- Autor/ica Bojana Guberac
-
Objavljeno: 18. listopada 2020.
U sklopu Smoque, riječkog festivala queer i feminističke kulture održana je prva riječka Feministička šetnja kojom se odala počast pojedinim ženama koje su izbrisane iz identiteta grada; ženama o kojima nismo učili u školi, ženama čije tragove ne primjećujemo hodajući gradom, ženama koje su bile važne za grad pa samim time i za stvaranje riječkog identiteta.
U organizaciji Centra za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci te uz podršku udruga LORI, PaRiter i Odsjeka za kulturalne studije FFRi, dvadesetak žena te dvojica muškaraca prošetali su užim centrom grada Rijeke i saznali zašto su značajne Zora Matijević, Radmila Matejčić, Antonija Reljac, Iva Perčić Čalogović, Ada Felice Rošić, Marisa Madieri i Milojka Mezzorana Skvaž.
Obilaskom lokacija, povezujući ih s biografijama žena, manifestno se, poručuju organizatori, ukazuje na manjak reprezentacije žena u javnom prostoru.
"U Rijeci uopće ne postoji nekakva reprezentacija žena ili bilo što je vidljivo i progovara o različitim identitetima ovog grada. Urbane, gradske i kulturne politike kao da ne primjećuju tu razliku u vidljivosti različitih grupa ljudi u društvu u kojem živimo. U gradu Rijeci postoji 637 ulica. Većina ih je nazvana po nekim povijesnim obilježjima i događajima. Od toga 281 ulica nose muška imena, a samo je 25 ženskih imena", ističe Ana Ajduković, kulturologinja iz Centra ženske studije i predstavnica Udruge LORI.
Jeste li čule za Zoru Matijević, prvu glavnu urednicu Radija Rijeke?
"Rijeka je treći najveći grad u Hrvatskoj i ima najveći postotak ulica koje su nazvane po ženama. Onda to zapravo govori puno o tome kako je u drugim gradovima. U čak 11 gradova u Hrvatskoj ne postoji niti jedno obilježje ili ulica koja je nazvana po ženi. To nam je bila početna okosnica za feminističku šetnju", dodaje Ana.
Šetnju je predvodila mlada povjesničarka i povjesničarka umjetnosti Jelena Bellolan. Sama šetnja simbolički je započela ispred sjedišta udruga LORI i PaRiter, a prva točka posvećena je prvoj glavnoj urednici Radio Rijeke Zori Matijević.
Zora Matijević
"Šetnja je počela Zorom Matijević jer je to neka vrsta simbolike posvećena udrugama koje djeluju na toj lokaciji, Lori i PaRiter, koje imaju vrijednosti koje je imala Zora Matijević. To su vrijednosti feminizma, aktivizma, antifašizma, borbe za unapređenje ženskih prava. Nju smo odabrale za početnu točku jer je bila strahovito bitna", kazala je Ana.
"Zapravo je cijelim svojim pedagoškim radom doprinijela ženskoj priči", dodaje Jelena.
Aktivistkinja Zora Matijević rođena je 1905. u Rijeci. Nakon završene učiteljske škole diplomirala je hrvatski jezik i povijest u Zagrebu te se zaposlila kao nastavnica. Svoj rad nije ograničila samo na djecu već se bavila obrazovanjem odraslih, posebno žena. Priključila se NOP-u 1941. godine, a godinu kasnije KP Jugoslavije. Bile je posvećena revolucionarnom radu zbog kojeg je u nekoliko navrata završila u zatvorima i koncentracijskim logorima štiteći pritom planove i identitete svojih kolegica i kolega. Nakon kapitulacije Italije bježi iz logora, javlja se Okružnom komitetu KPJ za Primorje te dobiva zadatak vratiti se u Italiju radi oslobađanja zatvorenika prilikom čega biva internirana. Pri prijevozu iz Bologne u Trst iskače iz vlaka, odlazi u partizane i sudjeluje u radu Prosvjetnog ureda Oblasnog NOO Istre.
