Hrabra Sanja Juras jedna je od pionirki suvremenog hrvatskog LGBT aktivizma koji je posljednjih godina doista i pokrenuo neke bitne promjene nabolje. Ali što se događa kad nije "njezin dan", a mora nastupati u javnosti?

Sanja je u utorak, zajedno s koordinatoricom Autonomne ženske kuće Nevom Tölle, gostovala u HTV-ovoj emisiji "Otvoreno". Tema emisije bila je peticija u povodu 60. obljetnice donošenja Opće deklaracije o ljudskim pravima koja je prošle nedjelje bila potpisivana u crkvama diljem Hrvatske. Njima nasuprot, urednik emisije Mislav Togonal posjeo je trojicu nadmenih muškaraca, preciznije, predstavnika Crkava i njihove satelitske "građanske inicijative".

Nadmeni muškarci bili su član komisije Iustitia et pax dr. Željko Tanjić, paroh Srpske Pravoslavne Crkve Marinko Juretić i koordinator Građanske inicijative "Potpisujem deklaraciju" Ladislav Iličić.

U prvom dijelu emisije, pažljivo slušajući sugovornike i nešto zapisujući, naša je Sanja djelovala samouvjereno, a vidi se i da je poradila na stylingu te da djeluje daleko ozbiljnije no prije 5-6 godina. Bravo Sanja! Rekoh sama sebi, "napokon, jedva čekam čuti kako će ih pojesti za doručak".

Jer, ruku na srce, moglo se očekivati kako će tri nadmena muškarca podastrijeti više-manje jednake "argumente" protiv pobačaja i istospolnih brakova kakve slušamo godinama i desetljećima te da iz njihovih usta nećemo čuti ništa nova. Osim toga, njih trojica mužjaka naspram dvije žene – pobjeda im se činila zajamčenom. To se moglo zaključiti i iz njihova držanja dok su govorile Tölle i Juras – gledanje u strop, zijevanje, opušteno meškoljenje na stolcima i podsmjehivanje. Vrlo balkanski i nimalo gospodski. Ali to smo od njih očekivali. I čekam tako da hrabre i pametne žene krenu u protunapad, da im u korijenu srežu neargumentiranu raspravu. I čekam, čekam, čekam,...

Nažalost, dočekala nisam. Rezultat se ipak okrenuo u korist Iličića, Tanjića i Juretića.

Unatoč srčanosti i volji da obrani "naša" stajališta i na koncu, elementarna ljudska prava, Sanja Juras je ipak djelovala suviše mlako, koristeći istu retoriku kao i kad se prvi put - prije šest godina počela pojavljivati u javnosti. Tako je, na primjer, Juretić izjavio kako je "jedini cilj institucije braka imanje djece pa se istospolne zajednice zato ni ne mogu nazvati brakom". Juras tome nije kontrirala običnom logikom, odnosno protupitanjem treba li onda zabraniti stupanje u brak neplodnim osobama te invalidima ili bolesnima koji ne mogu imati djece? Treba li razvoditi brakove u kojima iz ovog ili onog razloga nema potomaka? I unutar kojeg roka od datuma (crkvenog, dakako) vjenčanja treba rađati? Umjesto toga Juras se pozivala na deklaracije i odredbe o ljudskim pravima, zakone i... fade out jer je naprosto bila nadglasana.

Ili kad paroh Juretić kaže da "djeca nisu kućni ljubimci već nešto drugo" i kako "treba poduzeti sve da roditelji zadrže djecu koju im je oduzela država" jer su, eto, heteroseksualni roditelji nezamjenjivi. Ali, Sanja ne pita što kad su ti roditelji pedofili, silovatelji vlastite djece, obiteljski nasilnici, neizlječivi agresivni alkoholičari, narkomani?

Nešto kasnije Togonal je spomenuo kako "postoji teza da nije dobro da istospolni parovi imaju djecu jer ona imitiraju roditelje pa bi i sama bila homoseksualna", i opet ista priča. Nigdje argumenta o tome kako je najveća većina lezbijki i homoseksualca odrasla upravo u konvencionalnim obiteljima, uz roditelje različitih spolova. Koga onda oni imitiraju, tko je njima uzor?

