Što je potrebno da bi netko postao lezbijskom ikonom, koje kvalitete mora posjedovati? Za neke od nas to su, naravno, deklarirane lezbijke poput Dusty Springfield, K.D. Lang ili Marlene Dietrich. Kod drugih to nije toliko očito.

No ono što je zajedničko većini klasičnih gej-ikona jest njihovo izvrtanje klasičnih rodnih uloga, a upravo je to bilo važno četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća kad su neprikosnovene vladarice velikog platna bile glumice poput Bette Davis i Joan Crawford, neprestano se pokazujući jačima od svojih muških kolega. 

Upravo su žene poput njih ondašnjim lezbijkama pružale utjehu, jer to su bila vremena u kojima bi javno priznanje homoseksualnosti izazvalo neodobravanje okoline te u najboljem slučaju isključivanje iz društva, a u najgorem samoubojstvo. Lezbijke onoga doba morale su tražiti afirmaciju gdje je god to bilo moguće, a često su je nalazile baš u moćnim ženama iz hollywoodskih filmova.

Neke od lezbijskih ikona tog doba bile su i androgine. Mae West je, primjerice, lako mogla biti i muškarac odjeven u ženu. Ona se stalno rugala rodnim ulogama odijevajući se u haljine kakve su kasnije nadahnule mnoge drag-queen performere, smijala se ideji muške superiornosti i uvijek je pobjeđivala u ratu spolova.

Njezina suvremenica Marlene Dietrich također je odavala dojam da je više od praznoglave hollywoodske ljepotice. Na neki zagonetan način koji danas zovemo "gaydarom", njezina je gej publika znala da Marlene prezire budalaste uloge koje je bila prisiljena tumačiti.
Bila je najsretnija kad se mogla odjenuti u muško odijelo i ljubiti djevojke (kao u njezinu drugom fimu, "Maroko"). Kad je postala kabaretska pjevačica, nosila je cilindre i pjevala pjesme poput “I’ve Grown Accustomed to Her Face”. Suvišno je reći kako je gledalište uvijek bilo prepuno lezbijki i gejeva koji su se tako međusobno prepoznavali.

Te glumice i zabavljačice bile su itekako važne za lezbijsku i gej zajednicu u tim teškim vremenima. Njihove poruke možda jesu bile subliminalne ali dolazile su do srca onih koji su se posve sami borili s osjećajima različitosti u društvu koje bi ih, da je saznalo, smjesta odbacilo.

Pedesetih godina je Doris Day pjevala o svojoj "tajnoj ljubavi" i čeznula je "obznaniti je svima s najviše planine". Za njezine gej obožavatelje to je bila verbalizirana frustracija koju su osjećali boraveći zaključani u svojim emocionalnim ormarima, i to ih je tješilo. Lezbijke su nalazile utjehu i u samom liku Calamity Jane, filma u kojem je Doris Day otpjevala "Secret love". Ona je lik koji veći dio filma nosi mušku odjeću i ne može odlučiti bi ili bila mladić ili djevojka. čak useljava u kuću s jednom mladom damom.

Takve su povremene poruke uspijevale probiti nametnutu tišinu o homoseksualnosti u tom konzervativnim vremenima, govoreći tadašnjim lezbijkama i gejevima da negdje postoje ljudi nalik njima.

Danas, srećom, više ne trebamo skrivene poruke već želimo da naše ikone postavljaju standarde. Želimo dive koje će našoj zajednici pružati potporu i biti dio nje. Volimo Madonnu, Kylie, Bette Midler, Cindy Lauper, Jennifer Saunders i mnoge druge koje su prigrlile svoje gej fanove i rado sudjeluju u LGBT događanjima, pridonoseći tako povećanju vidljvosti LGBT osoba.