Izbrisane iz kolektivnog pamćenja
Prilikom organiziranja obavještajnog centra u Trstu posljednji put je uhvaćena i nakon mučenja odvedena u koncentracijski logor gdje je dočekala kraj rata. Iskustvo deportacije i boravka u zloglasnom ženskom logoru Ravensbruck opisala je u knjizi "RAVENSBRUCK - ženski logor smrti" (1946.).
Zaposlila se u Glasu Istre te na Radio Rijeci, a do kraja života (umrla je 1981. godine) bila je angažirana u školstvu i pedagoškom radu. Kao jednu od borkinja za unapređenje položaja žena njezin se lik smješta u ulicu Janeza Trdine na lokaciji feminističke organizacije PaRiter i Lezbijske organizacije Rijeka "LORI" koja je započela s radom 19. listopada 2000. godine.
Sljedeća točka posvećena je velikoj Radmili Matejčić koju Riječani vežu za knjigu "Kako čitati grad: Rijeka jučer, danas".
"Žene koje su se danas okupile nisu nikad čule za nijednu ženu obuhvaćenu feminističkom šetnjom, čule su zapravo jedino za Radmilu Matejčić. To pokazuje koliko imamo rupa u obrazovanju i društveno-kulturnim politikama koje su apsolutno zanemarile prezentirati žene unutar javnog prostora i time ih izbrisali iz kolektivnog pamćenja", kazala je Ana.
Radmila Matejčić
Radmila Matejčić rođena je 1922. godine u Banjoj Luci gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirala je Povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1950. godine kada se doselila u Rijeku sa suprugom. U Pomorskom i povijesnom muzeju radila je kao voditeljica Odjela arheologije te je paralelno radila na tri područja muzejskog rada: muzejskom i muzeološkom, terensko - istraživačkom te znanstveno-publicističkom i pedagoškom. Muzejsku zbirku nadopunjavala je sustavnim i temeljitim iskapanjima među kojima se posebno ističu radovi na rimskim termama provedeni šezdesetih godina 20. stoljeća.
Žena kao ideal koji nam servira patrijarhat
Značajna su i podvodna istraživanja zahvaljujući kojima su sačuvane amfore koje se danas mogu vidjeti u muzeju. Ispred zgrade je postavila lapidarij, izloživši tako zaboravljene ostatke riječke prošlosti. Proučavala je, i među prvima objavljivala, crtice o narodnoj nošnji, kovanom željezu, te o morčićima. U suradnji s Nedom Andrić objavila je monografiju o Crikvenici, a sa suprugom je istraživala o zdravstvenoj kulturi na Kvarneru.
Njezino područje interesa bio je barok u Rijeci, Istri i Hrvatskom primorju te je s tom temom i doktorirala 1977. godine u Zagrebu. Njena knjiga Kako čitati grad iznimno je važan doprinos gradu, a bazira se na crticama iz riječke povijesti objavljivanima u Novom listu osamdesetih godina. Umrla je 1990. godine te je pokopana na groblju Kozala.
Valja reći da je šetnja ciljano napravljena u užem centru grada kako bi se istaknulo da se u samo nekoliko koraka može odati počast relevantnim ženama. Nekoliko koraka odvelo nas je do Mljekarskog trga gdje se nalazi poznata riječka skulptura Mlikarice.
U čak 11 gradova u Hrvatskoj ne postoji niti jedno obilježje ili ulica koja je nazvana po ženi. To nam je bila početna okosnica za feminističku šetnju
"U Rijeci postoji jedna, ako uopće možemo reći da je to skulptura Antonije Reljac koja je bila mljekarica, ali i dalje se ne zna ništa o njoj. Sve ostale skulpture koje prikazuju žene u biti prikazuju simboliku majčinstva, zdravlja, simbolika mljekarice čak. Nemamo ni jednu ženu s imenom i prezimenom, nemamo skulpturu Ivane Brlić Mažuranić ili Radmile Matejčić", ističe Jelena.
"Prikazuje se žena koja je skrbna, trpna. Uvijek je ta simbolika vezana za majčinstvo ili rad, skrb o drugima. Prikazuje se žena kao nekakav ideal koji nam patrijarhat servira", dodaje Ana.
