Povodom desetog rođendana Pridea u Splitu, razgovarale smo s organizatoricama Nikolinom Banić i Mirtom Barić. U ovoj podužoj ćakuli dostojnoj tri Splićanke pretresle smo početke Split Pridea i njegov razvoj do danas, percepciju udruge među mladim Splićankama i Splićanima, odnos udruge i predstavnika medija, mnogobrojne projekte kojima se Split Pride bavi, kao i planove za budućnost.

Razgovor s Nikolinom i Mirtom vodile smo prije podizanja zastave duginih boja na Matejuški koju je netko već dvaput pokušao skinuti, a u srijedu navečer se dogodio incident. Naime, dvije djevojke sukobile su se sa starijim muškarcem koji je pokušavao skinuti zastavu. Kad su ga pokušale spriječiti, bacio je na njih bocu koja se razbila i obje ih lakše ozlijedila.

Čitav incident snimio je svjedok i poslao portalu Dalmacija danas.

Intervju objavljujemo u izvornom obliku.

Za početak, čestitke na jubilarnoj desetoj godini splitskog Prajda! Je da je Prajd zasad odgođen, ali možda zato gomila doleti u povorku nakon karantene! Meni se pari ko da je ovih devet godina baš proletilo. Kakvi su vaši dojmovi? Rekle ste mi da ste se u organizaciju Prajda uključile 2017. Kakvo vas je stanje dočekalo u inicijativi i gradu tad, a kakvo bi rekle da je sad?
Nikolina: Hvala. Mirta i ja smo u Prajd uletile slučajno. Prije toga smo radile Bitcherin partije i neka manja društvena događanja, radionice i slično. Na jednom od partija mi je Tonka iz Rišpeta prišla i pitala bi li nas dvije radile s njom Prajd jer ne stigne sve sama. Ja san rekla da moran pitat Mirtu, a Mirta je pristala za nekih pet minuta i tako se to dogodilo. Nismo ništa znale o organizaciji Prajda. Od resursa smo imale prostor LGBT centra i Tonku koja nam je strpljivo objasnila sve o vađenju dozvola i administrativnom dijelu. Novaca nije bilo ni na vidiku. Gradski je proračun u zadnjoj godini Baldasarova mandata bio u blokadi, a on se ispričao što nam ne može pomoći. Ali pokazalo se da pare nisu važne i da se većina toga može napravit bez para. Važna je volja i strast. Jebo pare. Izvadila san iz ormara jedan stari bili lancun, a naša prijateljica Dea ga je oslikala bojama koje smo našli po kući. To je bija banner. Transparente smo izradili od kartonskih kutija. Organizirali smo neke događaje na kojima smo prikupljali donacije, promo materijale smo tiskali sami u garaži od Kocke, a većinu potrebne opreme smo užicali besplatno od drugih udruga u gradu. Poslali smo par mailova na neke ambasade, Norveška se odazvala i donirala 2000 kuna. Skupilo se nešto volontera. Uglavnom skrpili smo ga. Bilo je stresno, nismo imale pojma šta radimo, ali skrpili smo ga. I bilo je lipo.

