Gostujući u emisiji "Peti dan" u petak, Nino Raspudić ponovno je briljirao seksističkom i elitističkom izjavom o tome kako "Dnevnik Anne Frank" ne zaslužuje biti na popisu lektire zato što dječaci ne vole čitati o inteligentnim djevojčicama koje pišu previše emotivno, a optužio je i da se knjigom koristi za širenje vlastitih lektirnih interesa.

Tema prošlotjedne emisije bio je novi popis lektira koji je izazvao pomutnju u javnosti jer se tvrdilo da su s njega izbačeni mnogi suvremeni hrvatski autori i omiljene knjige osnovnoškolaca. Među njima našao se i "Dnevnik Anne Frank", što Nina Raspudića i nije pretjerano uznemirilo. Raspudić je otvoreno zanijekao umjetničku vrijednost tog djela i predložio da se umjesto njega u popis lektira uvrsti Prima Levija, talijanskog književnika i intelektualca koji je preživio Auschwitz, čiji roman "Zar je to čovjek "daje bolji uvid u strahote holokausta.

U Raspudićevu univerzumu svaka je djevojčica jednaka

Nastavio je sa sljedećom tvrdnjom: "Dnevnik Anne Frank je potresan više u emotivnom, psihološkom smislu. Ali ja se pitam, sedmi, osmi razred osnovne škole, pogotovo uzevši iz perspektive dječaka, koliko je dječaku, a sjećam se kako ga se preskakalo, zanimljivo čitati dnevnik jedne djevojčice koja je inteligentna i kreativna i tako dalje." On se ne zaustavlja, već objašnjava da je "Dnevnik" potresan "iz perspektive individualne osobe, djevojčice kao što su sve druge djevojčice na svijetu za koju znamo na kraju da strada samo radi toga što je Židovka".

Raspudićeva izjava besmislena je na prvom mjestu s književnoteorijske strane. On niječe vrijednost "Dnevnika Anne Frank" jer se radi o partikularnom, malom narativu, a on, kao pravi tradicionalist i arbitar dobrog ukusa, cijeni samo velike narative muškog pisca za kojeg se pretpostavlja da je racionalan i ispravan tumač stvarnosti – iste stvarnosti koju dijeli s djevojčicom.

Ironično, sam Raspudić izvanredan je primjer fluidnog postmodernističkog identiteta, onog konvertitskog koji se priklanja onima koji su u tom trenutku moćniji

No, u Raspudićevu univerzumu svaka je djevojčica jednaka – infantilna i nedorasla vrhunskom stvaralaštvu, dok je svaki muškarac jedinstven i sveznajuć. Raspudić, zapravo, esencijalizira rod i poručuje da su žene pretjerano emotivne i da njihova književnost nije intelektualno stimulativna jer su ograničene u sposobnostima percepcije svijeta.

Fiktivna figura desnog intelektualca

Međutim, sam svoju tezu dovodi u proturječje kad priznaje da je Anna Frank inteligentna i kreativna, čime pobija svoju tvrdnju o tome da joj djelo nema umjetničku vrijednost. Čini se kako je prava teza da dječacima nisu zanimljive inteligentne i sposobne žene, već samo polunijeme krasotice koje izlaze iz muških pera. Ne bi li onda dječaci trebali biti iznimno zadovoljni kanonskim djelima koja su puna mizoginije i samo oslikavaju likove žena ili kao svetice ili kao bludnice?

Potpuno je promašena i Raspudićeva teza da se ovim djelom koristi kao "toljagom za svoje interese" i da se tragedija holokausta koristi "za vlastite lektirne probitke". Potpuno je nejasno o kakvim je probicima riječ i koja to tako lijeva/liberalna literatura obija gvozdena vrata popisa lektira da bi iskvarila mladež naprednjaštvom. Raspudić zasigurno nije fašist, ali njegova izjava na rubu je relativiziranja antifašizma. Riječ je o neuspjelom pokušaju desničarske samoviktimizacije koji se vrlo lako može izokrenuti u Hasanbegovićevo "antifašizam je floskula".

Raspudić, zapravo, esencijalizira rod i poručuje da su žene pretjerano emotivne i da njihova književnost nije intelektualno stimulativna jer su ograničene u sposobnostima percepcije svijeta

Ipak, najinteresantnije je to što je upitno koliko su sve Raspudićeve izjave zapravo iskrene. Raspudić se toliko trsi prikazati konzervativcem kad se u njemu evidentno sukobljava njegova mnogo liberalnija prošlost i fiktivna figura desnog intelektualca koja se u poratnim godinama ipak pokazala unosnijom nego kakav jergovićevski multikulturalni model.

Udobno ugniježđenje u poredak

Raspudić je 2005. bio jedan od pokretača Urbanog pokreta u Mostaru koji je u tom gradu podigao spomenik Bruceu Leeju kako bi se nadišle etničke podjele. Tom prilikom Raspudić izjavljuje: "Inicijativa za podizanje spomenika Bruceu Leeju pokušaj je da se javnom prostoru povrati značenje, ali i da dovede u pitanje smislenost i starih i novih spomenika i 'veličina'. Teorijski rečeno, radi se o tipičnim postmodernističkom postupku miješanja različitih registara. Miješanjem 'visokog' registra (u koji spadaju spomenici, monumentalnost, bronca) i 'niskog' registra (u koji se obično smješta masovna kultura, kung-fu, heroji iz djetinjstva) dolazi do recepcijskog kratkog spoja – dekonstruira se 'visoko' i ironizira sveprisutna mitomanija (Tko su naši heroji? Kome i zašto podižemo spomenike?), ali se i uzdiže 'nisko' – podsjećanje na male životne stvari koje nemaju veze s politikom i ideologijom i koje ne dijele već spajaju ljude i narode."

Prije četrnaest godina, dakle, Raspudiću je bilo savršeno jasno da su postmodernistička miješanja visokog i niskog te favoriziranje malih narativa sasvim legitiman i poželjan postupak. Također je postmodernistički shvaćao da je identitet konstrukt koji se koristi strateški, koji politička moć nabija simbolikom, a ne nepromjenjivo i naslijeđeno svojstvo. Uostalom, autor je knjige "Slaba misao – jaki pisci: postmoderna i talijanska književnost" u kojoj opisuje genezu i temeljne značajke postmodernizma u Italiji. No, desetak godina poslije, Raspudić naziva bosanske franjevce, a ne Franju Tuđmana, izdajicama i kvislinzima te zagovara treći entitet u Bosni i Hercegovini.

U Raspudićevu univerzumu svaka je djevojčica jednaka – infantilna i nedorasla vrhunskom stvaralaštvu, dok je svaki muškarac jedinstven i sveznajuć

Ironično, sam Raspudić izvanredan je primjer fluidnog postmodernističkog identiteta, onog konvertitskog koji se priklanja onima koji su u tom trenutku moćniji. No, s obzirom na to koliko je prisutan u medijima, očito je dobro prepoznao na koju se stranu korisnije okrenuti – a manjak truda i stilski nebrušen izričaj pokazuju koliko je udobno ugniježđen u poredak. S takve pozicije lako je mahati toljagom na glasove koji dovode u pitanje strukture čiji je glasnogovornik izabrao biti.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Pin It

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

apvili baner
Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam