Za američki hip hop sastav Brockhampton 2017. bila je godina iz snova – objavili su tri albuma i stekli golemu sljedbu. Početkom ove godine potpisali su višemilijunski ugovor za šest albuma i onda je uslijedio šok – jedan je član benda optužen za seksualno uznemiravanje. Nakon što je izbačen, bend se sabrao i izbacio novi, četvrti album "iridescence", kojim se ne samo vraća na stare staze već glazbenom širinom i emocionalnom dubinom nadmašuje prethodnike.

Priča o nastanku Brockhamptona jedna je od najzanimljivijih u glazbenoj povijesti. Začeci sastava sežu u 2012., kad je član poznat i po solo radu, Kevin Abstract, na forumu KanyeToThe pitao je li tko zainteresiran za osnivanje hip hop benda. Javilo mu se nekoliko forumaša i nastala je prva varijanta sastava nazvana AliveSinceForever. Krajem 2014. grupa je promijenila ime u Brockhampton, pridružilo joj se još članova i do 2017., kad im izlazi prvi album "Saturation", dosegla je brojku od 15 glazbenika, producenata i umjetnika.

Dečki su se zajedno i preselili iz San Marcosa u Teksasu u Los Angeles, u zajedničku kuću, što je bio riskantan potez koji će kasnije često opjevavati.

Od početka je bilo očito da je Brockhampton drugačiji od drugih hip hop izvođača. Individualna priča i talent svakog izvođača koji se sinergistički spajaju u pravi kolektivni projekt odvaja ih od podosta egocentričnog, defenzivnog žanra, a jedinstven spoj popa, r'n'b-a i hip hopa kreira izvrsnu kombinaciju repa i pamtljivih refrena.

Nisu se, uistinu, bez razloga nazvali najboljim boy bendom od One Directiona, titulom kojom bi se malo koji hip hoper okitio. No oni i jesu daleko od od stereotipnih hip hopera koji repaju o kujama, automobilima, dijamantima i oružju – Kevin Abstract otkriva svoje iskustvo bivanja gej u homofobnom okružju, Merlyn Wood pripovijeda o odluci da napusti koledž i krene u neizvjesnu budućnost, kao i svom ganskom podrijetlu, Dom McLennon pjeva o svojoj borbi s mentalnim bolestima, Joba o zloporabi droga kako bi se borio protiv sličnog problema, Matt Champion o problemu s povjerenjem u žene, Ameer Vann o problemima sa zakonom i rasizmu.

Tijekom 2017. na njihovoj su etiketi Question Everything izašla sva tri dijela trilogije "Saturation", od kojih je svaki sljedeći postajao sve bolji – od uvodnog "Saturation" koji je otkrio eklektičan, sentimentalan r'n'b/hip hop zvuk, preko "Saturation I"I koji je donio još više dinamike i melodije do maestralnog "Saturation III" s ubojitim hitovima poput "Boogie", ali i čak indiejem obojanim pjesmama poput "Hottie".

U ožujku ove godine potpisali su svoj prvi ugovor s velikom izdavačkom kućom, RCA, vrijedan 15 milijuna dolara i baš je tad bend zadesio skandal – jedan od njegovih osnivača, Ameer Vann, optužen je za seksualno uznemiravanje. Ne misleći ni sekunde, ostali su članovi izbacili Vanna iz grupe, uzeli kratku stanku da se oporave od potresa i vratili novim izvrsnim ostvarenjem "iridescence" koje će biti prvi dio nove trilogije nazvane "The Best Years of Our Lives".

Teret slave i nastavljanje bez Ameera teme su koje dominiraju introspektivnim, intimističkim i dosta opuštenim "iridescenceom" na kojem se zajedništvo sastava i sposobnost da ostanu ujedinjeni usred loših trenutaka potvrđuje. Isprva se doima kao da "iridescence" ponešto sporo počinje – prvih je nekoliko pjesama bljedunjavo, a i pomalo kratko, kao da su kakve dosjetke pojedinih članova koje nisu imale potencijal izrasti u samostalni komad. Prema sredini počinje biti ponešto uzbudljiv, no pravi trijumf stiže na kraju, u vjerojatno najboljem peterolistu pjesama koje je Brockhampton dosad snimio.

Od "Honey" s viskoznim, mednim outrom koji semplira Beyoncéinu "Dance for You", preko agresivnije "Vivid", razorne akustične balade "San Marcos"s preporađajućim gospel outrom "I want more out of life than this", klavirske balade "Tonya" o nestalnosti slave, do posljednje pjesme "Fabric" koja završava u tribalnom bubnju i nagovještajem sljedećeg nastavka.

Sveukupno gledano, odlazak Ameera Vanna ne samo da nije naškodio grupi, već je i omogućio da napreduje – napokon su veću minutažu dobili nepredvidivi Joba, koji fluktuira između svoje bijesne persone i umiljatog falseta te bearface čiji katkad razorni, katkad staloženi pjevani dijelovi rasterećuju repersku sekciju benda. Rezultiralo je to mnogo nepredvidivijim i emotivnijim albumom koji je i dalje proširio zvuk benda, gurajući ih više u smjeru popičnijih modusa. "iridescence" je dokaz da Brockhampton uspijevaju još uvijek napredovati, a skandal koji je mogao uništiti grupu zapravo je samo još jače istaknuo njezine kvalitete. Sve su osobnosti izašle na površinu i stopile se u mnogo opušteniji i manje šablonski album, a njihova melankolična crta, koja ih ionako oduvijek izdvaja od ostatka, procvala je i dala uistinu dirljiv, nijansiran rad.