Mi smo ti koji, da parafraziram Martina Luthera Kinga, sanjamo da će svaka dolina tuge biti premošćena, da će svaka planina nepravde biti izravnana, da će neravni teren društvene surovosti biti gladak, da će krivi putovi opake birokracije biti ispravljeni. Rekao bih ovako: dosta je sanjarenja. Sad kažem još i ovo: naš bi moto mogao biti i onaj koji je jedan od najvećih modernih revolucionara, Ernesto Che Guevara, izabrao za sebe: ''treba zgrabiti, ali pritom ne izgubiti nježnost''.

Prije 13 godina, na prvom Zagreb Prideu sam trebao nastupiti kao govornik, da kažem koju riječ iz pozicije nezavisnog teologa, ali sam se igrom slučaja s Vesnom Teršelič našao i u ulozi voditelja programa. Redatelj Mario Kovač, predviđen da odradi taj posao, dobio je batina dolazeći na Zrinjevac pa smo se na licu mjesta konzultirali što napraviti i tako je ispalo, što mi nije bilo teško jer voditeljskog iskustva imam, kako u radijskim i televizijskim emisijama tako i na drugim javnim skupovima. Ali to što nije bilo teško nije značilo da sam bio opušten. Cijela ta atmosfera prvog Pridea, treba podsjetiti one mlađe, bila je popraćena ogromnom količinom govora mržnje i netolerancije, te realnom opasnošću od teškoga fizičkoga stradanja.

Sâm marš je bio omogućen ogromnom količinom nabildanih policajaca oko nas u koloni a onda i na Zrinjevcu, a nas nije bilo mnogo, rekao bih da nas je bilo par stotina i da, siguran sam, većina nas u toj skupini je bilo heteroseksualaca koji smo došli ohrabriti naše LGBT sugrađane u nastojanjima da prestane njihova segregacija i njihov svakodnevni strah.

Agresivci s krunicama

Kako smo koračali, sa strane su nas psovali i vrijeđali na svakakve načine. Tad je kolona prolazila i Cvjetnim trgom (danas više ne) i tada, pamtim dobro, pokraj moje glave je poletjela prazna pivska boca koja je tresnula malo dalje na pod pred noge jednog policajca. To sam zapamtio i kad je kamenovana povorka prvog splitskog Pridea jer znam kakav je osjećaj kad postaneš svjestan da je malo nedostajalo da završiš u bolnici s razbijenom tintarom.

Vodeći pak program na Zrinjevcu, psovke i pogrdni povici su se nastavljali, a pamtim i to da su mnogi agresivci oko vrata imali krunice, baš nalik na ovu s kojom se u Hrvatsku, da se nastavi kočoperiti vratio ratni zločinac na uvjetnoj slobodi, Dario Kordić. Pjevali su, i kao ustaše na Plesu u petak,  pobožne pjesme, molili i psovali, obraćali se nebesima i širili agresiju, u istom dahu, naime tako to ide kod talibana i fundamentalista. Vidimo to sada i u Iraku: borci ISIL-a mole Alaha i pucaju u glave zarobljenih vojnika i civila.

Završio je taj program i ja sam se vraćao prema svom vozilu ali sam u jednom trenutku morao sprintati, brže nego Robben na utakmici protiv Španjolske, da me se skinheadsi ne dočepaju, spasivši se tako što sam imao sreće biti dovoljno brz da ulovim Petrinjsku i zgradu Policije pred kojoj je bilo nešto policajaca. Drugi nisu bili te sreće. Dobili su gadne batine.

Pjevali su, i kao ustaše na Plesu u petak,  pobožne pjesme, molili i psovali, obraćali se nebesima i širili agresiju, u istom dahu, naime tako to ide kod talibana i fundamentalista

Godine su prolazile, nas je na Prideu bilo sve više i ne treba pretjerivati, u subotu nas nije bilo pet tisuća, možda nešto više od dvije tisuće što je i posljedica ne baš najspretnijeg PR-a. Odličan slogan ''Na pravoj strani povijesti'' nije dobro iskorišten. Jer, ako je to tako, zašto antifašističkih, nešto starijih struktura, nema na Prideu ni u Splitu ni u Zagrebu? Ili zašto se Pride politički percipira kao okupljanje anarhista i ekstremnih ljevičara? Ja to, na primjer, nisam.

Pride bi mogao postati dobra kulturna i turistička ponuda

Elem, najviše nas je bilo lani, motivirani smo bili antigej referendumom i bahatošću homofobne osobe godine, Željke Markić, ali i ponašanjem episkopata (od religijskog antigej fundamentalizma ogradili su se jedino luterani i Židovi) i, tako, primjećujem, mržnje i netolerancije bivalo je sve manje (osim kad je ultradesnica prijetila Molotovljevim koktelima).

