Roman Andrije Škare prvotno nam je privukao pozornost isječkom koji je objavljen na astronaut.ba, a u kojem protagonistica Monika na koncertu Loua Reeda upoznaje Elenu s kojom će, očigledno, provesti noć. Pročitavši "Dva prsta iznad gležnja", može se reći da je točan inicijalni dojam o romanu kao skupu adolescentskih fantazija i potrebe za dokazivanjem koja, koliko se god tko trudio pokazati, s feminizmom nema nikakve veze.

Svježe objavljeni "Dva prsta iznad gležnja" funkcionira kao roman odrastanja u kojem pratimo Moniku od njezine 13. do 28. godine. Isprepliće se više narativa uz političku i društvenu pozadinu svega što je obilježilo taj period za one koji su u njemu odrastali.

Monikina perspektiva isprekidana je arbitrarno ubačenim poglavljima u kojima su glavni likovi njezini otac i majka. Prvo što se nameće kao opažanje jest da taj svijet funkcionira unutar oštrih dihotomija – liberalni/zadrti, Jabuka/Aquarius, Velvet Underground/Mariah Carey, a glazba je važan kohezijski faktor za likove na pravoj strani društvenih jednadžbi.

Ne, ovo nije "najviše feministički roman"

Dva prsta iznad Monikina gležnja nalazi se tetovaža jednog benda, odabir njezina oca, koja će je pozicionirati, barem u mladenačkim danima, na pravu stranu onoga što je pozitivno i kul. Odmah doznajemo da su Monikini roditelji slobodarski nastrojeni, a signalna raketa slobodarstva, ovdje i kasnije, jest joint koji se sveudilj rado puši. Ta sloboda ipak se samo vrti u krug, pa tako isforsiranu cikličku strukturu romana omeđuje upravo pušenje jointa, ali time nismo povukli ni prvi dim ove lude vožnje.

Karakteristike likova čitaju se kao popisi za kupovinu, oni su visoki, niski, pametni, zreli, ovakve ili onakve kose, ali sve to ujedno i nisu – kontradikcije pred nas autor iznosi kao takve, a nalikuju na razrade koje se pišu prije nego što se pretvore u živo tkivo romana.

Romansa sa ženom nije prevara jer se do orgazma ipak dolazi drugim putem

Škari ništa ne znači pravilo "show, don't tell" jer on će nam sve reći, nepovjerljiv hoćemo li vidjeti sve te suptilne nijanse poput: "Obiteljska idila bila je kao nacrtana", da je nešto "tipično adolescentski", zbog "hormona", kako su melodije prekrasne, a tekstovi pametni. Razjasnit će nam čak zašto se "grupnjak" premješta u gostinjsku sobu (spoiler: jer je veća, gosti uvijek dobiju veću sobu).

Na promociji romana Đurđica Čilić istaknula je kako je Škare: "najbolji tamo gdje su njegovi likovi pijani, drogirani, upuštaju se u grupni seks, gdje odlučuju da odnosi koji predugo traju za njih više nisu dobri pa ih prekidaju. Tamo je nekako najhrabriji." Urednica knjige Marina Vujčić tada je rekla, a tportal je prenio, kako je ovo "sigurno najviše feministički roman" koji je odavno imala prilike pročitati. Što reći, osim da nam je biti muha na polici u radnoj sobi Marine Vujčić, da se okupamo u prašini njezinih knjiga koje očigledno datiraju u neka davna desetljeća.

Fizički izričaj lezbijske ljubavi u "grupnjaku"

Spomenuto upuštanje u grupni seks može se, uz nekoliko njih u kojima Monika, feministički samoinicijativno, uzima nabrekli penis u ruke, upisati kao kandidat za hrvatsku inačicu najgoreg opisa seksa u književnosti. Tu se hvata za dojku, u usta trpaju dva penisa odjednom, erekcije lansiraju ljude iz zbunjenosti, a penetracija se razmatra kao esencijalni čin kojim stvari dobivaju na značenju.

Kažu da se ništa ozbiljno ne nalazi na drugoj stranici Google pretraživanja, a za Škaru se čini da nema dalje od prve stranice Pornhuba. Možda je feminizam u tome da od dvojice muškaraca jedan nije siguran treba li penetrirati, pa mu drugi daje dopuštenje: "Izvoli, navali"? Nastavljamo tražiti.

Nije ni približno toliko hrabar što se tiče lezbijskog seksa, on se samo implicira ili iznosi kao događaj. Nakon mukotrpnog probijanja kroz nekoliko erekcija, na početku Monikine romanse s Elenom ulijeće sapuničarski zaokret, lik oca nadvija se nad novopečene ljubavnice kad Monika otkriva davnu povezanost njezine buduće ljubavnice Elene i preminulog oca.