Mirta: Meni se čini da je prošlo sto godina otkad smo se Nikolina i ja tek ubacile u sve, valjda baš zato šta samo i u ove četri godine otkad sam u svemu vidim toliko promjena, a mogu onda zamislit koliko ih vide oni koji su tu od početka. Kad smo se mi priključile, zapravo se taman ekipa koja je dotad bila organizirala umorila od svega i jedva su dočekali predat palicu nekome drugome. Naporno je to sve skupa, pogotovo zato šta mali broj ljudi radi sto stvari i ostaneš dosta rastrgan nakon svega. Tako da smo Nikolina i ja bile pomalo izgubljene, sve nam je bilo novo pa smo se snalazile kako smo znale i umile. Najveću promjenu od tad šta se iznutra tiče vidim u tome koliko smo sada sposobnije za sve, znamo sve "cake", znamo kako tko funkcionira i kako s kim raditi pa nam sve ide dosta lakše. Okuplja se i sve više volontera, šta nam jako puno znači upravo zato da i mi ne izgorimo – teško je bit i koordinacija i čekat wc u osan uri ujutro u Đardinu i vozit kombi s opremom. Šta se grada tiče, nisam se nereda bojala ni onda, ne bojim se ni sad. Sad je ekipa puno glasnija online, ali sve govore mržnje prijavljujemo i držimo fige da se sankcioniraju. Grad se sve više navikava, sve više prijatelja i prijateljica zajednice želi pomoć na ovaj ili onaj način, čini mi se da je Split postao sve tolerantniji ili su jednostavno homofobi postali svjesniji da mogu nadrapat ako idu radit incidente. Da se razumimo, u gradu općenito ima još dosta homofobije, ali šta se Pridea tiče, nasilnici su se gotovo potpuno stišali.

Prajd može biti puno više od toga da se samo dogodi. Sada kad smo se odmakli od tog početnog razdoblja, vrijeme je da se posvetimo stvaranju sadržaja, okupljanju i osnaživanju zajednice te svemu onome što bi Prajd trebao biti od početka

Nedavno je objavljen prvi u nizu Nikolininih tekstova koji će dokumentirat dojmove i sjećanja sa svih dosadašnjih Prajdova. Nije da ste pitale, ali evo mog sjećanja na 11. šestog 2011. – bilo mi je nježnih 16 godina i ko i svake (pro)ljetne subote, moji su me bez puno priče spakirali u auto i išli smo na vikendicu, odakle sam u nevjerici pratila vijesti s Rive i mislila kakva sam jadnica šta nisam tamo. Mislite li da je prvi Prajd ostavio neku kolektivnu traumu, odnosno, neku potajnu strepnju da će se nasilje ponovit ili je prevladan? Kako na njega gledaju mlađi članovi zajednice koji su 2011. Još bili premladi i za baby lezbe/gejeve?
Mirta: Pa evo baš zanimljivo, imala sam i ja tad 16 godina, ali još nisam bila svjesna vlastite seksualnosti, samo znam da sam gledala to sve u nevjerici i da sam strahovala za one za koje sam znala da su gej. Ja mislim da je grad općenito prevladao taj osjećaj da će se ponovit prva godina. Da se razumimo, u Splitu još postoji taj ogroman problem da na Prideu većinu ne čini sama zajednica, već prijatelji, jer se zajednica boji izaći na Pride. Ali ne mislim da je to toliko do prve godine. Mislim da ljudi općenito žive u ogromnom strahu, najveći im problem zapravo stvara saznavanje obitelji i/ili kolega na poslu. Posao i obitelj, ne toliko neredi na prvom Prideu. Ono što je recimo zajedničko mlađoj i starijoj ekipi je da im, kad pričamo o Prideu, ogroman presing stvaraju kamere. Jednostavno se boje da će ih netko vidit na Teveu, onako slučajno u prolazu. Neki se čak usude doć malo kasnije, kad kamere odu. Mislim da baby gejevi i lezbe ne doživljavaju toliko taj prvi Pride ko nešto opipljivo. Svjesni su da se dogodio, ali isto tako znaju da se već godinama nije dogodilo ništa ozbiljno.

Nikolina: Što se prvog Pridea tiče, bilo je najvažnije da se dogodi. U tim je okolnostima to bio najveći posao. A u godinama koje su uslijedile, glavna baza je bila da prođe bez nereda. Novinski su naslovi godinama nakon svakog prajda imali u sebi ono "Prošlo je bez incidenata". Neredi jesu bili neka stalno prisutna zebnja, ali je ta zebnja donekle potencirana i novinama čiji su urednici valjda smatrali da je Pride uspješan ako prođe bez kamenovanja. A Prajd može biti puno više od toga da se samo dogodi. Sada kad smo se odmakli od tog početnog razdoblja, vrijeme je da se posvetimo stvaranju sadržaja, okupljanju i osnaživanju zajednice te svemu onome što bi Prajd trebao biti od početka, ali nije mogao jer smo se bojali nereda i glavno nam je bilo da se dogodi. Ipak se u deset godina puno toga promijenilo.