"Žena nije bitna, Antonija Reljac nije bitna nego je bitna ta simbolika mljekarice koju ona predstavlja", poentira Jelena.
Priča o Mlikaričinu putu
Skulptura Mlikarice hrvatskog kipara Belizara Bahorića rađena je po modelu Antonije Reljac, o kojoj ne postoji mnogo izvora. Predstavlja grobničke mlikarice koje su svojim mlijekom othranile djecu Sušaka i Rijeke nakon što su, budeći se prije zore, pomuzle krave i skuhale ukućanima kavu.
Često se ta romantizirana slika opisuje kako bi se težak život grobničkih žena približio zainteresiranima, a njihov život pretočen u brojke govori o gotovo svakodnevnim odlascima u grad prilikom kojih su punih 30 godina svakodnevno nosile teret od 50 kilograma. Kako riječko područje nije obilovalo obradivim površinama, potrebe stanovništva za mlijekom ovisile su o radu mljekarica koje su se spuštale s pašnjacima bogate Grobinštine. Dio puta kojim su išle, od Hrastenica do Donje Orehovice nazivan je Mlikaričin put.
Mlikarice su u skupinama polazile prema Rijeci te se pred kraj puta razdvajale u grupe koje su išle prema Trsatu, Pećinama i centru grada. Nakon radnog dana sastajale bi se i uz šalu i priču odlazile doma. Na putu bi stale u oštariji Pu Vinka Sobola i odmorile uz čašu bijelog vina i sode. Skulptura je postavljena 1989. godine kada otprilike i prestaju žene s Grobnika dolaziti u grad. Nalazi se na prostoru Starog grada u blizini Koblerovog trga koji je u srednjem vijeku bio mjesto okupljana i trgovanja.
Četvrtom točkom feminističke šetnje odana je počast Ivi Perčić Čalogović. Jelena napominje da one ulice koje jesu nazvane po ženama se nalaze na periferiji, nije ništa u centru. "Možda je najbliža ulica u Rijeci ona na Trsatu nazvana po Radmili Matejčić", kaže Jelena.
Iva Perčić Čalogović povjesničarka je umjetnosti i konzervatorica rođena u Zagrebu gdje je završila gimnaziju. Školovanje je nastavila u Beču, na Povijesno – umjetničkom institutu te je diplomirala 1946. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Iste je godine osnovan Konzervatorski ured u Rijeci gdje od otvaranja radi kao konzervatorica, a od 1951. do 1973. godine kao ravnateljica. Predavala je i na riječkom Pedagoškom fakultetu (područje Ikonologije i Umjetnost srednjeg vijeka).
Objavljivala je članke s temama očuvanja i zaštite spomenika, radu Konzervatorskog ureda, zidnom slikarstvu Istre, Eufrazijevoj bazilici u Poreču, ikonografiji Vincenta iz Kastva i sl. Ravnateljstvo Ive Perčić- Čalogović obilježeno je obnovom zgrade Konzervatorskog ureda i intenzivnim radom na prepoznavanju i registraciji urbanističkih cjelina Istre kao kulturnih dobara.
Malik Tintilinić ima svoje obilježje, ali Ivana Brlić Mažuranić nema
Zaštićene su vizure gradova na padinama poput Buja, Oprtlja i Grožnjana. Riječka konzervatorska služba od svog je osnutka imala snažan politički poticaj, a njezin je rad naročito za njezina mandata bio usmjeren na Istru nauštrb Gorskog kotara, otoka i ostatku Hrvatskog primorja.
Ana se prisjeća kako je prije nekoliko godina u Rijeci odrađena gerilska akcija gdje su po cijelom užem i širem centru Rijeke nazivi ulica bili oblijepljeni imenima važnih žena.
"Ono što je meni posebno zanimljivo jest da se u različitim gradovima odala počast Ivani Brlić Mažuranić, a u Rijeci se odala počast Maliku Tintiliniću koji je zapravo njezin lik. Dobio je svoje stubište, a ona nije dobila nikakvo obilježje", napominje Ana.
Ivana Brlić Mažuranić
Jedna od najprepoznatljivijih vizura grada jest svakako kompleks nebodera na Kozali i prvo što vide ljudi kada dođu u centar Rijeke. Projektirala ih je, i tako dolazimo do pete točke šetnje, Ada Felice Rošić.
"Odabir lokacije tih nebodera je bio kritiziran, a dan danas su jedna od prvih stvari koje turisti i općenito Riječani vide", kazala je Jelena.
U gradu Rijeci postoji 637 ulica. Većina ih je nazvana po nekim povijesnim obilježjima i događajima. Od toga 281 ulica nose muška imena, a samo je 25 ženskih imena
Ada Felice Rošić rođena je 1922. godine u Rijeci. Nakon završene Sušačke gimnazije odlazi studirati u Zagreb. Ada Felice Rošić uz Nedu Šilović među vodećim je arhitekticama značajnima za izgradnju poslijeratne Rijeke. Obje su nakon diplome zagrebačkog Tehničkog fakulteta poslane u manje izgrađene krajeve države, točnije u riječki Građevno-projektni zavod. U Rijeci je vladala nestašica stručnog kadra zbog velike emigracije talijanskog stanovništva. Paralelno s odlaskom velikog broja stanovništva u grad je i dolazilo mnogo ljudi, što radnika i radnica koji su sa sela dolazili zbog posla, ali i obitelji željnih gradskog života.
Zaboravljena arhitektica i zanemarena književnica
Od 1958. do 1975. godine vodila je GP Primorje te je zaslužna za brojne gradnje u istarsko - kvarnerskoj regiji, od kojih neke zbog neistraženosti nisu niti atribuirane. Projekti Ade Felice Rošić s kojima se svakodnevno susrećemo su Robna kuća Korzo i zgrada Trgovačke i tekstilne škole kao prvi primjer trgovačke kuće i jedina zgrada u Rijeci izgrađena s namjenom srednjoškolskog obrazovanju.
Veliki stambeni neboderi na Kozali također su njezin projekt, često kritiziran zbog odabira lokacije, no upravo zbog nje oni su među prvim vizualnim utiscima brojnih turista i samih Riječana/ki. Preminula je u Rijeci 2013. godine.
Jelena podsjeća kako je jedna od rijetkih žena koja ima spomen-ploču u centru Rijeke Marisa Madieri, spisateljica i književnica koja je puno pisala o Rijeci i živjela u Rijeci do 1949. godine: "Mi ne znamo za tu ploču. To govori koliko tim nekim politikama nije stalo."
"To govori o neosjetljivosti urbanih politika koje kreiraju prostor grada, gdje u potpunosti brišu svaki trag i osjećaj povezanosti s tim gradom. Ako ne možeš prepoznati svoj identitet unutar grada u kojem živiš, to je onda problematično. Postavlja se pitanje kome onda taj grad pripada ako ne pripada. Sudeći po nazivima ulica i trgova, po skulpturama ženama najmanje grad pripada", dodaje Ana.
Biografiju Marise Madieri treba započeti kratkim opisom života njezine bake Filipe Miletić koja je udajom promijenila prezime u Mađarić. S trideset i šest godina nakon što je rodila trinaestero djece, a pritom opet trudna, ostavila je muža koji je prokockao sve što su imali i otišla u Rijeku. U Rijeci se zaposlila i živjela sa sinom promijenivši pritom prezime u Madieri.
Koliko su sve ove žene "pometene pod tepih" možda se najzornije oslikava u Jeleninu poražavajućem priznanju: "Završila sam povijest i povijest umjetnosti i zapravo je grozno koliko toga sam ja naučila istražujući za ovu šetnju. Opet se tu vraćamo na manjkavost obrazovnog sustava
S obitelji i unukom Marisom posljednji put se seli u koloni izbjeglica Talijana prema Trstu. Tada je imala 81 godinu te je uskoro umrla. Marisa, rođena 1938. godine sljedećih je jedanaest godina provela u Rijeci čije opise, ali i iskustvo egzodusa, donosi u svojoj knjizi Vodnozeleno ( Verde aqua, Torino 1987.). S književnikom Claudiom Magrisom ima dvoje djece. Umire 1996. godine u dobi od samo 58 godina, a na njezinoj je rodnoj kući, na adresi Zagrebačka 9 na riječkoj placi, postavljena spomen-ploča.
Riječka Anne Frank
Završna točka feminističke šetnje posvećena je Milojki Mezzorani Skvaž, riječkoj Anni Frank.
Milojka Mezzorana Skvaž rođena je 7. travnja 1927. godine u Rijeci. Njena potresna iskustva kao petnaestogodišnje djevojčice prilikom njemačke okupacije Rijeke 1943. godine moguće je pročitati u dnevničkom zapisu koji se čuva u Muzeju grada Rijeke. Milojkina obitelj živjela je u današnjoj ulici Milana Smokvine Tvrdog, lokacija uz koju povezujemo njen lik. Pisala je dnevnik pod nazivom "Incasso" ("Optužujem"). Jedan je dio, 1941. i 1942. godinu sama uništila, no sačuvan je drugi koji opisuje događaje od kapitulacije Italije, njemačkog bombardiranja i okupacije.
Milojka Mezzorani Skvaž
Zbog djelovanja u SKOJ-u u kolovozu 1944. uhićena je i odvedena, prvo u Via Romu gdje neuspješno ispitivana uz ponižavanja i zlostavljanje, a zatim u Trst te u Auschwitz gdje postaje logorašica broj 8849. U svibnju 1945. godine sovjetske trupe oslobodile su logor Chemnitz blizu Dresdena u kojem je bila zatvorena te se vraća kući, pronalazi dnevnik i opisuje iskustva iz logora. Radila je kao tajnica u Leksikografskomzavodu Miroslava Krleže, a potom kao profesorica engleskog jezika u Sušačkoj gimnaziji. Umrla je 2004. godine, a pokopana je na trsatskom groblju.
Koliko su sve ove žene "pometene pod tepih" možda se najzornije oslikava u Jeleninu poražavajućem priznanju: "Završila sam povijest i povijest umjetnosti i zapravo je grozno koliko toga sam ja naučila istražujući za ovu šetnju. Opet se tu vraćamo na manjkavost obrazovnog sustava. Postoji knjiga Daine Glavočić "Značajne žene Rijeke i okolice" koja nam je bila početna točka, ali morale smo kasnije puno dodatno istraživati", kazala je.
Interaktivna mapa Feminističke ture
Ana je mišljenja kako je teško uprijeti prstom i reći tko je kriv zato što ulice nisu nazvane po ženama:"Grad Rijeka, primjerice, podupire ovakve inicijative, ali to je sve i dalje minorno. Uzročno-posljedična veza leži u patrijarhalnom sistemu. To je sasvim jasno. Kao i u manjkavosti obrazovnog sustava. Na obrazovanje bih stavila fokus. U cijelom mom obrazovanju nikad nije bio fokus na ženama. Ljuta sam zbog te nedostupnosti informacija o važnim ženama. Informacije sam dobila tek na fakultetu kada sam se počela baviti ovim temama", rekla je.
"Feministička šetnja me ohrabrila za daljnje istraživanje i proučavanje, razvijanje ove ideje i širenje informacija koje sam saznala. Voljela bih u budućnosti prenijeti to znanje na svoje učenike i dati im puno više od onoga što je meni bilo dano", zaključuje Jelena.
Feministička tura dostupna je na interaktivnoj mapi unutar projekta "Rijeka in Flux" te se može pogledati ovdje.
Tura je trenutačno osim na hrvatskome dostupna i na engleskome jeziku, a bit će prevedena i na francuski i talijanski. Aplikacija Rijeka Fiume besplatno se može preuzeti putem aplikacije Google Play, a mapa Feminističke šetnje nadograđivat će se ostalim važnim ženama riječke povijesti – zbog budućnosti, zbog jačanja identiteta grada. Zbog vrlo jednostavnog razloga – jer je bitno, jer su bitne!
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.