Nedavno sam naletio na članak dvojice američkih sociologa, Bradleya Campbella i Jasona Manninga. Riječ je o članku "Microaggression and Moral Cultures", koji je 2014. godine izišao u publikaciji "Comparative Sociology". Koga zanima članak, može ga pročitati ovdje.

U članku se diskutira o dvije vrste kultura, koje sve više postaju dio prošlosti: kultura časti i kultura dostojanstva. A novu vrstu kulture, čijem stvaranju upravo svjedočimo, nazivaju kulturom žrtve. Ono što ih međusobno razlikuje je reakcija na uvrede, agresiju i način rješavanja konflikata.
Kultura časti bazira se na dojmu koji druge osobe imaju o nama. Naša reputacija (čitaj, što drugi misle o nama) nas čini ili ne čini časnima, te je na negativno mišljenje o nama potrebno reagirati agresivno i direktno prema osobi koja je izvor uvrede. Ili se pomiriti s gubitkom časti.

Vjerojatno je svima poznato o čemu se radi. Možda nismo osobno nekoga izazvali na dvoboj zbog uvrede nanesene našoj djevi bajnoj, izabranici srca, ali vjerojatno smo čuli za takve stvari. E, upravo o takvoj kulturi je riječ. U njoj se problemi rješavaju direktno, bez posredstva treće strane, ali agresivno. Da karikiram, ljudi se osjećaju uvrijeđeno zbog svake gluposti i žele eliminirati svakog tko ih uvrijedi, bilo to namjerno ili nenamjerno. Probleme rješavaju sami, a traženje pomoći još je jedan razlog za gubitak časti.

Nova kultura u nastajanju: kultura žrtve

Kultura dostojanstva je dominantna danas na Zapadu. Za razliku od časti (status temeljen prvenstveno na javnom mišljenju), dostojanstvo je nešto ljudi imaju (ili nemaju), neovisno o tuđem mišljenju. U takvoj kulturi na cijeni je sposobnost nereagiranja na manje ili veće uvrede.

Jer naš dojam o nama ne ovisi toliko o drugima. Kad ipak ne možemo više izbjegavati konflikt, prvi način rješavanja je direktan, ali nenasilan. Posredstvo treće strane pokušava se izbjegavati dokle god je to moguće. Ako to ne rezultira ničime, tada se traži pomoć treće strane. Policije, sudova... ukratko, pravnog sistema. U prijevodu, problemi se prvo pokušavaju riješiti normalno i ljudski, direktno. Nakon toga se traži zakonska zaštita. Za razliku od kulture časti, traženje zaštite od "više instance" ne predstavlja sramotu. Ali, trčanje pod skute "pravne države" zbog svake gluposti nije nimalo poželjno. Njeguje se prvenstveno ljudski, "dobrosusjedski", pokušaj rješavanja konflikata. Premda postoji visoka ovisnost o pravnoj državi, koja je jedino sljedeće moguće rješenje ako ljudski pristup ne upali.

Od stonvolške pobune, kao "majke" LGBT aktivizma, prošlo je 49 godina. Prva LGBT udruga u Hrvatskoj osnovana je prije 23 godine. Prvi Pride održan je prije 13 godina. Što bi nadobudni filozofi rekli, nije puno, ali nije ni malo

Nova kultura u nastajanju je kultura žrtve. Ona je preuzela brigu o statusu i osjetljivost na uvrede od kulture časti. Od kulture dostojanstva preuzela je visoku ovisnost o trećoj strani u rješavanju problema.

I kakve to sad ima veze s pederima u Hrvatskoj?

Od stonvolške pobune, kao "majke" LGBT aktivizma, prošlo je 49 godina. Prva LGBT udruga u Hrvatskoj osnovana je prije 23 godine. Prvi Pride održan je prije 13 godina. Što bi nadobudni filozofi rekli, nije puno, ali nije ni malo.

Danas LGBT zajednica definitivno ima puno veća prava nego prije 25 godina. Da ne govorimo o pravima prije 1977. godine i dekriminaliziranja pederluka. Postoje i zakoni koji nas štite od diskriminacije. Istina, deklarativno puno više nego u praksi. Ali, nije istina da baš nikako ne funkcionira. Da budem ciničan, funkcionira točno onoliko dobro koliko dobro funkcionira cijeli pravni sustav u Hrvatskoj.