Da se razumimo, u Splitu još postoji taj ogroman problem da na Prideu većinu ne čini sama zajednica, već prijatelji, jer se zajednica boji izaći na Pride

Ja se sićam koliko je meni nevjerojatan trenutak bilo otvaranje LGBT centra u Tomislavovoj 2014. Hodala sam isprid njega ko mačak oko vruće kaše, gledala u duginu zastavicu na prozoru koja je u nekom trenutku skinuta, pratila sve Gaymes evente i gledaonice filmova i sanjarila o romansi na balkonu. Ali, fun fact, nikad nisam ušla i saznala ima li prostor uopće balkon – ne toliko zbog klozetiranosti, koliko malodušja, jer nisam imala volje objašnjavat svojim roditeljima koji su strepili da će me prebit i kad sam išla na glupi Marš za znanost da se sad, evo, idem minglat s lezbama. Jeste li zadovoljne brojem LGBTIQ osoba koje dolaze na evente? Ima li mladih? Postoji li još strah ili nelagoda oko dolaska na ova okupljanja?
Nikolina: Dosta mladih ljudi tako obilazi oko Centra, a boje se ući. Neki jer su sami pa im je nugodno, a neki imaju druge strahove. To smo pogotovo uvidjeli sada za vrime korone dok smo pokušavali komunicirati s publikom putem društvenih mreža na način da se na Instagramu Centra postavi pitanje, a ljudi odgovaraju. Puno mladih je reklo da nikad ne dolazi u Centar jer im je neugodno doći sami na mjesto gdje nikoga ne poznaju. I to je skroz normalno. Taj strah razumijem. I meni je tako bilo. Ali svi smo tako došli u Centar. Bili smo sramežljivi, bilo nam je neugodno, ali smo pregrizli taj prvi put i kasnije smo već upoznali sve. Ja se sjećam da sam prvi put kad sam došla u Centar, stala pet minuta i pobjegla. Bilo mi je neugodno jer nisam nikoga znala. Kasnije sam se, naravno, vratila sto puta. Sad kad smo svjesni tog problema, zbilja se trudimo da svaka nova osoba koja se pojavi, dobije mjesto za sjesti, da se upozna s ostalima i uključi u aktivnost koja se odvija. Takve upute dajemo svim volonterima; da dočekaju ljude i upoznaju ih sa svima. Kao kad ti neko dođe doma u goste.

Mirta: Meni je dosta zanimljivo koliko mi mlađe ekipe govori da im roditelji ne dozvoljavaju da dolaze u Centar. I sad, nemoj me krivo shvatit, ne želim poticat laganje, ali ja mislim da je upoznavanje drugih članova zajednice jako bitno za razvoj jedne mlade LGBTIQ osobe, da ne govorim koliko je važno za psihičko zdravlje, pa smatram da možda roditelji i ne moraju baš uvijek znat gdje si ako si na sigurnom mjestu kao što je LGBT centar. Valjda nisam rekla ništa kontroverzno. Mladih ima pa nema. Stalno se događaju neki čudni valovi, a uvelike ovisi i o tipu događanja. Drago im je doć i pogledat film, drama im je doć na gejmse. Pa neke smo stvari čak morali stavljat ranije jer su nas mlađi članovi zamolili da do devet budu gotovi jer moraju kući. Ponavljam, mislim da se današnja splitska zajednica, barem ovaj mlađi dio, dosta povezuje preko interneta. Što je dobro, ali smatram da je za razvijanje njihovog identiteta, razbijanje strahova i psihičko stanje mnogo bitnije da se druže s članovima svoje zajednice.