Ove godine tu mržnju gotovo uopće nismo registrirali a velik broj mladih obitelji s djecom u povorci i na Zrinjevcu govori u prilog moje teze da je Pride polako postao normalna pojava u gradu Zagrebu, mjesto gdje će se moći ugodno provesti par sati (unatoč slabom kulturnom programu koji organizatori nikako da bolje osmisle na Zrinjevcu jer bi Pride mogao postati i dobra kulturna i turistička ponuda), dakle, pojavu koju podržava veliki broj, hajmo tako reći, poznatih osoba (ovdje koristim priliku da prozovem komotnost kolega koji su ignorirali splitski Pride: kao da su prihvatili Caritasov poziv da se grad isprazni a Pride bojkotira).

U slučaju zagrebačkog Pridea, nije upalila strategija Crkve da stvar ignorira jer su građani počeli shvaćati da ih se ljudska i ostala prava LGBT sugrađanki i sugrađana tiču te da je njihovo građanstvo upitne kvalitete ukoliko pored sebe toleriraju postojanje bilo kakvog oblika segregacije i diskriminacije.

Ovu tendenciju treba znati očuvati i kapitalizirati, pogotovo u perspektivi skretanja biračkog političkog tijela udesno, što će biti popraćeno jačanjem konzervativnih struja i retrogradnog diskursa. Mogu se odmah kladiti da bi eventualni dolazak Kolinde Grabar Kitarović na Pantovčak slabo imao učinak upristojavanja stranke koja još mora jasno kazati da joj nikakve Kevine jame ne padaju na pamet i da je spremna vratiti svaku pokradenu kunu.

LGBT osobe moraju ući u politički život ove zemlje, a ne biti marginalne pojave

Kako to postići? Boljom komunikacijom LGBT struktura i interesnih grupacija sa svima drugima (u čemu kanim osobno sudjelovati, za početak, redovnim pojavljivanjem na ovome portalu), većom dozom kulturne kreativnosti, ali i kulture dijaloga kojoj imam štošta zamjeriti jer nisu ni sve LGBT osobe u Republici Hrvatskoj šampioni tolerancije. Tomu treba uslijediti pametan politički rad: LGBT osobe moraju ući u politički život ove zemlje a ne biti marginalne pojave ili fikusi u strankama, a heteroseksualci moraju pokazati još iskrenije da se zalažu za društvo bez građanki i građana drugog reda.

Dosad sam kao teolog govorio da treba osmisliti novi način postojanja, način koji će ići u svjesnu akciju pažnje, brige, nježne skrbi, srdačnosti i suživota. Kad Eros, tumačio sam, što znači stvaralačku spontanost, slobodu, fantaziju i sposobnost iskazivanja nježne brige za druge, osvoji veći prostor, tada će nastati nova, višedimenzionalna ravnoteža koja će osigurati ljudskiji oblik života u kojemu ćemo biti povezaniji s prirodom i drugim ljudima.

U slučaju zagrebačkog Pridea, nije upalila strategija Crkve da stvar ignorira jer su građani počeli shvaćati da ih se ljudska i ostala prava LGBT sugrađanki i sugrađana tiču te da je njihovo građanstvo upitne kvalitete ukoliko pored sebe toleriraju postojanje bilo kakvog oblika segregacije i diskriminacije

Došlo je vrijeme da se provedu u stvarnost obećanja iz Ustava. Došlo je vrijeme da prestanu svi oblici segregacije. Došlo je vrijeme da se uspravimo na čvrstoj stijeni bratstva. Vrijeme je da pravda postane stvarnost za sve one koje je, ja to kao vjernik mogu i moram reći, Bog izabrao. A izabrao je sve nas, i gejeve i lezbijke, i biseksualne i transrodne osobe, i heteroseksualce.

Mi smo ti koji, da parafraziram Martina Luthera Kinga, sanjamo da će svaka dolina tuge biti premošćena, da će svaka planina nepravde biti izravnana, da će neravni teren društvene surovosti biti gladak, da će krivi putovi opake birokracije biti ispravljeni. Rekao bih ovako: dosta je sanjarenja. Sad kažem još i ovo: naš bi moto mogao biti i onaj koji je jedan od najvećih modernih revolucionara, Ernesto Che Guevara, izabrao za sebe: ''treba zgrabiti, ali pritom ne izgubiti nježnost''.