Naposljetku, na stranu to što je posve razvidno kako su peticiju potpisivali i potpisat će je ljudi koji nemaju pojma što ona zapravo znači i što u njoj piše (neki od njih su to javno tako i rekli), njima je očigledno najvažnije to što se ona potpisuje u crkvama, pa to automatski podrazumijeva njezinu ispravnost. Sve to ne bi bilo neobično ni potencijalno problematično da gore spomenuta građanska inicijativa ne računa upravo na tu i takvu većinu potpisnika te da ne namjerava rezultate te akcije podastrijeti državnim vlastima i hrvatskoj javnosti te je na koncu (skupa s potpisima iz svih europskih država) prezentirati i Općoj skupštini UN-a u New Yorku, u Europskom parlamentu i u Vijeću Europe, a to će, bojim se, biti velike brojke i velike manipulacije podacima.

S predstavnicima, dakle, tako dobro organizirane inicijative koja na svojoj strani zapravo ima većinu prosječnog hrvatskog stanovništva koje redovito ide u crkve, džamije i sinagoge, informatički je nepismeno i nepopravljivo nekritički raspoloženo prema instituciji Crkve, u utorak je pokušala polemizirati Sanja Juras. Nažalost, neuspješno. Neuspješno i nepripremljeno.

Na kraju sa žaljenjem moram zaključiti kako od prvotno zahuktalog hrvatskog LGBT aktivizma nije ostalo gotovo ništa. Progutao je sâm sebe u nekim sukobima privatnih interesa, borbama velikih ega i ugušio se u općoj apatiji. Dok se razne vjerske i ine zajednice, čuvari takozvanih "tradicionalnih" vrijednosti grupiraju i postaju sve jači, na našoj strani ostao je usamljeni pravni tim Iskoraka i Kontre na čelu sa Sanjom Juras i Kristijanom Grđanom te Zagreb Pride.
Sanja i Kristijan povremeno istupaju u javnosti, podijele koji letak kad i ako im dopuste, ali sasvim je očito da sami ne mogu podnijeti breme rastućeg nacionalnog neokonzervativizma i činjenicu da u protivničkom rovu leži vladajući establišment u sprezi s crkvom i većinom građana koje jednostavno nije briga. Potonji jednom godišnje organiziraju povorku ponosa u kojoj korača isti broj gotovo istih ljudi kao i prije šest godina.

Vrijeme je za promjenu, i to što skoriju.

P.S. Za one koji ne znaju, peticija sadrži samo izdvojenih 5 članaka deklaracije od ukupno 30 koliko sadrži izvornik (dostupan svakome tko ga želi pročitati), a potpisivanje je organizirano kako bi se ukazalo na to da se "brojna prava iz te deklaracije a koja su sukladna vjerskim vrijednostima, često na razne načine ugrožavaju" te je shodno tome na hrvatskoj internetskoj stranici s peticijom umetnut i odjeljak u kojem se, između ostaloga, kaže sljedeće: "Iako je deklaracijom pravo na sklapanje braka i osnivanje obitelji povjereno muškarcu i ženi, danas se to pravo želi dati i istospolnim zajednicama".

Na stranu to što je deklaracija usvojena daleke 1948. i što se izrijekom zapravo nigdje ne spominje nikakva definicija braka, odnosno da je on ekskluzivan klub rezerviran isključivo za raznospolne parove. I na stranu to što prvi članak jasno i nedvosmisleno kaže kako su "sva ljudska bića rođena slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima", svatko to može tumačiti kako god želi i svatko se može osjetiti jednakijim, pa i osam vjerskih zajednica koje podržavaju takozvanu građansku inicijativu potpisivanja peticije.

Ono što bi u osnovi trebalo biti plemenitim instrumentom senzibilizacije i edukacije javnosti o ljudskim pravima samo je krabulja za još jednu perfidnu kampanju protiv istospolnih zajednica i prava LGBT osoba u Hrvatskoj.