Čini mi se da je Split postao sve tolerantniji ili su jednostavno homofobi postali svjesniji da mogu nadrapat ako idu radit incidente

Da bi kompenzirala veliku krivicu koju sam osjećala šta nisam dijelom aktivističke scene u gradu, počela sam pisat za Crol. Međutim, bojim se da to moje piskaranje s kauča nije osobito doprinilo kvaliteti života splitske LGBT zajednice. Ili sam u krivu? To jest, koliko je medijska pokrivenost i vidljivost bitna, a koliko je zasukavanje rukava, organiziranje događaja i prosvjedovanje ipak nezamjenjivo?
Mirta: Ovo je nešto o čemu smo Nikolina i ja dosta razgovarale. Kad smo tek došle na aktivističku scenu, prihvaćale smo poziv na svaki intervju, nismo ni istraživale ništa o novinarima, ni njihovom dotadašnjem radu, nismo tražile tekst na provjeru, ništa. Pa smo s godinama shvatile da nekad ta vidljivost može dovest do više štete nego koristi, jer bismo zbog nekog članka sutradan morale sjedit na telefonu i ispričavat se ljudima da nismo to i to rekle već je krivo preneseno. Sad si uzimamo za pravo odbiti intervjue. Vidljivost je iznimno bitna, mi i dalje izlazimo u mainstream medije, ali biramo s kim ćemo razgovarati. Doslovno znamo kroz petominutni razgovor s nekim novinarom vidjeti ima li pojma o čemu priča, što želi saznati, koliko je educiran po pitanju LGBT tematike i koji mu je zapravo cilj. I onda donesemo odluku hoćemo li pristati na intervju ili nećemo. Nedavno nas je jedan novinar pitao da bi pisao o porastu broja osoba s AIDS-om pa imamo li kojeg pederskog para da se slika za novine. Ne znaš jel bi umrla od smijeha ili proplakala od muke. Nikolina ga je pitala želi li par koji ima AIDS ili koji nema. Ako je novinar needuciran ili ako vidiš da se nije niti potrudio malo istražiti o temi koju propituje, takva vidljivost nema smisla.

Nikolina: Što se tiče našeg djelovanja u Centru i Prideu u ovoj fazi, čini mi se važnije da ono bude pokriveno u ovakvim medijima, poput Crola, koji su usmjereni na samu zajednicu i koje čitaju ljudi iz zajednice. Sada se pokušavamo više usmjeriti na članove zajednice, uspostaviti kanale komunikacije sa zajednicom, obavještavati ih o aktivnostima, okupiti što više volontera ne bi li došli do faze u kojoj taj Centar i Pride postanu samoodrživi u smislu da nitko ne bude nezamjenjiv. U smislu da ako, npr. ja otpadnem, da me netko odmah zamijeni. Da se stvori neka grupica ljudi oko Centra i Pridea koja će se sama obnavljati i generirati nove aktiviste. Zato nam je važnije komunicirati sa zajednicom putem ovakvih portala nego se pojavljivati u mainstream medijima i dizati homofobima živce. Iako je važno i ovo drugo.

Ja mislim da je upoznavanje drugih članova zajednice jako bitno za razvoj jedne mlade LGBTIQ osobe, da ne govorim koliko je važno za psihičko zdravlje

Ok, a sad vedrije teme – vaši događaji, kojih ima tona! Mene osobito veseli šta se koristite svim mogućim kanalima u ovo doba prevlasti društvenih mreža i jutubera. Referiram se, naravno, na vašu seriju Maništra pomidore. Čak i ako osvjetljenje nije uvik top i fabula tu i tamo zašteka, mislim da je svima ipak drago vidit jedan dalmatinski The L-Word, a u epizodama tipa "Tulum" ljudi su se mogli čak i uključit bez puno srama od javnog nastupa. Kako ste se odlučile pokrenit seriju? Je li vam bio bed glumit? Hoće li bit treće sezone? Kako su Biserka, Miš i Ljubica (mačke, op. a.)???
Nikolina: Postoji more načina na koje se osoba može izraziti. Nisam očekivala da će video biti jedan od mojih. Ali Tonči iz queerANarchivea je počeo predlagati da snimamo seriju, a Mirta i ja smo ionako planirale snimati nekakve skečeve na osnovu tekstova iz fanzina koji je netom prije izdan. Kada smo počeli snimat MP, nitko od nas nije imao iskustva ni sa snimanjem ni sa rasvjetom ni sa pisanjem scenarija. Ali zabavljali smo se, nismo si postavili previsoke kriterije i učili smo usput. Treća sezona je čitava napisana, ali nikako da se skupimo i snimimo je. Valjda hoćemo. Bila bi šteta da se ne snimi sad kad smo nešto i naučili u prve dvije sezone.

