Za američki hip hop sastav Brockhampton 2017. bila je godina iz snova – objavili su tri albuma i stekli golemu sljedbu. Početkom ove godine potpisali su višemilijunski ugovor za šest albuma i onda je uslijedio šok – jedan je član benda optužen za seksualno uznemiravanje. Nakon što je izbačen, bend se sabrao i izbacio novi, četvrti album "iridescence", kojim se ne samo vraća na stare staze već glazbenom širinom i emocionalnom dubinom nadmašuje prethodnike.

Priča o nastanku Brockhamptona jedna je od najzanimljivijih u glazbenoj povijesti. Začeci sastava sežu u 2012., kad je član poznat i po solo radu, Kevin Abstract, na forumu KanyeToThe pitao je li tko zainteresiran za osnivanje hip hop benda. Javilo mu se nekoliko forumaša i nastala je prva varijanta sastava nazvana AliveSinceForever. Krajem 2014. grupa je promijenila ime u Brockhampton, pridružilo joj se još članova i do 2017., kad im izlazi prvi album "Saturation", dosegla je brojku od 15 glazbenika, producenata i umjetnika.

Dečki su se zajedno i preselili iz San Marcosa u Teksasu u Los Angeles, u zajedničku kuću, što je bio riskantan potez koji će kasnije često opjevavati.

Od početka je bilo očito da je Brockhampton drugačiji od drugih hip hop izvođača. Individualna priča i talent svakog izvođača koji se sinergistički spajaju u pravi kolektivni projekt odvaja ih od podosta egocentričnog, defenzivnog žanra, a jedinstven spoj popa, r'n'b-a i hip hopa kreira izvrsnu kombinaciju repa i pamtljivih refrena.

Nisu se, uistinu, bez razloga nazvali najboljim boy bendom od One Directiona, titulom kojom bi se malo koji hip hoper okitio. No oni i jesu daleko od od stereotipnih hip hopera koji repaju o kujama, automobilima, dijamantima i oružju – Kevin Abstract otkriva svoje iskustvo bivanja gej u homofobnom okružju, Merlyn Wood pripovijeda o odluci da napusti koledž i krene u neizvjesnu budućnost, kao i svom ganskom podrijetlu, Dom McLennon pjeva o svojoj borbi s mentalnim bolestima, Joba o zloporabi droga kako bi se borio protiv sličnog problema, Matt Champion o problemu s povjerenjem u žene, Ameer Vann o problemima sa zakonom i rasizmu.

Tijekom 2017. na njihovoj su etiketi Question Everything izašla sva tri dijela trilogije "Saturation", od kojih je svaki sljedeći postajao sve bolji – od uvodnog "Saturation" koji je otkrio eklektičan, sentimentalan r'n'b/hip hop zvuk, preko "Saturation I"I koji je donio još više dinamike i melodije do maestralnog "Saturation III" s ubojitim hitovima poput "Boogie", ali i čak indiejem obojanim pjesmama poput "Hottie".

U ožujku ove godine potpisali su svoj prvi ugovor s velikom izdavačkom kućom, RCA, vrijedan 15 milijuna dolara i baš je tad bend zadesio skandal – jedan od njegovih osnivača, Ameer Vann, optužen je za seksualno uznemiravanje. Ne misleći ni sekunde, ostali su članovi izbacili Vanna iz grupe, uzeli kratku stanku da se oporave od potresa i vratili novim izvrsnim ostvarenjem "iridescence" koje će biti prvi dio nove trilogije nazvane "The Best Years of Our Lives".

Teret slave i nastavljanje bez Ameera teme su koje dominiraju introspektivnim, intimističkim i dosta opuštenim "iridescenceom" na kojem se zajedništvo sastava i sposobnost da ostanu ujedinjeni usred loših trenutaka potvrđuje. Isprva se doima kao da "iridescence" ponešto sporo počinje – prvih je nekoliko pjesama bljedunjavo, a i pomalo kratko, kao da su kakve dosjetke pojedinih članova koje nisu imale potencijal izrasti u samostalni komad. Prema sredini počinje biti ponešto uzbudljiv, no pravi trijumf stiže na kraju, u vjerojatno najboljem peterolistu pjesama koje je Brockhampton dosad snimio.

Od "Honey" s viskoznim, mednim outrom koji semplira Beyoncéinu "Dance for You", preko agresivnije "Vivid", razorne akustične balade "San Marcos"s preporađajućim gospel outrom "I want more out of life than this", klavirske balade "Tonya" o nestalnosti slave, do posljednje pjesme "Fabric" koja završava u tribalnom bubnju i nagovještajem sljedećeg nastavka.

Sveukupno gledano, odlazak Ameera Vanna ne samo da nije naškodio grupi, već je i omogućio da napreduje – napokon su veću minutažu dobili nepredvidivi Joba, koji fluktuira između svoje bijesne persone i umiljatog falseta te bearface čiji katkad razorni, katkad staloženi pjevani dijelovi rasterećuju repersku sekciju benda. Rezultiralo je to mnogo nepredvidivijim i emotivnijim albumom koji je i dalje proširio zvuk benda, gurajući ih više u smjeru popičnijih modusa. "iridescence" je dokaz da Brockhampton uspijevaju još uvijek napredovati, a skandal koji je mogao uništiti grupu zapravo je samo još jače istaknuo njezine kvalitete. Sve su osobnosti izašle na površinu i stopile se u mnogo opušteniji i manje šablonski album, a njihova melankolična crta, koja ih ionako oduvijek izdvaja od ostatka, procvala je i dala uistinu dirljiv, nijansiran rad.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

apvili baner
Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.