Bilo je pitanje dana kada će, tada još "samo" nestala (sada već pronađena mrtva), australska građanka Britt Lapthorne biti proglašena kurvom. Istina, upotrijebljen je "finiji" izraz (ipak je to bila izjava za medije), to jest, "bila je promiskuitetna".

I k svemu tome, to je izjavio Ivica Perković, sin vlasnika hostela u kojem je nesretna Australka odsjela, dakle njezin ugostitelj. čak da je nešto i znao o njezinu seksualnom životu i navadama, kao ugostitelj (obično se u nas zaboravlja da je to ona/j koja/i ugošćuje) je trebao biti čak osobito diskretan kad je privatnost njegove gošće u pitanju i šutjeti. Trebao je šutjeti u svakom slučaju (osim pred policijom kojoj možda i takva opaska, bila ona istinita ili ne, može dobro doći u istrazi, nikad se ne zna), a osobito su trebali o tome šutjeti mediji. 

Tu smo sada već na terenu našeg neiskorjenjivog macho mentaliteta, koji je, moguće je zamisliti, možda i kumovao tragičnom kraju mlade žene. Jer bila je mlada, svega 21 godinu, zgodna plavuša koja putuje svijetom sama, očigledno neopterećena patrijarhalnim budalaštinama koje bi joj rekle gdje joj je "prirodno" mjesto, a to sigurno nije tisućama milja daleko od rodnog doma. Pa ni to još nije bilo dosta, već je išla i u noćni provod. Znaju naši momci kakve su to, to su im pričali njihovi očevi, sve su one čehinje i Njemice, to jest, sinonimi za djevojke, žene, laka morala, koje dolaze u hordama na Jadran i samo gledaju gdje će ih zgrabiti kakav južnjački macho. Pomalo neobrazovan, pomalo neopran, s ponešto zuba u čeljustima. Tada se još nisu izražavali tako sofisticirano kao današnje generacije, tada su bile samo kurve, sada su, čujemo, promiskuitetne. Sve ostalo je isto, uz malo više zuba i nešto čišćih majica.

No dječačić od 33 godine (Ivica Perković) kojeg su mama i tata, ako ga već nisu naučili elementarnoj pristojnosti, barem mogli poučiti profesionalnim uzusima, jedan je problem. Neusporedivo je veći onaj na koji se odnosi isti opis, a to su hrvatski mediji, ako ne baš i svi, a ono zastrašujuća većina. Pri tom se ne radi o, eto, samo jednom takvom ispadu u inače profesionalno korektnom izvještavanju. Radi se o sistemu koji je miljama daleko od profesionalne korektnosti i građanske pristojnosti. Kome je uopće, pogledamo li drugi primjer koji je uslijedio samo nekoliko dana kasnije, mogla trebati informacija da je ubijena advokatska pripravnica Ivana Hodak bila trudna? Na stranu istinitost takve informacije, njezino je plasiranje u javnost, jednako kao i navodne promiskuitetnosti Britt Lapthorne, u svakom slučaju besmisleno, nepotrebno i uvredljivo nažalost ne više za same pokojnice (koje ne samo da se ne mogu braniti, nego ih nikakva uvreda više ne može ni pogoditi), ali sigurno za njihove najbliže, a sigurno i za nekakvu priželjkivanu društvenu pristojnost i dobar ukus, barem dijela građana Hrvatske koji do toga još drže.

U pravom medijskom divljanju na tu temu, neki premudri novinari su još i komentirali "činjenicu" o trudnoći Ivane Hodak, dodavši vlastitu spekulaciju da "Ivana nosi dijete svog dečka…". Ne, primjerice, "bila je trudna". Ako je uopće dopustivo da se jedna tako intimna stvar, bez pristanka osobe o kojoj se radi, a koja, nažalost više i ne može o tome odlučivati, objavi u javnosti, treba li osobu koja je trudna pretvoriti u puku nositeljicu nečijeg djeteta? Tota mulier in utero, ili žena je maternica, tako glasi srednjevjekovna mudrost, koja se u Hrvatskoj i sličnim joj zemljama nosi do danas i izgleda da ništa od sjaja prvog otkrića nije izgubila. Ovakvom bi misaonom sklopu, naime, sasvim lijepo odgovarala svojedobna izjava jednog člana poljskog senata koji je u kampanji da se zabrani abortus uzviknuo "Nacionalizirat ćemo te utrobe!"

Ovdje se radi o dvjema stvarima koje se međusobno podupiru. Prva je tradicionalno, patrijarhalno i desničarsko (mada nam ni takozvana ljevica nije mnogo bolja) poimanje žene kao drugorazrednog bića s razumijevanjem kojeg se, kako vidimo u cijelom društvu, a najbolje ipak kroz medije, nikako drugačije ne može izaći na kraj osim svođenjem na spol. Jer onog trenutka kad se osoba, na temelju biologije, smjesti (bolje rečeno, utjera) u spol, njezine društvene osobine i kvalitete se na spol i svedu. Odnosno, po načinu kako se društvo spram nje odnosi, spol određuje i limitira osobu u granicama njezine/gove biološke datosti. Za žene se posprdno govori da misle jajnicima, dok za muškarce taj isti instrumentarij, koji funkcionira isto i izlučuje hormone, ima sasvim obrnutu vrijednost, pa kazati "on ima jaja" znači kompliment. To će u ovoj zemlji ostati nažalost neizmijenjeno čak i nakon znamenite rečenice koju je izgovorila Judy Dench kao M. u "Tomorrow Never Dies" kao repliku na posprdnu primjedbu nekog admirala kako ona, "uza sve poštovanje, nema muda" da odobri vojnu akciju; odvratila je: "tako je, zato ne moram cijelo vrijeme razmišljati pomoću njih".