Mirta: Mene nije bilo nimalo sram glumit, jedva sam dočekala! Oduvik volim stajat ispred kamere tako da mi se tu spojio aktivizam i gluma – pa kud ćeš bolje? Otkad smo krenili, dosta se to razdužilo jer ima tu ekipe, svi vodimo svoje živote i imamo svoje ritmove koje treba uskladit. A isto tako kao šta si rekla, radimo još tonu drugih stvari a nije nas puno pa serija nekad pati. Ali svakako ne mislimo prestat! Obožavamo to radit, masu se zabavljamo na setu, a znamo da zajednici to znači, pa takvo nešto nije postojalo na splitskoj LGBT sceni i jako me veseli da smo krenili tim putem.

Nikolina: Miš i Ljubica žive sa mnom, a Biserka je kod moje mame na selu. Ljubica je moja najstarija mačka, stara je deset godina, ko i prajd. Sićan se, kad sam išla na prvi Prajd, Ljubica je još bila sasvim malo mače. Poljubila sam je i rekla sam joj: Ako se ne vratim, znaj da sam te voljela. Ona je rekla: Prrrrrrrr rrrrrrrrr… Miša sam našla tri-četri godine kasnije. A Biserku sam privremeno čuvala do udomljenja. Međutim udomila se u moje matere.

Nedavno nas je jedan novinar pitao da bi pisao o porastu broja osoba s AIDS-om pa imamo li kojeg pederskog para da se slika za novine. Ne znaš jel bi umrla od smijeha ili proplakala od muke

Nego, da vas usput pitam – koji vam je najdraži lik iz L-Worda?
Nikolina: Meni je najdraža Bette. Od početka. Prvo zato što mi je najzgodnija. Ima ono lipo uspravno držanje i facu kao da sve živo razumi. Ima smisla za humor, a zna bit i otkačena. Volila bi da je poznajem. Samo bi je gledala, cili dan. Sad kad se pojavila ova nova sezona, osjećala sam se ko da mi je rodbina iz Amerike, koju dugo nisan vidila, došla u posjete na par dana. Lipo smo se družili iako su svi novi likovi, osim Angie, očajni, a radnja skroz banalna. Bette mi je opet bila najlipša i ja san strastveno navijala za nju na izborima za gradonačelnicu LA-a. Šteta što nije pobijedila. Možda u idućoj sezoni. Stvarno je bilo u par glasova razlike.

Mirta: Hahaha ajme ne znan ti reć, morala bi dobro promislit da mi se koja ne uvridi.

