Ako bi se baš željelo najkraće sumirati rezultate izbora za Europski parlament, nameće se jedan, glavni zaključak: proboj krajnje desnice po čitavom kontinentu. Antieuropske (ili blaže i netočnije rečeno, euroskeptične), nacionalističke, ksenofobne i antiimigracijske tendencije zavele su birače (ili su ih pak odbile uvriježene opcije umjerenih konzervativaca, liberala, socijalista,...) te su nekoć marginalizirane stranke i grupacije zauzele skoro pa središnji dio političke pozornice Europe.

Dan nakon, čini se prikladnim da se iz mora netrpeljivosti kojim obiluju politički programi krajnje desnih stranaka, izvuku akcenti i profili koji će sljedećih pet godina legitimno zasjedati u Europskom parlamentu.

Primjerice, u Velikoj Britaniji pobjedu je izvojevala stranka UKIP pod vodstvom Nigela Faragea s 27,5 posto glasova. Na listi te stranke izabran je i izvjesni Roger Helmer koji je 2012. poručio: ''Ako se dva muškaraca imaju pravo vjenčati, kako možemo odbiti to isto pravo rođacima? Hoćemo li odobriti incest?''. A samo prošlog mjeseca, The Sun je prenio njegovu izjavu da neki ljudi smatraju homoseksualnost ''odvratnom''.

Javnost se može eventualno utješiti da je na listi iste stranke odabran i gej kandidat iz Škotske, David Coburn. No njegova izjava za Pink News na temu bračne jednakosti glasila je: ''Toliko smo dugo sami bili proganjani da se čini nepotrebnim izvojevati pobjedu nad poraženim neprijateljem i tražiti da se naši savršeno odgovarajući partnerski odnosi nazivaju brakom.''

Neopravdano post festum zgražanje nad Le Pen

Francuska je, kažu, najveće iznenađenje ovih izbora s pobjedom Nacionalne fronte Marine Le Pen. No s obzirom na ankete koje joj su mjesecima unaprijed davale prednost, post festum zgražanje nije baš opravdano. Antisemitski tonovi u stranci postoje još od osnivača, Jean-Marie Le Pena, a dobro je poznato da se protive bračnoj jednakosti jer gej brakovi, tvrdi Marine, ''ugrožavaju temelje naše civilizacije i obiteljskog života''. Činjenica da je dvoje visokopozicioniranih članova stranke autano prošle godine u javnosti teško da će pridonijeti kakvom liberalnijem ozračju u grupaciji koja ozbiljno razmatra uvođenje smrtne kazne.

Ni u ostatku Europe ne manjka nove netrpeljivosti . Primjerice, zastupnik neonacističke grupacije Zlatna zora u Grčkoj, Ilias Panagiotaros, ove je godine izjavio da je homoseksualnost ''bolest'', a onda je podsjetio da je Hitler ''velika ličnost''. U EU parlament Zlatna zora stupa po prvi put s dva zastupnika. Mađarski Jobbik također ulazi u novi saziv s tri zastupnika. Nije zgorega podsjetiti da je dotična stranka 2012. predlagala zakon o ''kriminalizaciji homoseksualne propagande'' kojim bi se zabranila popularizacija ''seksualne izopačenosti''. Nadalje, oko stavova njemačke neonacističke stranke NPD koja premijerno i simbolički ulazi u novi saziv s jednim zastupnikom ne treba previše dvojiti.

Slatki limun – kiselo grožđe

No da glasove netrpeljivosti ne treba tražiti samo na listama krajnje desnih stranaka, zorno pokazuje domaći primjer HSS-ovke Marijane Petir, treće na listi koalicijskih partnera HDZ-a. Kako su podsjetili domaći mediji, dotična kandidatkinja nije uspjela pobijediti u vlastitom selu u Mustafinoj Kladi, ali se zato našla na listi za EU parlament, slijedom političkih i politikantskih križaljki.

Priloženi popis njezinih brojnih izjava na temu homoseksualnosti pokazuje, ako ništa drugo, mehanizam jedne strategije, očito isplative na domaćem terenu. Ako se, usprkos svim realnim pokazateljima, izbornim neuspjesima, izostanku koherentne vizije, pripadanju nekonsekventnoj političkoj opciji i stalnim prozivima za homofobiju, dovoljno dugo i opsesivno držite jedne teme (u ovom slučaju, LGBT populacije) o kojoj se ionako izražavate samo u formi apriornih floskula, politički uspjeh će kad-tad doći.

Pomirljive i naoko trezvene analize izbora dan poslije u kojima se tvrdi da krajnje desne, a ponegdje i otvoreno fašističke skupine, neće zbog svoje svadljive naravi i zapravo međusobne netrpeljivosti formirati uvjerljivu treću opciju u parlamentu i tako se uspostaviti kao prava politička snaga, a ne tek kao raznorazni skup negacijskih i razočaranih glasova, i nisu neka utjeha.

Dapače, djeluju kao školski primjer fenomena ''slatki limun – kiselo grožđe''.