Naši se mediji baš jednako, bez ikakva odmaka, kao i većina pučanstva čije misli i osjećaje posreduju, jednostavno ne mogu iskobeljati iz zadatog patrijarhalnog dihotomnog diskursa snaga-slabost, moć-nemoć, intelekt-osjećaj, prvo kao odlika za muško, koje je subjekt, a potonje kao odlika za žensko, koja je ono drugo. Pri tome imaju svesrdnu podršku crkve, politike, poslodavaca i zakonodavaca, od nogometnih do zavičajnih klubova, a niti intelektualna elita nam nije izvan svake sumnje.

Da li je uopće zamislivo da u nekom već događaju mediji izvješćuju tako da primjerice za muškog aktera neke tučnjave ili porezne prijevare navedu da je promiskuitetan?Pitali bismo se koji je smisao te informacije. Pa ako bi se tako sročena vijest i pojavila, reakcija bi bila upravo pozitivna; može, muško je!

Kad je pred koju godinu do javnosti dospio kućni seksi video u kojem se pojavila jedna naša popularna pjevačica, ali i jedan bosansko-hercegovački (više ovo drugo) tajkun, sva se srdžba svalila na nju. Međutim, ona je bila neudata, bez djece, i napokon, neka se baci kamenom tko ne bi radio takve video zapise iz vlastitog seksualnog života kad bi doma imao kameru. Gospodin koji je u jednakoj mjeri sudjelovao u toj produkciji međutim je oženjen i otac nekoliko malodobne djece. Ona je po našim medijima proglašena mal’ne kurvom, a njega kao da u svemu tome nije ni bilo, a za ono malo što ga je i bilo i spominjalo se, narod je odlučio: svaka čast! Uza sve to, nije ona bila ta koja je taj video ponudila javnosti.

Druga stvar u ovoj iritantnoj priči o našim mentalitetima i medijskim dostignućima jest konstruiranje medijskog spektakla, pri čemu se mediji takmiče jedni s drugima, i čemu se osobito rado utječu. Donosi publiku, a ne traži nikakva znanja, kritičko mišljenje i sposobnost interpretiranja. Dapače, ionako se traži što je veća moguća dramatizacija, pa čak i po cijenu "pseudodogađaja", to jest izmišljanja, kao što bi se gotovo sa sigurnošću moglo reći da je riječ u oba u tekstu navedena slučaja. S nužnom simplifikacijom, kako bi se zagolicalo najširu publiku, a da ju se ne tjera da misli ili da se opredjeljuje, neće biti problema, jer kompleksnije ili kompliciranije uglavnom i ne mogu. I dakako, treći zakon u konstruiranju medijskog spektakla jest omiljena personalizacija. Od drugog stanja ubijene, televizijskog prijenosa patnje njenog dečka i promicanje stradale djevojke u anđela, vašar taštine umjesto sprovoda (tko je tko iza galerije skupih sunčanih naočala, na brzinu kupljenih haljinica i štiklica na fotografijama sa sprovoda), sprovod sam kao mjesto to see and to be seen, dirljive snimke shrvane najbolje prijateljice... I tako u nedogled. Valjda je bilo načina da se i pokojnicu i medijskim spektaklima izmaltretiranu javnost (barem onaj dio koji je ostao priseban i pristojan) nekako poštedi.

Sigurno, ali onda bi se mediji i javnost morali upitati o nekim drugim neugodnim i veoma uznemirujućim pitanjima oko tih dviju smrti, ali i još nekim drugima. Umjesto za maštu golicavih, nametljivih vijesti koje zarobljavaju pažnju publike, pita li se itko (pa pokušava li onda i odgovoriti), kako je moguće da ubojstvo mlade 26-godišnje odvjetničke pripravnica obori dva ministra i šefa policije, dobije službeno saučešće predsjednika vlade, službena saučešća vrhuške odvjetničke komore, a kao kruna svega još i demonstrativnu (na jedan sat) obustavu rada odvjetnika u Hrvatskoj? Takav se spektakl i reakcija struke nije dogodila niti nakon ubojstva sutkinje, odvjetnice i njezine klijentice na zagrebačkom sudu prije devet godina. Pritom su one u trenutku ubojstva bile na svojim dužnostima i bile su ubijene upravo stoga što su ih obavljale.

Treba li to razumjeti na način da u Hrvatskoj postoje, da parafraziramo naslov slavnog filma Francesca Rosija, "izuzetni leševi"? Što s običnim leševima? Zašto se premijer nije isto onako ganuto obratio saučešćem obitelji istog dana ubijene djevojke Nike ili obitelji Ritz, roditeljima Lukinim, i isto tako odlučno smijenio beskorisne i nesposobne ministre? I Nika i Luka imali su puno prijatelja, ali njih nitko (na sreću) nije snimao na sprovodima, za njih advokatska komora jedva da zna, a štrajkati sigurno neće. U Rosijevom filmu leševi su vodili do vrhova vlasti. Kamo vode ovi, to već i nije tajna, osim možda za tajne službe kojima to po dužnosti mora ostati strogo čuvanom tajnom.