Meni Alice! Nego. Ko što rekoh, osim serije, organizirate i masu drugih eventova poput Žive knjižnice di se zainteresirana javnost može pobliže upoznat s LGBT problematikom, izdajete zabavni fanzin (srcu mi je najdraža priča iz prvog s gledanjem strija na preponama), a zaposjeli ste i radiovalove – imate emisiju Queer u eteru svakog ponediljka na KLFM-u. Kako sve to stižete? Jeste li zadovoljne brojem volontera i financijskim izvorima?
Mirta: Tako je, organiziramo dosta toga, a nema puno ljudi. Zapravo je cijeli taj baš aktivni aktivizam krenuo od 1. 1. 2019. kad je LGBT centar počeo stalno imati evente, pošto se dotad nije puno toga događalo u njemu, barem ne na mjesečnoj bazi. Napisali smo projekt, on je prošao i krenile su aktivnosti. A to je onda povuklo pisanje još jednog projekta, pa još jednog. I tako se trenutačno u Centru provode barem četiri projekta i napokon onaj broj aktivnosti koji zajednica zaslužuje. Nekad jesmo rastrgnuti, pogotovo u vrijeme Pridea, ali moram reć da se zahvaljujući tim projektima barem ne mučimo financijski toliko. Uzmi ovo sa zadrškom, jer barem Nikolina i ja smo navikle sve radit bez išta para, tako da može to financijski sigurno bolje. Ali evo recimo Pride, Pride smo uspjele sastavit i onda kad je bilo skoro ništa novaca na računu udruge. Tako da bismo se snašli svakako.

splitpride10

Nikolina: Volonteri su naši prijatelji i proširena ekipa koji podržavaju rad Pridea i Centra na način da nam daju ruke. Da zbrojim sve ljude koji su nam ikad pomogli, mogla bi reć da imamo jako puno volontera. Većina njih uopće nije svjesna da su volonteri Pridea. Da odgovorim na pitanje, jako sam zadovoljna njima. A ti se eventi, emisije i fanzini događaju na način da mi nešto zamislimo pa se ekipa uključi. Ima puno dobrih ljudi, samo ih treba naći. Ponekad se pitam zašto radim to sve što radim, dok bih mogla, npr. sjediti s Mirtom na plaži i piti pinacolade. Ali znam da zapravo ne bih bila mirna ni sretna na toj plaži. Kada ti društvo u kojem živiš priređuje nepravde i kada vidiš razne druge nepravde svugdje oko sebe, onda postaneš ljut. Da bi sačuvala duševni mir, morala sam pronaći način da tu ljutnju usmjerim na nešto konstruktivno. Da je recikliram u nešto pozitivno, nešto što me veseli, a ne rastužuje. Jer dok god radim na problemima koji me muče ja nisam žrtva okolnosti, nego aktivni sudionik svog života. Onog trena kada prestanem stvarati svoje sadržaje i prepustim se žuganju s kauča činit će mi se da sam izgubila. To je zapravo ono što pokreće mene, a vjerujem i druge aktiviste.

Sad kad se pojavila ova nova sezona L Worda, osjećala sam se ko da mi je rodbina iz Amerike, koju dugo nisan vidila, došla u posjete na par dana

Vaš najnoviji projekt za Mjesec ponosa je Pride TV, informativna emisija o Prajdu u Splitu. Prva epizoda objavljena je prije par dana i skroz je komična – osobite pohvale za spust na kraju s WC-ovima kod kuće. Postat ćete pravi queer Gitak TV. Možete li nam dat neku ekskluzivnu najavu šta nas još očekuje na Pride TV-u i općenito u lipnju?
Nikolina: Pride TV je nastao kao reakcija na sve one komentare koji se pojave na društvenim mrežama i portalima kada se objavi neka vijest s LGBTIQ sadržajima u sebi. Ljudi nas mahom počnu prozivati i vrijeđati. Ja sam te uvrede sa zanimanjem čitala i dugo razmišljala o njima. Pomislila sam da u tim komentarima ima puno onoga što tiha većina misli. Samo što glasna manjina koja je aktivna po portalima i društvenim mrežama to piše, i to na najgori način. Ovi nepismeni primitivci koji pišu uvredljive i ponižavajuće komentare samo su iskarikirana verzija stvarnog mentaliteta društva u kojem živimo. Tiha većina vjerojatno misli isto, samo malo kulturnije. Neće te uvrede vikati glasno, ali će ih u sebi odobriti. Tako sam te komentare podijelila u nekoliko skupina (jer se često ponavljaju i variraju na nekoliko tema) i od svake smo skupine snimili emisiju. Za sada smo snimili četiri epizode, a planiramo još. U lipnju nas očekuju još dvije epizode. Jedna se zove "Zašto se ne bavite nečim pametnijim", a druga "Kako vas nije sram".