Vratimo se u kulturu dostojanstva

Održavanje Prajda nije nikakva novost i sudjelovanje više ne predstavlja nikakvu opasnost, čak niti u Splitu. Za razliku od početaka u Zagrebu, kad su se sudionicima dijelile pepeljare kao suveniri za uspomenu. Na kraju, izvojevana je velika pobjeda u obliku Zakona o životnom partnerstvu. Sva ta djelovanja uzrokovala su poprilično velike pomake u pravima svih nas, sudjelovali izravno u toj borbi ili ne. Prema Campbellu i Manningu, upravo uspješnost djelovanja raznih pokreta za ravnopravnost u vidu dokidanja mnogih nejednakosti u pravima (p)određenih skupina rezultira time da postajemo osjetljiviji na preostale, puno sitnije nejednakosti.

Sad kad prava imamo, generalno ne znamo što ćemo s njima. Svojim pristupom ostali smo smo u kulturi žrtve. Nekad je to bilo neminovno. Jednostavno iz razloga što je to bila istina. Danas? Ne kažem da više ni po čemu nismo žrtve, ali definitivno niti približno kao prije

U prijevodu, sad kad smo "jednakiji" no ikad, više nas svrbe puno manje stvari. Možda i nepotrebno? Imam dojam da cijela LGBT zajednica (i aktivisti i "obični" pederi), ostvarivanjem mnogih velikih postignuća, ostala izgubljena. Otprilike kao kada Dustin Hoffman u "Diplomcu", bez ikakvog cilja i životnog smisla, pluta u bazenu. To je logična stvar. Kad ljudi ostvare sve dotadašnje ciljeve, u pravilu postaju izgubljeni. Barem dok ne shvate što će sa svim ostvarenjima, dok ne pronađu novi cilj.

Zašto me to podsjeća na sve nas, pripadnike/ce LGBT zajednice u Hrvatskoj? Zato što su ostvarena mnoga prava za koja smo se borili i/ili za njima čeznuli. A sad kad ih imamo, generalno ne znamo što ćemo s njima. Svojim pristupom ostali smo smo u kulturi žrtve. Nekad je to bilo neminovno. Jednostavno iz razloga što je to bila istina. Danas? Ne kažem da više ni po čemu nismo žrtve, ali definitivno niti približno kao prije.

Što nam je činiti? Možda je vrijeme da se, u skladu s terminologijom Campbella i Manninga, vratimo u kulturu dostojanstva. Da se malo poigram, taj novi/stari oblik bih nazvao i kulturom ravnopravnosti. Nešto što se može stvoriti ako ćemo putem učiti kako biti ravnopravni.

I mislim da u tom procesu aktivizam više neće imati presudnu ulogu. Ne, to ne znači da se više nema što napraviti, ima itekako. Ali, učenje kako da budemo ravnopravni, kako da prakticiramo svoja prava i istovremeno budemo na miru s većinom ostalog svijeta, to nas neće naučiti nikakav aktivizam nego mi sami.

Prestanimo se vrednovati kroz tuđe oči

Zašto to još uvijek ne znamo? Zato što još uvijek nismo na miru sa samima sobom. Uzalud nam Prideovi i vidljivost, uzalud nam zakonska zaštita od diskriminacije, uzalud nam Zakon o životnom partnerstvu. Uzalud nam sve to, kad se bojimo biti ono što jesmo. Ako nismo ono što jesmo, nikakva korist od korištenja prava namijenjenih nama. Ako ne postojimo u vlastitim očima, sigurno ne postojimo ni u tuđim.

I to je logično, jer su nas tako i učili. Da ne postojimo. Ako i postojimo, da nismo jednakovrijedan oblik postojanja, kako kaže Gordan Duhaček. Zbog jednog i zbog drugog, logično je da ne znamo kako biti ravnopravni.

