Uobičajeno se tvrdi da povijest povorka ponosa počinje u njujorškom baru Stonewall Inn (iako se organiziran otpor, barem u SAD-u, da prepoznati već oko 1965.). U rano jutro, 28. lipnja 1969. policija je izvela raciju, no taj put, gosti lokala (njih oko stotinjak) odlučilo je, po prvi puta, uzvratiti.

Zanimljivo je, kako podsjeća Huffington Post, da je većina gej barova u New Yorku bila u vlasništvu mafije. Naime, potplaćivali su policiju da mogu zadržati licencu za točenje alkohola i tako došli do lukrativnog tržišta novih mušterija. Mafija se također redovito služila i iznudama kao zgodnom izvoru dodatnog profita, u slučajevima kada su primijetili da su neki od gostiju viđeniji predstavnici društvene scene.

Najstarija LGBT organizacija potječe iz 1946.

Prije no što su počela koristiti dugina zastava, simbol pokreta Gay Activist Alliance bilo je grčko slovo lambda. Prvi je put dugina zastava korištena tijekom povorke ponosa u San Franciscu 1978. Osmislio ju je umjetnik Gilbert Baker i imala je sljedeću simboliku: ružičasta (seksualnost), crvena (život), narančasta (zdravlje), žuta (sunce), zelena (priroda), tirkizna (umjetnost), plava (vedrina, spokoj) i ljubičasta (duh). U industrijskoj proizvodnji zastave koja je uslijedila, otpala je ružičasta (jer je nije bilo dovoljno u pogonu), a potom i tirkizna te se tako došlo da današnjih šest nijansi koje se najčešće koriste.

Najstarija LGBT organizacija osnovana je 1946. u Nizozemskoj i zvala se Centar za kulturu i razonodu (Cultuur en Ontspanningscentrum, a u imenu je svjesno izbjegnuta direktna referenca na cilj organizacije). Sedamdesetih godina koristili su se nazivi kao što su "Gay Liberation" i "Freedom". Naziv "pride" ustalio se kroz aktivističke povorke osamdesetih. Na 25. godišnjicu pobuna u Stonewallu izrađena je najveća zastava na svijetu duginih boja (priznaje je i Guinnessova knjiga) duga jednu milju.

Povorka ponosa u Sao Paolu 2001. okupila je najveći broj sudionika, oko 3,5 milijuna. Na afričkome kontinentu, samo Južnoafrička Republika održava povorke, u Johannesburgu i Cape Townu. Tradicija je započela 1990. s manje od tisuću sudionika, dok ih je 2009. zabilježeno preko 20.000.

Hrvatska nije odustala

Prva hrvatska Povorka Ponosa održana je u Zagrebu 2002. godine. Jedva dvjestotinjak sudionika imalo je razloga za strah. Okruženi kordonima specijalne policije u punoj ratnoj spremi prošetali su gradom uz urlike protuprosvjednika i opće zgražanje slučajnih prolaznika od kojih je najveća većina za tu pionirsku manifestaciju imala samo riječi pogrde, prezira i dubokoga gađenja.

Na Zrinjevcu je na okupljene bačen suzavac, a tko je to napravio, ni dan-danas se ne zna.

No, hrvatski LGBT aktivisti nisu odustali i zagrebačka Povorka ponosa s godinama se utkala u tkivo grada postaviši nezaobilazna lipanjska manifestacija. U godinama koje su slijedile Zagreb se nije mogao pohvaliti drastično većim brojem sudionika, kao ni posve mirnim okupljanjima. Tako su prema povorci, osim uvreda, znale poletjeti i pepeljare, a najozbiljnija prijetnja dogodila se 2007., kad je policija u zadnji čas zatekla huligane koji su u prolazu Harmica pripremali Molotovljeve koktele.

Sličnu je sudbinu četiri godine kasnije doživio Split na svojoj prvoj Povorci ponosa, koja je na Rivi dočekana topovskim udarima i neviđenim manifestacijama agresije od strane nasilne rulje. Bilo je krvavih glava, a Split Pride je nakon toga prekinut. Ipak, u tom je gradu ove godine održan četvrti Pride, što pokazuje da će Riva u budućnosti vidjeti još mnoge, nadajmo se i daleko brojnije Povorke ponosa.

I dok čekamo sutrašnji Zagreb Pride, podsjetimo se na prošlogodišnji koji je okupio rekordan broj sudionika – njih čak 15.000 te je ujedno bio najuspješniji dosad.