

"Tipping the Velvet" prvi je dio neoviktorijanske trilogije koju još čine "Affinity", fantastičan, izvanredno napisan roman koji tako vješto manipulira čitateljem da je gotovo nemoguće predvidjeti kako će završiti iako su svi tragovi za odgonetanje zapleta dani od samog početka, i "Fingersmith", u nas preveden kao "Varalice", u kojem se Waters poigrava konvencijama romana senzacije poput "The Woman in White" Wilkieja Collinsa.

Ni njihove adaptacije nisu pošteđene Daviesovih promašaja. "Affinity" je vjerojatno primjer najpatetičnije pogreške – u njemu Davies patologizira seksualnost glavne junakinje koju atribuira traumi iz djetinjstva. Time se još jednom pokazuje njegovo blatantno neznanje i nezanimanje za istospolnu žudnju. Popularna je bila i adaptacija "Fingersmith", koja je čak dobila i svoju korejsku verziju imena "The Handmaiden".

Nakon megapopularne trilogije Waters je nastavila objavljivati romane u kojima istražuje lezbijske povijesti i u drugim razdobljima. Kod nas su prevedeni romani "Noćna straža" i "Mali stranac", jedini njezin roman u kojem nema otvoreno lezbijskih likova. Nije preveden roman "The Paying Guests" iz 2014.

No, novija djela ipak nisu onoliko impresivna koliko trijada koju čine njezini rani romani. Ipak, Waters je izuzetno utjecajna autorica ne samo u kanonu književnosti koja tematizira lezbijsku ljubav već u kanonu britanske književnosti. Njezina vješto ispripovijedana djela uzor su svim autorima koji još uvijek pišu autobiografska, senzacionalistička i stereotipizirajuća LGBT književna djela koja gotovo i nemaju estetsku vrijednost.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crolova Petica

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam