U programu TV Dalmacije je 4. studenog emitiran prilog pod nazivom “Hetero ok?”, u kojem je novinar Karlo Barbir Splićanima postavljao pitanje “Što bi napravili da vam sin kaže da je heteroseksualac?”, kako se pak taj prilog zove na Youtube-kanalu spomenute televizije. (Ostavit ćemo u zagradi da je ispravo “biste” umjesto “bi”, jer to je doista najmanji problem s tim prilogom.)

“Dok su naša društva sve otvorenija prema različitim seksualnim orijentacijama, zanimalo nas je kako bi Splićani reagirali na ovu suprotnu situaciju u kojoj je drugačiji zapravo onaj koji slijedi tradicionalne norme”, kaže se na početku priloga. Onda slijedi zaustavljanje većinom starijih građana Splita kojima se postavlja pitanje o reakciji na heteroseksualnost njihovih sinova. Zašto samo sinova, a ne i kćeri, u prilogu se ne objašnjava. Valjda su i to te “tradicionalne norme”.

Vjerojatno već shvaćate, bez da ste prilog pogledali, kako je fora u tome što će ljudi čije su izjave u prilogu pokazati da ne razumiju što znači riječ “heteroseksualac”, čak i da misle da znači “homoseksualac”, pa de facto odgovaraju na pitanje o mogućoj homoseksualnosti vlastitih sinova.

Jedna gospođa kaže da bi se “iznenadila, ali bi prihvatila”, jer “to mi je dite”, druga pak da joj je “to nešto najgore”. Poanta cijelog priloga je zapravo nadmeno se ismijavati neobrazovanosti puka, jednostavnije rečeno trolati.

Normalizacija ideje ubijanja vlastite LGBT djece

Sve u svemu, prilog ne bi bio neki pamtljivi doseg humora ili novinarstva u Hrvata da u njemu nisu i izjave dvojice starijih muškaraca. Prvi, potpisan kao Ante, kaže da bi sina heteroseksualca, čitaj homoseksualca, “zavezao katancem i spustio u najdublje more”. Drugi, koji nije potpisan, kaže: “Ubija bih ga.”

Nakon toga autor priloga izvodi zaključak: “Reakcije sugrađana pokazuju da prihvaćanje nije samo pitanje orijentacije, već i otvorenosti prema svima bez obzira na očekivanja i norme, te kako riječ “heteroseksualac” često ostaje nejasna ili zbunjujuća.” I svi se nasmijaše.

U čemu je problem? U tome što imamo dvojicu građana Republike Hrvatske koji u kameru, znajući da ih se snima za televiziju, bez ikakvog problema kažu da bi ubili vlastitog sina ako je homoseksualac. Jer oni očito misle da je heteroseksualac jednako homoseksualac.

Pritom u prilogu ne vidimo nikakvu reakciju novinara na tu izjavu.

Izražavanje ideje ubijanja vlastite LGBT djece je toliko normalizirana i uobičajena pojava u hrvatskom društvu da je ljudi bez uvijanja izgovaraju u TV kameru. Dakle, čak nismo došli ni do toga da ima ljudi koji tako misle, ali shvaćaju da je to društveno neprihvatljivo glasno i javno izreći, već imamo ljude koji će ne samo objaviti kako bi ubili vlastito homoseksualno dijete, nego će u razgovoru za televiziju izložiti svoj cijeli plan (vezanje katancem, utapanje u najdubljem moru).

Ako ovo nije i prilika i razlog da se aktivistički reagira, što jest?

Koliko mi je poznato, nema zabilježenih slučajeva u RH u kojima su roditelji doista ubili vlastito dijete zbog toga što je gej, ali itekako ima slučajeva fizičkog i mentalnog zlostavljanja, izbacivanja na ulicu i raznih drugih izraza homofobnog roditeljskog terora u ime obitelji.

Ima i slučajeva suicida gej ljudi koje su do toga, između ostaloga, doveli baš njihovi roditelji sa stavovima poput “Ubija bih ga”. Verbalno, fizičko, psihološko, ekonomsko i svako drugo nasilje prema LGBT ljudima je i dalje općeraširena pojava. Ali mi je i dalje bilo šokantno čuti netko na televiziji bez uvijanja govori da bi ubio sina homoseksualca.

U tome sam, izgleda, prilično usamljen, jer sam prije pisanja ovog teksta čekao da na ovaj skandalozni prilog TV Dalmacije reagira bar jedna od 20 i nešto LGBT organizacija i inicijativa koje danas postoje u Hrvatskoj.

Da barem netko od njih pošalje priopćenje medijima, pokrene kampanju slanja protestnih mejlova TV Dalmaciji, pojavi se pred njihovim uredima u Splitu s transparentom “Stop normalizaciji nasilja nad LGBT ljudima!”, pošalje pritužbu Agenciji za elektroničke medije ili barem o tome natipka osuđujući status na Facebooku. Ništa.

Ako ovo nije i prilika i razlog da se aktivistički reagira, što jest? Onda sam se sjetio da aktivističke reakcije nema jer je LGBT aktivizam proteklih desetak godina zamijenjen projektizmom.

Brošurama protiv dezinformacijskih narativa

Dan nakon izjava o ubijanju vlastitih homoseksualnih sinova na TV Dalmaciji portal Libela, čiji je nakladnik udruga CESI - Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanja, objavio je članak pod naslovom “Održale smo međunarodnu edukaciju o dezinformacijama u Vrsaru”.

U njemu možemo pročitati da je u istarskom Vrsaru održana višednevna edukacija “o dezinformacijama i dezinformacijskim narativima koji su usmjereni na manjinske skupine u društvu”, o čemu je “raspravljalo 27 stručnjaka/inja u radu s mladima, medijskoj edukaciji te studenata/ica iz Hrvatske, Bugarske, Njemačke, Cipra, Kosova, Albanije, Srbije i Crne Gore”.

“Kroz rasprave prepoznale smo da su neke od najpogođenijih skupina u zemljama sudionicima migranti/ice, LGBTIQ+ zajednica te žene i njihova prava. Osim detektiranja pogođenih skupina, raspravljale smo i kako se boriti s dezinformacijama koje ih targetiraju”, navodi se u članku.

Konačni cilj edukacije je - a to neće biti nikakvo iznenađenje bilo kome upućenom u užase projektizma - izrada brošure. Treba li uopće isticati koliko je jalovo u digitalnom svijetu, u kojem se svi ti “dezinformacijski narativi” šire online, kao odgovor na njih izraditi brošuru? Pokrenuti kanal na TikToku ili izraditi web stranicu, to bi imalo nekog smisla, ali brošura, pobogu?!

Eto to je paradni primjer projektizma. Izrada te famozne brošure, čije je predstavljanje najavljeno za siječanj (prilika i za još jedan nevažni okrugli stol s istomišljenicima u Novinarskom domu ili gdje već), predviđena je projektom “Disinformation action”, saznajemo u članku, “u okviru programa Erasmus+ za koji je u Hrvatskoj nadležna Agencija za mobilnost i programe EU”.

Kako je projektizam pojeo aktivizam

CESI nisu u cijeloj priči nekakve posebne negativke, one su sa svojom brošurom samo paradigmatski primjer projektizma, kronološki se tako poklopilo u ovom slučaju. Daleko od toga da su jedini/e, projektizam je odavno pojeo (LGBT) aktivizam.

Projektizam funkcionira tako što se vidi za što donatori, u ovom slučaju Europska unija, hoće dati novac, pa se onda smišlja neki projekt koji bi mogao proći na natječaju. Pritom taj projekt može, ali i ne mora imati nikakve veze s akutnim potrebama “manjinskih skupina u društvu”, one su tu samo usputni objekt, dok je glavni subjekt donator, kako ga zadovoljiti i kako nastaviti na budućim natječajima dobivati sredstva za još brošura.

Ubace se tu i neke edukacije, tako da se mogu tražiti i sredstva za putne troškove, smještaj i slično, jer tko ne bi htio početkom studenog otići na nekoliko dana u Istru?

Da bude jasno, besmisleni projektizam nije lagana rabota, treba napisati sve te dosadne projekte, organizirati edukacije, napisati, dizajnirati i tiskati većinom irelevantne brošure itd., te pritom ne doživjeti živčani slom od tolike birokratske uzaludnosti i hinjenja da sve to nije, kako bi rekao veliki antropolog David Graeber, bullshit job.

Loša beskonačnost

Nema razloga zavidjeti onima koji se nalaze u paklu projektizma. Nema tu ni naročito velikih honorara, a ni socioekonomske sigurnosti. Ali nema ni aktivizma.

Zato sad imamo hrvatske LGBT organizacije koje na svojim stranicama na Facebooku pretežito objavljuju stvari poput sličica na kojima piše “Danas je dan vidljivosti ovih ili onih”, te se hvale što je “naš X otišao na konferenciju” i “naša Y bila u veleposlanstvu”.

Pa malo nekakva radionica s 5-10 ljudi, pa okrugli stol, pa pokoja brošurica, pa je projekt završen, pa treba natipkati novi i tako u lošu beskonačnost.

Zato je moguće da se u programu jedne televizije danas u Hrvatskoj emitira prilog u kojem ljudi otvoreno govore da bi ubijali svoju homoseksualnu djecu, a da nijedna od 20 i nešto hrvatskih LGBT organizacija na to ne reagira.

Projekti koje provode ne predviđaju tu reakciju. I zato to nije aktivizam, jer aktivizam, između ostaloga, podrazumijeva reakciju na društvenu nepravdu čim se ona dogodi, a ne ako i kad za to - mjesecima ili godinama kasnije - Europska unija odobri sredstva.

Ali kad je već tako, za kraj mogu predložiti da se ta najavljena brošura barem pošalje TV Dalmaciji. Možda to bude prva brošura u povijesti koja će nešto promijeniti.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.