Mislim da u tom procesu aktivizam više neće imati presudnu ulogu. Ne, to ne znači da se više nema što napraviti, ima itekako. Ali, učenje kako da budemo ravnopravni, kako da prakticiramo svoja prava i istovremeno budemo na miru s većinom ostalog svijeta, to nas neće naučiti nikakav aktivizam nego mi sami

Vrijeme je da to naučimo i da se počnemo kretati prema kulturi dostojanstva, jer nikad kao zajednica nismo niti funkcionirali u njoj. Jer nismo imali mogućnost za to. Prema definiciji, dostojanstvo je nešto inherentno čovjeku, nešto što ne ovisi o vrednovanju izvana. Trebamo prestati vrednovati sebe kroz tuđe oči, tražiti tuđu potvrdu da jesmo normalni, zdravi i da je s nama sve u redu. Ako se osjećamo normalno, zdravo i dobro u svojoj koži, doista tuđa potvrda ili negacija toga ne bi trebala nikako utjecati na vlastiti dojam o sebi. To, naravno, ne vrijedi za "formativne pederske godine", kad se prihvaćamo i svaka nas riječ može u tome ohrabriti ili pokolebati. Tu je vidljivo zašto je bitno prihvatiti sebe i izlaskom iz ormara potpuno se osloboditi bilo kakvih laži. Bez toga je nemoguće vraćanje na kulturu dostojanstva.

Sljedeća karakteristika kulture dostojanstva jest način rješavanja konflikata. Prvi način bi trebao biti direktno s osobom s kojom smo u konfliktu. Direktno, ali miroljubivo i ljudski. Prestanimo se bojati reći ono što mislimo, ako nas nešto smeta i vrijeđa. Ako čujete kolegu kako ismijava pedere i to vas vrijeđa osobno, suprotstavite mu se direktno. Ako čujete šefa kako govori da "neće dati povišicu onom pederu", a "onaj peder" ste vi, dajte do znanja što mislite o tome. Ne svima okolo, nego upravo toj osobi od koje ste čuli taj komentar. Ali, da... glavni problem je u tome što je za tako nešto isto nužno prihvaćanje vlastite seksualnosti. Kao i život izvan ormara. Ako ne dotad, a onda u trenutku kad se odlučujemo suprotstaviti nekome. Bez toga se možemo suprotstavljati samo u sebi.

Naučimo se nasmijati i na vlastiti račun

A to izaziva frustraciju. Nemogućnost da, zbog ormara, pokušamo direktno riješiti velike prijetnje našoj ravnopravnosti. Ne mora biti zbog ormara, može biti bilo koji drugi razlog nedostatka hrabrosti u borbi za sebe. I što se onda događa? Koncentriramo se na male stvari. Nadrkano hodamo po svijetu, u svakom kutku, često nenamjernom i bezazlenom komentaru tražimo prijetnju, pa čak i u nekom vicu o pederima. Svaki put kad na ulici čujemo riječ "peder", naćulimo uši da čujemo komentiraju li nas negativno.

Ako nismo ono što jesmo, nikakva korist od korištenja prava namijenjenih nama. Ako ne postojimo u vlastitim očima, sigurno ne postojimo ni u tuđim

To je isto nešto što moramo savladati kako bismo naučili biti ravnopravni. Naučiti se nasmijati i na vlastiti račun, dopustiti da se netko i ne slaže s nama, dok god to ostaje samo na riječima. Stvarno nema smisla obračunavati se s nekim, bilo čak i virtualno, zbog vica o pederima. Dosta je bilo alibi borbe za sebe, počnimo se pjeniti oko bitnih stvari!

Kad pjenjenje i normalan ljudski pokušaj rješavanja konflikta ne pomaže, kultura dostojanstva ima rješenje. Traženje zaštite od pravne države. Ako pokušaj miroljubivog rješavanja problema završi otkazom zato što ste peder, kamenom u glavu zato što ste peder, bilo kakvim fizičkim ili psihičkim maltretiranjem, nema nikakve sramote u traženju zakonske zaštite.

Dok ne naučimo kako biti ravnopravni i kako koristiti svoja prava, bit ćemo žrtve. Žrtve vlastite shizofrenije. Gdje smo, istovremeno, sami sebi i manjina koja želi prava i većina koja ta prava uskraćuje.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.