Mirta: Čeka nas još i veliki događaj na Turskoj kuli – Influencerica Ulla izlaže po drugi put svoje fotografije i napravit će veliki spektakl pa svakako pozivamo sve da dođu. Na izložbi ćemo organizirat i buvljak, a bit će i muzike i dobre ekipe. Ono na što sam posebno ponosna je što se 23. 6. na Matejušci na štandarcu diže zastava duginih boja koja će po prvi put u Splitu na štandarcu vijoriti punih šest dana. Za dizanje zastave planiramo i jedan performans, a fotografije ti šibamo čim se dogodi.

matejuska2020

Nikolina: Bit će to zanimljivo, pogotovo zato što će se nekoliko metara dalje od buvljaka održavati anarhistički kružok okupljen oko promocije novog broja fanzina Beta vulgaris. Anarhisti su nam saveznici, a u Betu redovito podvalim koji tekst o Prideu. Tako da taj dan jedva čekam. Anarhisti i pederi na jednom mjestu. Mrak. A za kraj mjeseca ćemo napraviti još jedan event na otvorenom. Njega još nismo potpuno osmislile, ali taj Floštilj tradicionalno donosi neke sportsko rekreativne sadržaje. Budući da u lipnju neće biti Pridea, još uvijek ne osjećamo zamor pa je tako moguće da ove i slične aktivnosti produžimo kroz čitavo ljeto. Inače nas Pride umori pa ljeti pauziramo. A sada bi se sve moglo uobličiti u jednu produženu kampanju koja će trajati sve dok Pride ne bude bilo moguće održati. Vidjet ćemo.

Ponekad se pitam zašto radim to sve što radim, dok bih mogla, npr. sjediti s Mirtom na plaži i piti pinacolade. Ali znam da zapravo ne bih bila mirna ni sretna na toj plaži. Kada ti društvo u kojem živiš priređuje nepravde i kada vidiš razne druge nepravde svugdje oko sebe, onda postaneš ljut

Nije da se bunimo na vaše face, nemojte se uvridit, al oćete li nam uskoro predstavit još kojeg jednako talentiranog glumca i voditelja? Drugim riječima, kakvi su planovi za budućnost?
Nikolina: Nadam se da ćemo naći još koju karizmatičnu facu. Tokom snimanja Pride TV-a smo otkrili jedan zbilja vrijedan talent u ekipi. Također bi iskoristila ovu priliku da pozovem svih koji su zainteresirani da glume u ovakvim i sličnim projektima da nam se jave. Za budućnost nemam nikakvih planova. Radim stvari kako mi dođe. Jedina vizija koju imam, za sada malo nejasna, je da uključimo što više ljudi u aktivnosti i da im nekako objasnimo da i oni mogu imati ideje i provoditi ih u Centru. Želja mi je da više ljudi ima svoje projekte pa da ponuda bude raznolikija. Kako će se to dogoditi, još ne znam.

Mirta: I mi se nadamo uvik novim licima! Pozivamo ih ovom prilikom, ako volite glumu, javite nam se, nać će se uloga za svakoga.

Za kraj jedan vox populi za vas kao stručnjakinje jer ljudi u Zagrebu ne viruju da ovo postoji – jel vi koristite termin "manistra na malo meso" i šta vam znači?
Nikolina: Taj termin mi je nepoznat iako zvuči kao nešto što bi se u ovim krajevima moglo koristiti. Manistru volim, meso ne jedem jer mi je žao krava.
Mirta: Hahaha neman pojma!

Hvala cure i puno sreće s planovima za budućnost!
Mirta: Hvala tebi što si se javila i nadam se da ćemo još puno surađivati.
Nikolina: Hvala tebi! Divna su ti pitanja i jako se veselim objavi teksta!

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

apvili baner
Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.