Svačega tu još ima, vaginalnih orgazama (Andrija, molim te), vrućih ljetnih mlazova koji miluju stijenke unutrašnjosti (Andrija, ne), orgazama na masažnom stolu (Andrija, zbilja?), ali ne mora čitatelj ovog teksta proći (baš) svu patnju kao i čitateljica ove knjige

Škare igra na sigurno, pa će sâm reći da je frivolnost njegova zapleta zapravo životnost, odnosno: "… život piše priče čudnije i luđe od najmaštovitije umjetnosti, priče koje bi, da završe u kakvom romanu ili filmu, bile opisane kao neuvjerljive i one u kojima se autor previše zanio."

U idućem poglavlju Monika već živi sa svojim (nekad) bivšim momkom. Pisac ipak ostavlja lik Elene kroz roman, ne bi on banalno eksploatirao lezbijsko iskustvo, kao daleke, ali ipak prave ljubavi, koja svoj fizički izričaj eksplicitno dobiva u gore spomenutom "grupnjaku".

Nije lezbijka, jer "nju privlače osobe, a ne spol"

Svačega tu još ima, vaginalnih orgazama (Andrija, molim te), vrućih ljetnih mlazova koji miluju stijenke unutrašnjosti (Andrija, ne), orgazama na masažnom stolu (Andrija, zbilja?), ali ne mora čitatelj ovog teksta proći (baš) svu patnju kao i čitateljica ove knjige.

Dobro, zaključujemo, u seksu nije ta hrabrost, gdje je onda ta neuhvatljiva majstorska, štoviše feministička, komponenta?

Monika se, pod utjecajem raznih osobnih i društvenih faktora, rano odlučuje za domesticitet sa svojim dečkom, kvartovskim luzerom. Ona mu je objasnila da moraju biti ravnopravni i on se tome povinovao, dijeleći s njom kućanske poslove. Kasnije mu prepričava svoju romansu sa ženom, gdje mu objašnjava kako ona nije lezbijka, nju privlače osobe, a ne spol.

Možda je feminizam u tome da od dvojice muškaraca jedan nije siguran treba li penetrirati, pa mu drugi daje dopuštenje: "Izvoli, navali"?

Oboje se slože da to nije isti žanr; do istog cilja – orgazma, dolazi se drugim putem, pa im je oboma to u redu, nije "prevara". U njezinom kasnijem suprugu nema ni traga patrijarhata, toliko je "ispravan" da se Monika nema protiv čega buniti, "ostala je sama svoj neprijatelj". "Ne odgovaraš nikome osim sebi", govori prijateljica Moniki koja priznaje da joj majčinstvo, suprotno očekivanjima okoline, ne ispunjava čitavo biće.

Odušak će pronaći u dopisivanju s Elenom, s kojom će se naći na nekoliko dana za nekoliko mjeseci, a do tad, dopuštajući si povremeno pola čaše vina, uživa u majčinstvu na ljetovanju u Tribunju, čime roman i završava.

Gdje bi protagonistica završila da je napisana u muškom rodu?

Monika blaženo promatra oca i sina kako spavaju: "Čovjeku treba da iskorači iz granica koje mu nameće vlastito biće, da bude kotačić, dio zajednice." Ipak, nije onako kako se čini, Monika sanjivo zamišlja poligamnu komunu s Elenom. Ako Elena dobije posao u Zagrebu.

Nije neobično, kako u životu, tako i romanima, da se autor toliko zanese da zamijeni muško pranje suđa i mijenjanje pelena za feminizam, kao ni to da svijest o postojanju ženskog zadovoljstva, fluidne seksualnosti i osobnosti pune kontradikcija, zamijeni za empatiju i uživljavanje u žensko iskustvo.

Pisac ipak ostavlja lik Elene kroz roman, ne bi on banalno eksploatirao lezbijsko iskustvo, kao daleke, ali ipak prave ljubavi, koja svoj fizički izričaj eksplicitno dobiva u gore spomenutom "grupnjaku

Bilo bi zanimljivo vidjeti gdje bi protagonistica završila da je napisana u muškom rodu – bi li maštala na tribunjskom balkonu o poligamiji između dva dojenja djeteta, ili bi bila spisatelj s cigaretom u ruci na terasi Krivog puta. S ovim kultnim mjestom možemo i završiti.

Baš kao što je Krivi put u romanu mjesto koje funkcionira s "poprilično labavim odnosom prema ikakvim normama", pa ipak se zalutala šminkerica u njemu osjeća kao "Jeti u malom dalmatinskom selu usred sezone" (iako, trebalo bi ispitati kakve to osjećaje ima Jeti u dalmatinskom selu i osjeća li se bolje izvan sezone), tako i roman u sebi okuplja samo klišeje zamišljenog ženskog iskustva, dok mu mnogostrukost realnosti, unatoč pretenziji, izmiče.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

apvili baner
Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.